„Kome trebaju ovakve Oružane snage BiH“, je pitanje koje se otvorilo odmah nakon „ujedinjenja“ nacionalnih vojski u BiH, koje je dovelo do ukidanja Vojske Republike Srpske i vojske Federacije BiH a odgovor na njega ne dozvoljavaju ideološki kopilani svake diktatura od komunističke do zapadne.
Na ovogodišnjoj rang-listi vojne snage zemalja objavljenoj u septembru 2023., . Global Firepower je svakoj od 145 zemalja na izračunao specifični “Power Index”, indeks koji se računa na temelju više od 50 faktora koji ne obuhvaćaju samo strogu vojnu moć, već i financijsku situaciju, logističke kapacitete i geografske uslove, između ostalog. Što se tiče regije, Srbija je na 58. mjestu s tendencijom daljnjeg rasta. Hrvatska je 69. s tendencijom pada. Slovenija na ovoj listi zauzima 86. mjesto dok Albanija zauzima 91. a Crna Gora 128 mjesto., Bosna i Hercegovina ima najslabiju vojsku u regionu i nalazi se na 133. mjestu, a iza nje, sa neslužbenom „tajnom“ vojskom, slijedi i lažna država Kosovo.
BiH i Kosovo spadaju na samo začelje, u 15 najgore rangiranih zemalja i iza njih su pet najslabijih vojski: Liberija, Somalija, Moldavija, Benin i Butan.
Stvarno, kome trebaju ovakve Oružane snage i koju ulogu one imaju?.
„BeHa PATRIOTA“ ĐURO KOZAR NA BRANIKU ORUŽANIH SNAGA
Jedinstvene Oružane snage Bosne i Hercegovine uspostavljene su 01.01.2006. godine, nakon provedene reforme odbrambenog sistema i prenosa nadležnosti u oblasti odbrane sa entitetskih na državni nivo. Donošenjem i primjenom Zakona o odbrani BiH, država Bosna i Hercegovina je postala odgovorna za osiguranje transparentne, demokratske i civilne kontrole nad Oružanim snagama BiH.
Vrhovnu komandu i kontrolu nad Oružanim snagama BiH ima Predsjedništvo Bosne i Hercegovine koje odluke donosi konsenzusom. Lanac komandovanja i kontrole nastavlja se do ministra odbrane BiH (Zukan Helez – Bošnjak), zatim preko načelnika Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH, (general Knežević Gojko, Srbin), komandanta Operativne komande i komandanta Komande za podršku do podređenih komandanata komandi i jedinica Oružanih snaga BiH.
Čudnim povodom, na temu oružanih snaga, u tekstu objavljenom na portalu „Tuzla live“, 19.12.2023. godine, sa podnaslovom „Pogled iz Sarajeva: Nema BiH bez njene vojske!“, i sa podnaslovomom: „Be-ha patrioti odacuju podvale koje dolaze od “eksperata” iz RS-a“ napisao je, ničim pozvan, svoj odgovor, na moje stavove, Đuro Kozar, čaršijski poltron, komunistički templar i lažni, vojno-politički analitičar iz Sarajeva. Ovaj isluženi komunistički retard podržavao je prvo JNA a kada su formirane nove vojske – podržao je i njeih. Podržavao je prvo Aliju i SDA – zatim HDZ i na kraju on podržava SDP i stranke „Trojke“. On je čuvar kanalizacije – čuvar blata i ponižavajućeg položaja svih ljudi u Bosni i Hercegovini i on ne dozvoljava kritiku postojećeg stanja. On brani svaki najgori poredak u svakoj tački njegovog najružnijeg sadržaja ne dozvoljovajući biulo kakvu promjenu. Iako je oduvijek bio beznačajni aparatčik i sluga svakog poretka, ipak je pišući panegirike i recitale o Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji, povodom jubileja i praznike ove vojske, stekao status poiželjnog i podobnog novinara. Đuro Kozar nije znao ništa o koncepciji i doktrini oružanih snaga SFRJ njene Jugoslovenske narodne armije a pogotovo nije raztumio njenu vojno-tehničku moć jer je o tehničkim karakteristikama raznih tipova naoružanja, i paralelama sa Nato oružijem pisao pravi vojni analitičar Miroslav Lazanski. Ljubomoran na veći značaj Lazanskog, sjetio se Đuro da, bizarnim povodom, napiše neko protestno pismo u beogradskoj Politici, deset godine poslije rata, u kome je zamjerio zbog nekog teksta o oružiju i vojnoj opremi, koju „muslimanska vlast“ uz pomoć NATO-a, skladišti kod kod Bihaća.
