Press ESC to close

Disident.infoDisident.info

DISIDENT – RAT PROTIV VJETRENJAČA I OTPOR JEDNOUMLJU

Svaki politički identitet, vidljiv je u napisanoj rečenici i izgovorenoj riječi, pogotovo kada ne skriva težnju, da bez obzira na posljedice bude subjekt političkog procesa, u raznim vremenima, različitim političkim sistemima pa i u ratu. Uvijek se pokušava definisati prostornim odrednicama „lijevo“ ili „desno“ , kao da je moguće u njima detektovati svu prirodu određenog djelovanja – u kome se jasno može razlučiti ta stalna nit konfrontacije politički oblikovanoj, grupnoj ideologiji zajedništva.

Mjenjale su se ideologije, komunizam je zamijenjen nacionalizmom (bez velikih potresa) i svo komunističko smeće, svi poltroni, evet efendije i liži-sahani, u stvarnosti beznačajni politički pigmeji, relativno lako, nastavili su svoje prljavo kolo pod novom kapom. Bivši anti-komunisti postali su nacionalni izdajnici – disidenti su ostali disidenti i prema njima se društvena pozicija nije mijenjala, jer su isti ljudi činili komunistički pokret kao i klero-nacionalistički.

Privilegija je, koja se teško stiče, biti prepoznat pred istorijom, i u javnosti aktuelnog trenutka, kao politički subjekt u stalnoj konfrontaciji sa ideološkim jednoumljem ( komunizmom) jednako kao i sa ideološkim bezumljem (klero-nacionalizmom).

Nije jednostavno posjedovati i artikulisati samosvojne  političke poglede i stav a još teže djelovati u vremenu zaoštrenih protivrječja, kada je egzistencijalno uputno i sigurno, sakriti se pod kišobran opšteg stava bilo da ste dio komunističkog ili nacionalističkog stada. Ko nije mogao biti dio stada i prihvatiti da je ovca, morao je biti spreman biti neprijatelj. Neprijatelj države, naroda i neprijatelj neba i zemlje. Disident.

                 „Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.“

                            (Meša Selimović – TVRĐAVA)

U načelu i u teoriji, disident je termin koji se koristi za opisivanje pojedinca ili grupe ljudi koji se otvoreno suprotstavljaju vladajućem režimu, političkom sistemu, ili političkim i društvenim normama koje nameće većina. Taj se pojam obično koristi u definisanju hrabrih ljudi koji svojim stavom djeluju protiv autoritarnih ili totalitarnih režima u nekim državama, gdje vlast ima snažan nadzor nad javnim mnijenjem, ograničava političke slobode i progoni i kažnjava slobodnu misao.

Disidenti se uvijek izdvajaju iz glavne struje mišljenja i postupaju na način koji je kritički i opozicioni prema vlastima. Oni mogu javno izražavati svoje neslaganje, protestvovati, pisati ili govoriti protiv vlade ili sistema koji smatraju nepravednim ili represivnim.  Disidenti zato, često rizikuju suočavanje s represivnim mjerama, uključujući pritvor, cenzuru, fizičke napade, diskriminaciju, a ponekad i likvidaciju. Istorijski gledano, disidenti su igrali važnu ulogu u pokretima za ljudska prava, demokratiju i slobodu govora. Njihova hrabrost u iznošenju svojih mišljenja često je ključna za pokretanje i oblikovanje promjena u društvu i podsticanje razmišljanja o važnim pitanjima koja se tiču svih građana, čak i kada to građani, zbog svoje ograničenosti, neznanja i kukavičluka ne razumiju..

Važno je napomenuti da je termin “disident” neutralan i ne implicira nužno da je nečije stajalište tačno ili pogrešno a pogotovo ne implicira da je i neprijatelj države ili naroda. To je samo opis pojedinca ili skupine koji se razlikuju od većinskog stava ili političkog sistema i koji izražavaju svoje mišljenje na hrabar i često izazovan način.

Sigurno je da disident ne znači, isto što i  „loš čovjek“. Ili „loš Bošnjak“ i „vrlo slab Musliman“, naravno, kad bi bio takav, zar bi  mogao biti „dobar čovjek“!

Onaj, ko je disident, mora se pomiriti sa tim, da će ponijeti etiketu „lošeg čovjeka“ i sve ono što ide uz tu etiketu. Sa tom činjenicom mora biti spreman živjeti. Postoji i druga strana medalje: koliko god bilo teško nositi breme disidenta, isto tako, biti Bošnjak i biti Musliman, u ovakvom vremenu, nije lako.

Treba biti glup ili treba biti rođen takav što otkriva da se neki disident, izjašnjava kao Bošnjak i kao Musliman i da ne želi biti ništa drugo, jer misli da mu je to, sudbina.

U stvari, i kada poželi biti nešto drugo – ne može, ne ide.

Disident ne zna pobjeći od svog naroda – od te zajednice koja ga progoni ali je on doživljava kao svoju i sa njom se identifikuje čak i kada je svjestan – izjasniti se takvim, znači odreći se mnogih mogućnosti. Jer, taj, njegov narod, nije nikada bio poznat po nekoj pameti – prilično i u prosjeku, nije pametan.

Ali, disident nikada ne traži i ne nada se aplauzima; njemu ne treba razumijevanje  naroda kome pripada, jer, njegov narod nije sposoban i ne zaslužuje da ga razumije, a on, sam – ne zaslužuju bolje, jer mu pripada iako mu je sve, uglavnom jasno.

Jasno je i da svaki narod pa i ovaj njegov, zaostali i siromašni, kao u ogledalu, otkriva da je moralan i pametan onoliko koliko mu je moralan i pametan vođa, koga sebi izabere. A jedini vođa, čak i dok je poprilično mrtav, Alija Izetbegović, je čovjek prilično ograničenih misaonih mogućnosti a uz to je moralna nakaza koja je sve svetinje odbacila izigravajući i prevarivši sve one koji su ikada pomislili da će on, takav metiljav i priglup, uraditi ponešto dobro i korisno, za narod i državu.

Tužno je i jadno, kad njegovi „jarani“ iz zatvora, saučesnici u zločinu, prevarama i u vlasti, otvore priču o njegovoj istorijskoj veličini i strateškoj, liderskoj ulozi.

Pa šta je tu strateško – da povedeš narod iz jedne zajedničke države – iz velike zemlje, Jugoslavije, u malu, nedozrelu i neizgrađenu Bosnu i Hercegovinu. Taj virus razbijanja države doneseš sebi u avliju i podijeliš zemlju na dva entiteta, ali to uradiš tek kad ti bude pobijeno 100.000 ljudi, protjerano više od dva miliona građana (više od pola stanovništva) a njihova imovina bude opljačkana i popaljena – a pošto nije bio siguran da je učinio dovoljno zla, dovede mudžahedine, okupi teroriste – dovede šljam i otpad iz Arapskog svijeta da bi sve društveno – istorijske i ekonomske, kulturne i civilizacijske konflikte, koji opterećuju „Islamski svijet“  ubacio na mali prostor Bosne i Hercegovine i optereti ga za vijek vijekova.

Primjer promašenog vođe i osobe koja ne zna izabrati za sebe nešto dobro a kamoli za svoj narod. Jer Alija nije nikada bio pametan ali nije bio ni pošten čovjek.

Sve te sitne i krupne krađe koje je napravio zahvaljujući krvi svojih podanika – muslimanskog ili bošnjačkoga naroda, sav taj imetak, koji je ostavio svome sinu (Bakiru) i svojim kćerima(Sabini i Lejli), je kratkoga vijeka. Familija koje je uglavnom živjela u bijedi, i koja je kroz položaj jednog svoga potomka ugrabila bogatstvo, ipak će se vratiti bijedi, jer je to jedina konstanta u životima lopova i glupih ljudi.

Njegova priča o begovskom porijeklu obična je laž – taj bolesni, aksiom nacionalne samoobmane on je samo prepisao – njega je u bosansku zemlju donijeo vječiti bjegunac kad zagusti, Adil Zulfikarpašić, u narodu poznat kao Adil-beg.

Ni samom Adilu, svo njegovo begovsko porijeklo i sve što je imao, ne bi predstavljalo ništa, da nije bilo potomka Pavelićevog ministra, (Srbina, Antonija-Ante Nikšića), ugledne intelektualke Dr.Tanje Nikšić, čije je porodično bogatstvo i bilo oslonac finansijske moći Adilovom i njegovu priču o begovskom porijeklu učinilo mogućom. Adil je imao priliku da bude vođa te šake jada od naroda, da je znao ali nije – Alija ga je izigrao i dokazao da je puno vještiji, iako bez novca.