Isturio je Đuro prsa u odbrani Alijine vojske i pokušao demantovati Lazanskog i time stekao zvanje bosanskog patriote. A šta je patriotsko u pisanju i djelovanju ovog ideeološkog pacova i novinarske i ljudske sramote da vrijedi pomena?
U to doba, Miroslav Lazanski mu je odgovorio blago ali precizno i jasno: „Da si pažljivije čitao moj tekst video bi da ja nigde, u kolumni na koju se osvrćeš, nisam napisao da će novog rata u BiH sigurno biti, već da verovatno „postoje potajna nadanja nekih vojnih i političkih krugova u Sarajevu u vojnu opciju protiv Republike Srpske“. Nemoj da braniš zamenika ministra odbrane da je dao „nesmotrenu izjavu“. Ima on kontinuitet u takvim izjavama. Da si pažljivije čitao i manje bukvalno tumačio video bi da ja nisam napisao da je skladište „Grabež“ u pećini, već da je to prava „Ali-babina pećina“ u kojoj nema šta nema. A šta sve ima, pa postoji zvaničan spisak viškova naoružanja, municije i vojne opreme za sva skladišta u BiH, pa i za ona u Bihaću. Dokument, koji Đuru tako zanima, govori o stanju u kasarni i skladištu na dan 14. 10. 2014. godine. Skladišta u Bihaću su pod rednim brojem jedan. Još samo da navedem i izvor dokumenta. Đuro,… Moguće je da su tenkovi u Bihaću predviđeni za rezanje, ili za prodaju, uostalom i to sam naveo u kolumni. Moguće je da ti, Đuro, ipak nisu sve ni pokazali. Recimo, kako i kada im pale motore. Ili kako se tu nađoše rakete od 107 mm za kineske višecevne raketne bacače? „Barski“ tovar? Otkud armiji BiH rakete kineske proizvodnje od 107 mm? Slutim…“
U načelu, ove rasprave su bile izraz sukoba sa idejom Alije Izetbegovića i njegovom vizijom Islamske države u BiH a Đuro Kozar, kao bivši udbaški denuncijant i politički konvertit, poslije pada komunizma u BiH, veličao je taj izabrani put stradanja i ponavljao, tako potrebnu mantru, da se žrtva isplati… da „smo dobili“ vojsku i državu i da svako ko o tome pokušava slobodno razmišljati je izdajnik i Dodikov čovjek, kako napisa. Svojom lojalnolšću Aliji i čaršiji stekao je privilegiju da bude ubrojan u „bosanske patriote“. I dobio mandat progonitelja drugačijeg mišljenja – taj posao za koji se kvalifikovao kao komunistički buzdovan. U svom ne baš pismenom tekstu optužuje Republiku Srpsku, Milorada Dodika pa i mene lično, kao „eksperta iz Republike Srpske“, sa obrazloženjem, da me poznaje iz vremena kad sam bio Predsjednik Skupštine opštine Maglaj (Opštinskog vijeća) te da me je prilikom „našeg susreta“ u Radio Sarajevu koji je izmislio, „pokušao uvjeriti u moje loše opcije“ preporučujući mi šta da radim – a šta da ne radim. I lajao kao bijesan pas praveći neke sulude konstrukcije u koje je uplitao ni krive ni dužne, mnoge ljude i strukture u zemlji.
Prisjetio se „susreta u Maglaju“ i naglasio, da me zna iz vremena Jugoslavije.