Zato, racionalan um sa oznakom disidenta, mora zamjeriti  Aliji Izetbegoviću mnogo toga ali prije svega, to što je bio glup a igrao se vatrom – kako se samo on igrao sa politikom i narodom – pisao deklaracije o Islamu i suverenosti BiH – pa se igrao „suživota“ i vezanja zastava sa Hrvatima, onda se malo igrao dvonacionalnih referenduma u tronacionalnoj Bosni i Hercegovini. Alija je žrtvovao mir zbog „suverenosti“ –, tačnije, on je bio ta kapljica koja je falila zapadu, da prelije čašu Jugoslovenskog državnog besmisla. Upravo tako: Alija je bio važan i neophodan, da rat u BiH bude duuuuuug i stravičan – a da mir sa njim bude jednako nepodnošljiv.

Igrao je on igre sa mudžahedinima i teroristima- ubijao po Sarajevu, Mostaru, Zavidovićima- gdje god je stigao. Na svakom koraku, hodžice, hodže i hodžusije su mu lizale uvehlu, staračku guzicu a on je pilavio i pilavio… pa opet pilavio – dok su ljudi ubijani i narod stradao. Ipak, najviše se On, Dida Aljo, igrao sa svojim jadnim narodom – sa nacijom kojoj je, njegov drug iz vlasti, po Radovan K. prognozirao nestanak i u dlaku pogodio.  Jer, zaista je Muslimanska nacija nestala u ratu a na njeno mjesto, je došla neka nova – a opet tako stara i srednjevjekovna „Nacija Bošnjaka“, u kojoj su se  ugnjezdili i poneki disident i onaj koji se nikada nije slagao sa njim. U principu, disidenti trebaju govoriti o sebi ali, ovako, kada govore o drugima, čije su krvave ruke  uzidane u temelje lažnih mitova, narod dobija priliku da bolje shvati s kim ima posla. Uglavnom, zbog toga postoje ljudi, disidenti, koji će o tome govoriti i snažno i jasno, jer su bili takvi i u SFRJ tj. u Staroj Jugoslaviji bili su politički aktivni – bili po zatvorima, hapšeni i proganjani – jer, prosto nisu voljeli komunizam pa ni vođe a ni ustaljeni birokratski poredak stvari i odnosa. I borili su se protiv toga hrabro i srčano, svjesni, da su dobro prošli i da nisu dovoljno patili, ni stradali previše.

Bilo je među njima Muslimana kojima je „čak“, palo na pamet da organizuju miting podrške ugroženim Srbima i Crnogorcima na Kosovu, prije više od trideset godina.

Kada je komunistička vlast u njima otkrila anarho-liberale i „Đilasovce“, odgovor dostojan pravih disisnata je uslijedio: ozbiljno urađen politički esej o Đilasu u kome je  sasvim objektivno prikazan njegov politički lik iako su komunisti tvrdili da je to u bit,i glorifikovanje političkog neprijatelja i udar na naslijeđe SKJ i Josipa Broza Tita.

Pravi disident, četiri godine poslije smrti, njegove visosti, Velikog Vođe J. Broza zv.Tito , napisao je sarkastični traktat o diktaturi i filozofski ogled o „produhovljenoj tiraniji“ Broza i njegovih sluga u komunističkom mraku Jugoslavije, iz koga se neće moći izaći lako i bez posljedica. Pisao je u Parizu i Mića Danojlić o tome na isti način ali isali su i drugi na sličan način ali nikada tako nije pisao neko ko živi u Brozovoj zemlji i ne misli otići iz nje. U tome je „bosanski disident“ i „mladobosanac“ bio prvi i jedini. Jeste i psovao malo, prisjetio se Brozove brojne familije i mnoštva kopiladi rasutih po cjelom svjetu a posebno po Balkanu.

U tadašnji Savez Komunista disident je primljen, maloljetan a istjeran iz njega poslije četiri godine, sa oznakom državnog neprijatelja i sa mnogo teških  mnogo presuda na zatvorske kazne za vratom. Na tim malim leđima i nejakim plećima natovarilo se mnogo toga a ipak su to bila leđa i pleća malog momka iz provincije, koji je samo imao sreće, da zna – o kako dobro zna – ispričati svoju priču. I dobiti dobre advokate.

Disident je disident i u ratu, pa su ga hapsili „njegovi“ i zatvarali u dva navrata po šezdeset dana, u najgorem zatvoru na svijetu, Zenici, uz osamnaest dana u Tešnju. Ali su ga, u ratu, preko rijeke lovili i snajperi drugog naroda, dok su vojske trećeg naroda, na obodima malog grada, već imale naredbu da ga ubiju.

Al, eto, nisu – promašili su – pa je imao vremena da napravi još mnogo „gluposti“ i prilike da uveseljava dokone svojim otporom i političkim potezima.