Jedina istina ove kukavičke aveti, je da se poznajemo iz vremena Jugoslavije, iz doba, kada sam ja bio disident i proganjan, hapšen i zatvaran od strane komunističke vlasti u Sarajevu dok je on bio udbaški denuncijant, u uniformi novinara službenog glasila „Oslobođenje“. Njemu nije bilo teško iz Zgonjaninove Službe Državne Bezbjednosti preći i raditi za Alijin i Bakirov „AID“. Iako je razlog njegovog istupa u javnosti komentarisanje uloge Oružanih snaga BiH i svrhe njihovog postojanja i finansiranja, ipak su u pozadini ostale neizgovorene razlike u sluganskom, konvertitskom mentalitetu koji iz komunizma ulazi široko na kapije islamizma da bi, kao pravi kerber, branio ih od umišljenih i eventualnih napada. Kad je riječ o Oružanim snagama BiH vrijedi ponoviti svim lažnim patriotama da oružane snage nemaju nikakvu ulogu u odbrani države i da nisu ni formirane da bi bile garancija zaštite suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje. Za takvu ulogu Oružane snage BiH su preslabe, neorganizovane, slabo naoružane i duboko civilizacijski, kulturno, vjerski i etnički podjeljene. One su tek, mala, stajaća Nato vojska u Nato kasarni nazvanoj „država BiH“, koja može funkcionisati, samo, u uslovima mira i pri tome ispunjavati neke zadatke čisto tehničke prirode.
Tri nacionalne jedinice sa komandnom strukturom koja se rotira – bez avijacije i bez mornarice – sa 10. 000 vojnika bez borbenog iskustva svjesni da niusu homogena vojna struktura i da suz njihovi sunarodnici ratovali među sobom te da su etnički interesi i danas oštro suprotstavljeni i jasno sukobljeni.
Učešće ove vojske, u nekim mirovnim misijama u pozadini i logistici (poput one u Avganistanu) su izazvale reakciju bošnjaka pa je Mevlid Jašarević došao sa automatskom puškom pred Ameriučku ambasadu u Sarajevu i pucao, više od pola sata dok je, njegov sabrat po vehabizmu Enes Omeragić, u Sarajevu, ubio upravo dva vojnika tih oružanih snaga. Kao Bondstil i slučaj lažne države Kosovo, tako i muslimanski dio BiH predstavlja tek jednu vojnu bazu u kojoj se treniraju vojnici Al kaide, Al Nusre i Islamske države kao stvarni oslonac američkim opoeracijama u Evropi dok su Oružane snage BiH, periferni subjekt bez strateškog značaja. Što i jeste bio cilj zapadnih vlada: da formalno stvaraju privid zalaganja za odbranu države a u suštini, da kroz jednu nepotrebnu vojsku spreče formiranje nacionalnih vojski Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH. Ulaganja u takve Oružane snage nemaju opravdanja ni sa vojno-odbrambenog aspekta pa čak, nemaju značaja ni u ravni bilo kakve simbolike. Istina, u tim Oružanim snagama nlaze se i služe časni i disciplinovani ljudi, građani i vojnici ali, to ne znači da su zaboravili svoju etničku i vjersku pripadnost i da su spremni na bilo čiju komandu pucati u svoje sunarodnike. Kome ta vojska treba?
Upravo to pitanje i tvakvi, lični stavovi su isprovocirali bivšeg komunističkog a danas sarajevskog buzdovana i vucibatinu Đuru Kozara koji ne razumije onu najvažniju činjenicu: da obaveze koje propisuju Zakon o odbrani i Zakon o službi u OS BiH, ovakve Oružane snage ne mogu ispuniti i da nisu sposobne odbraniti Bosnu i Hercegovinu od bilo čije agresije. Ali „neće Đuro Kozar dati Oružane snage BiH“ niti njegov zakržljali ideološki um može shvatiti razlog ovoj diskusiji. Treba nešto promijeniti ili treba formirati neke, simbolične, malobrojne više folklorne vojske i treba obezbjediti saradnju između tri naroda u zemlji kako bi svi zajedno bili spremni štititi integritet države.
Država nije tek sećija sa Baš-čaršije a Oružane snage ne mogu imati iste ciljeve kao Muslimanska braća. A komunizam iz koga je vaskrsao Kozar je bio drugo ime za propast – bezbožnički i bezumni sistem jer Savez komunista Jugoslavije, sa svoja dva miliona članova, bio je idealno pokriće, za potpuno i nemilosrdno upravljanje zemljom i svim njenim bogatstvima. U takvom društvu Đuro Kozar je bio paradigma sluge, prljavog udbaškog saradnika i medijskog bojovnika sa svojim političkim, ideološkim i (ne)moralnim bratom Smiljkom Šagoljom. Takvog smeća u novinama nije bilo ni u komunističkom Zagrebu ni u Beogradu. Nikada niko progonjen i ugrožen od tog sistema nije mogao imati podršku medija jer se iza tog pojma – pojma „mediji“ uglavnom kriju male ,sitne pokvarene duše koje i nemaju svoga stava o važnim društvenim pitanjima ali čuvajući svoj socijalni status , po pravilu , su kukavički, uvijek bili na strani jačih, na strani vladajućih krugova. Takvih je bilo neograničeno mnogo ali je Kozar bio reprezentativni borac komunističkog bezumlja u Bosni i Hercegovini. Takvi, lažni novinari, te sluge sistema su doprinijele da komunizam ostane toliko dugo – zatim su, u prav,o vrijeme, devedesetih, pomogli nacionalistima da preuzmu vlast – učestvovali su u huškanju na rat, govorili i pisali jezikom mržnje – čineći sve da posljedice i strahote međunacionalnih odnosa i sukoba budu još pogubnije i da duže traju. Mjenjali su se ljudi, ali sluganski, poltronski i aferaški pristup domaćih: sarajevskih i „bosanskih“ medija, ostao je konstanta.
U to doba, kada je Đuro žario i palio, ja sam osuđivan na višegodišnje zatvorske kazne zbog „vrijeđanja lika i dijela Druga Tita“, kažu, da se time ugrožava bezbjednost zemlje, jer je, i u to vrijeme, već pokojni Predsjednik, još uvijek bio Vrhovni komandant oružanih snaga SFRJ. Zatim, sam se „…udruživao radi vršenja neprijateljske propagande“ i „tendenciozno i netačno prikazivao političke i društvene prilike u zemlji“ (famozni čl.133.Krivičnog zakona SFRJ) a vršio sam i druge neprijateljske djelatnosti, „rušio vlast radničke klase“ činio „povrede samoupravljanja“…ometao službena lica u vršenju njihove službene radnje, čak se pomalo i nasilnički ponašao… – šest mjeseci za mnom je bila raspisana potjernica Saveznog SUP-a (državna policija SFRJ).
Kada su pali komunisti, sva ta komunistička bagra pojurila je za Alijom Izetbegovićem, služeći njegovoj tajnoj policiji AID.
Ako nisu mogli ulaziti u džamije bar su pratili Aliju do džamije i čekali ga na izlasku iz nje. Oni su ponudili javnosti najgoru formu patriotizma jer je to za njih bio samo pojam bez suštinskog značaja. Đuro Patriota je postao Đuro Bošnjak i nastavio je proganjati, na muslimanskom dijelu Federacije BiH, sve bošnjake i muslimane koji su se deklarisali protiv Alije i SDA – koji su se usudili (tako Đuro piše u Tuzla live) da prepoznaju islamizam i terorizam uvezenog afro-azijskog ološa, koji je mijenjao navike i tradicionalne principe na kojima su krpoz vijekove, muslimani u Bosni formulisali vjerska osjaćanja, manifestovali islamsko vjerovanje i ispunjavali islamske dužnosti.
Za Đuru Kozara – to je pravi Islam – to je patriotizam i tako treba da se gradi odnos prema državi. Na vlast u Sarajevu su došli gori od komunista mada su im i bivši komunisti pomagali i služili – u stvari, došli su najgori i Đuro Kozar je opet bio sa njima. U stvari Đuro je samo metodološki postulat prevrtljivca i sluge vladajuće partije, i on nije vrijedan da bude „tema“. On je tek lakmus papir kojim se prepoznaje snishodljivost, individualni kukavičluk i pokvarenost.
Đuro Kozar je čuvar svakog neljudskog sistema – čuvar lažne slike o jednom besmislenom žiuvotu – o dubokim podjelama i strukturama koje manifestuju sve ono najgore – zbog čeg se ratovalo i ubijalo. Taj odvratni matori lažov nije patriota jer patriotizam je uvijek zasnovan na slobodi i istini a Đuro je bio i ostao samo čuvar sistemske laži o nama, našoj državi i našem položaju.
Komentariši