Tranzicija je majka promijena a disident uvijek, pliva uz vodu – uvijek i samo uzbrdo, dok se svijet lomio u barutu artiljerijskih kanonada, u salvama verbalne mržnje, rasizma, fašizma, nacizma, germanizma, životnih turcizama i svakovrsnih idiotizama – disident pada i diže se, dok su mu, svi akteri života i život sam, šaptali na uho, izdajničku misao – LEGAO SI, ODMORI SE. Nije se odmarao, nego je nastavljao, sve dalje; sve bolje i i sve gore… zavisno od toga iz kog se ugla posmatra ta borba…

Istjerao je „suguzice“ , kako se to kaže u bošnjačkom narodu, „svete Islamske ratnike“ iz jednog srpskog sela u Bosni i Hercegovina, iz Bočinje, gdje su se bili udomili, razvili biznise i počeli temeljito trenirati lokalne policije Maglaja, Tešnja i Zavidovića za buduće terorističke akcije. Nazvali su to „Džihadom, i borbom Islamskih ratnika u neislamskom okruženju“ tj. u kršćanskoj Evropi.

Pardon, „kuji Evropi“, kako to slatko oni izgovaraju na svom maternjem jeziku i jeziku svojih agresivnih, ekstremnih, ludih i primitivnih uvjerenja.

Kazali su tada ,za disidnta, da mrzi i Islam- da je ta mržnja, toliko duboka i postojana, da je samo zbog nje zabranio nazivanje Selama u vlastitoj opštini.

Istina je da je jedan saradnik disidenta, inače pokojnik ga nagovorio da zabrani sve vjerske pozdrave u službenim prostorijama! On je to naravno uradio.

O kako su ga hodže i sitne ušlje napadale zbog toga – u svim džamijama lude bosanske domovine, na frtalju Dejtonske države BiH,  govorilo se da je zabranio Selam u gradu, jer je Selam jedini vjerski pozdrav koji se mogao čuti u kancelarijama te jadne opštine, pa zabranite li vjerske pozdrave vi osporavate legitimnost Selama.

I ta je zabava trajala kratko.

Bavio se disident i političkim radom u Silajdžićevoj prćiji, Stranci za BiH – stranci privatnog prosperiteta osnivača i njegovih poltrona, i ostao u njoj punih šest godina.

I odatle je istjeran a da iz opštinske vlasti nije otišao saminicijativno- godinu i pol, prije isteka mandata, ne dozvoljavajući ološu da ga sam otjera, svakako bi bio smjenjen. Politički neprilagođen – disident se nikada ne uklapa u korumpirani sistem. Zemlju su opet okušpirali i poklopili čovjekoliki majmuni, primati – Nacionalne partije i nacionalni ljudi – „profesionalci“ a uz njih se okupio najgori šljam sva tri naroda i uzeo da kroji sudbinu narodima i zemlji, upravo onakvu, kakvu, ovi narodi i zaslužuju.

Sve bi ovo, svakako pažljivi i obavješteni čitalac čuo o disidentu, a sigurno će čuti i druge stvari, ali da ima gorih od ovih koje su vam Vam otkrivene – sada nije poznato.

Inače bi bilo rečeno i napisano.

Jer, sa stranica ovog portala, disident se obraća svojoj malobrojnoj publici i ne obraća se narodima – čak ni onom svom kome pripada i koga voli – mada i dalje misli da njegov narod nije pametan. To što piše o njemu i što se trudi da ga drugi shvate i prihvate, ne znači postojanje ambicije da baš on, budem taj, koji će ga definisati kao naciju i ponuditi tu teorijsku i praktičnu sliku civilizaciji kojoj taj narod pripada ( iako to uglavnom i sam ne shvata). Kao da molim duhovnu i istorijsku majku „Evropu“ da prihvati svoje zabludjelo i davno otrgnuto čedo, svjedočeći o njemu i u njegovu korist. Čak i kada griješi. Kada strašno mnogo griješi, prihvatajući za vođe, one koji ga ne razumiju i ne žele da razumiju, na način da bude shvaćen i prihvaćen. Takva namjera ne postoji. Za tako veliki cilj, suviše je mali ovaj prostor i sam disident.

Cilj pisanja i obraćanja je prilično skroman i realan.

Dokazati ono što je prvo napisano, i što treba čuti o disidentu: gdje god išli, s kim god se družili –  kome god pripadali. Da, baš to – disident je za vlast i za narod, uvijek bio samo slika i prilika lošeg čovjeka, a to je laž kao i sve što je zateklo BiH devedesetih!

Pa neka se ta lažna slika sruši ili pokaže u svoj svojoj crnoj grandioznosti.

Comments (338)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *