PUNO VIŠE OD RECENZIJE KNJIGE
DUHOVI PROŠLOSTI
DžEVADA GALIJAŠEVIĆA
U IZUZETNOJ ANALIZI BERISLAVA ĐURIĆA
FELJTON:
Berislav Đurić, Veliki intelektualac iz Banjaluke, kao utricajna javna ličnost, analizirao je najnoviju knjigu Dževada Galijaševića „Duhovi prošlosti“..
„Duhovi prošlosti“ su u proteklih mjesec dana promovisani u Banjaluci, Doboju, Derventi, Brodu i Novom Gradu. Veliko interesovanje čitalačke publike, stručnih krugova i javnosti bili su ključni razlog zbog koga je ovu izuzetnu knjigu pročitao i analizirao poznati banjalučki intelektualac Berislav Đurić.
U četrnaest nastavaka „Disident“, ekskluzivno objavljuje uvu analizu u formi jedinstvenog feljtona.
Islamski teolozi su preispitivali zašto muslimani, posvećeni vjernici na Alahovom putu, sljedbenici poslednje Božije objave, stradaju, opadaju i dolaze pod vlast nevjernika. Trojica islamskih teologa na prelazu XIX i XX vijeka, prethodnica Hasana al Bane, braće Sejida i Muhameda Kutba i Muslimanskog bratstva, se se u užem krugu sljedbenika bavila teoretskim razmatranjima ove teme. Prethodnica ove trojice teologa su bili teolozi-reformatori HVII i HVIII vijeka selefije-vehabije Saudijske Arabije i kadizadelije-puritanci Osmanskog carstva.
Riječ je o Sejid[1] Džemaludinu al-Afaganiju[2] šiit džaferijskog mezheba, Muhamedu Abduhuu i Rašidu Ridi. Oni su odgovore na tešku situaciju i podređen položaj islamskih društava tražili u okvirima islama i zaključili su da je uzrok podređenog položaja islamskih društava okoštalost, striktno, kruto pridržavanje tradicije (taklid) i odbijanje preispitivanja (idžtihad) poruka Kur'an i Suneta, u duhu modernog doba dovodeći na taj način poslednju objavljenu, ratniču, dominantu i superiornu religiju u podređen položaj.
Džemaludin al-Afagani (1839-1897) je proputovao Arabiju, Tursku, Rusiju i Evropu i bio zapanjen sveprisutnošću i moći Zapada. On je ovu dominaciju i usvajanje zapadnog načina života vidio kao sredstvo za uništenje islama, jer bi preuzimanje zapadnog načina života, drugačije tradicije značilo prihvatanje novog, neislamskom identiteta. Za Afganija bi dokaz muslimanske inferiornosti bilo prihvatanje neislamskih vrijednosti po princilu, „Civilizujmo se oponašajući Evropljane“. Afgani Kur'an, objavu koju je primio prorok Muhamed, izjednačava sa prirodnim zakonima i islam sa zapadnom racionalnošću jer Kur'an poučava muslimane da ne vjeruju u bilo šta bez dokaza[3]. Ideja političkog panislamizama, „jedinstva svih islamski naroda pod jednim halifom radi odolijevanja stranoj dominaciji“ veže se za Afganija.
„Odbrana otadžbine je prirodni zakon i pravilo života, ova potreba ni po čemu se ne razlikuje od nagona za samoodržanjem.“
Gušenje patriotizma cilj je koji žele postići zapadnjaci tako što potiskuju nacionalno i vjersko obrazovanje kako bi doveli pokorene narode do zaborava i negiranja vlastitih vrlina i identiteta. Istočnjaci su uvjeravani „da na arapskom, perzijskom ili indijskom nema književnog stvaralaštva vrijedna spomena, te da njihova istorija nema velikana“.
„Istočnjaci moraju shvatiti da ne može biti zajednice koja nema vlastitog jezika, da ne može biti slavan narod koji nema istoriju i da ne može imati istoriju narod koji se ne oslanja na tradiciju vlastite zemlje, koji ne priznaje ili zaboravlja djela svojih velikana.“
Osnovni preduslov i uslov svake odbrane i oslobođenja vjerskog, političkog, ekonomskog i obrazovnog je obračun sa domaćim izdajnicima:
„Izdajnik nije pojedinac koji je prodao neprijatelju svoju zemlju za novac ili za kakvu uslugu ili ustupak, bio mali ili veliki – nema, naime, cijene za koju zemlju možemo prodati. Stvarni izdajnik je odgovoran jer neprijatelju, pa uzeo i pedalj njegove zemlje, dopušta da stavi nogu na njegovo vlastito tlo, a sposoban je suprotstaviti se svako ko se može oduprijeti mišlju ili djelom, a to bijedno drži u sebi, taj je izdajnik.“
„Nije sramota ni za jedan mali i slab narod da bude osvojen od strane oružane sile veće i snažnije; ali sramota koju vrijeme neće izbrisati… jest podilaženje neprijatelju, dobrovoljno ujarmljivanje bilo zbog nebrige, bilo zbog inertnosti ili upućenosti na vlastita prolazna zadovoljstva. Autodestrukcija je najveća i neizbrisiva, istinska sramota… “
Zbog svojih radikalnih stavova protiv vlasti je 1879. protjeran iz Egipta, 1891. i iz Irana i poslije je bio pod stalnom paskom policije u Istambulu sultana Abdul Hamida II. Poslije uspješnog atentata na sultana od strane jedne Afaganijeve pristalice pada u potpunu nemilost i umire od raka grla 9. marta 1897. godine mada se pričalo da je otrovan.
Po njegovom shvatanju Kur'an i Sunet predstavljaju „osnov i glavni izvor svakog vjerskog, ideološkog i političkog, pravnog i drugog reda“.
Muhamed Abduhu (1849-1905) je bio Afganijev učenik i davao je prednost unapređenju islamskih društava unapređenjem obrazovanja; reformu islama i prihvatanje zapadnih znanja kroz prizmu islama i bez gubitka integriteta islama.
„Glavna razlika između njih dvojice (Al Afganije i Abduhua) ogledala se u tome što je Afgani bio revolucionar koji se zalagao za vanjsku promjenu postojećeg stanja stvari a onda popravljanje iznutra, dok je Abduhu bio reformator koji je vjerovao da se prvo mora podići svijest naroda, da bi kao rezultat toga moglo doći i do vanjskih promjena.“[4]
Princip savjetovanja[5] (šure), definisan u Kur'anu, je vidio kao pandan zapadnoj demokratiji. Abduhu je zagovarao da studenti medresa studiraju i modernu nauku i zapadno pravo, često nerazumljivo muslimanima.
Hadis (iz Suneta) koji govori o pravu na zbacivanje nepravedne vlasti je dao osnov za antikolonijalnu borbu i kasniji stav al Bane da „muslimanima ne treba ni buržoaska ni boljševička revolucija“ jer je poslanik Muhamed već proklamovao potrebu za slobodom, bratstvom, jednakošću i društvenom pravdom.
Abduhu je, kroz instituciju idždihada otvorio vrata racionalizma ali u duhu islama i u tim nastojanjima nailazio na snažan otpor uleme.
Muhamed Rašid Rida (1865-1935) je bio sljedbenik Afganija i Abduhua i bio je uznemiren zbog porasta sekularizma i teze sekularista da islam čini muslimane nazadnim i zaostalim. Bio je zagovornik uspostavljanja moderne islamske države zasnovane na reformisanom šerijatu. Zagovarao je osnivanje fakulteta na kojem će se pored islamske teologije, prava … proučavati zapadne društvene nauke, ali i islamsko pravo (fikh) i tako ujediniti tradicije Istoka i Zapada i na taj način zakonski kodeks tradicionalnog, agrarnog islamskog društva učiniti uporedivim sa zapadnim sistemima.
Hasan al Bana (1906-1949), učitelj iz Ismailije, je ideje Afganija, Abduhua i Ride, ograničene na uzak krug ljudi, učinio javnim i omasovio ih. Bana je imao i moderno zapadno i islamsko obrazovanje. Iako je shvatao da nema napretka bez moderne nauke i tehnologije Bana je bio islamista koji je vidio duhovno izliječenje društva kroz povrtak izvornim principima Kur'ana i Sune. Za Banu islam je bio potpuni način života koji mora da se živi punog srca da bi muslimani povratili dinamizam i energiju koju su izgubili prije kolonijalnog ropstva.
„Muslimansko bratstvo“[6] (Kur'an, sura El-Hudžurat: Vjernici, muslimani, su samo braća!)[7] je nastalo kao odgovor na slučaj šest radnika iz Ismailije, marta 1928. godine koji su se al Bani požalili na mizeran, ponižavajući položaj siromašnih najamnika stranih gospodara. Vrlo brzo „Muslimansko bratstvo“ je postalo islamska avangarda i masovna organizacija sa stotinama hiljada članova iz svih slojeva društva i vrlo brzo je postalo jedan od najmoćnijih aktera egipatske političke scene.
Fundamentalističko – integrističko naslijeđe al Bane, koje ćemo vidjeti kod Alije Izetbegovića, se zasniva na bratstvu svih muslimana (Kur'an); boljem i kvalitetnijem obrazovanju i na reformisanom islamu (idžtihad) kao sveobuhvatan sistem vrijednosti); „Kur'an je naš ustav“ što je impliciralo stvaranje vjerske, islamske države koja će biti zanovana na zakonima svetih tekstova islama i islamskim zakonima, šerijatu. Pokret je kasnije usvojio i nasilne, erorističke metode djelovanja poput ritualnih ubistava, i muslimana i inovjeraca, i bombaše samoubice. Umjesto krutog odnosa prema tradiciji (taklid) Muslimansko bratstvo je napravilo zaokret ka krutom i agresivnom odnosu prema svim neisomišljenicima, i muslimanima i nemuslimanima. Bombaši samoubice su izraz očaja zbog tehnološke superiornosi nemuslimana, ali i pogršnog tumačenja islama, jer je samoubistvo prema Kur'anu najveći grijeh (širk), kao i korištenje terorizma kao sredstva (geo)politike. Iz prakse netolerancije i odnosa prema nasilju; brutalnih (samo)ubistava koja podsjeća na SS totenkopf (lobanja sa dvije ukrštene kosti), simbol nacista da ih nije strah ni da ubiju ni da budu ubijeni; želje za širenjem lebensrauma islama i osjećaja superiornosti u odnosu na inovjerce; militarizma; autoriteta umjesto slobode; zajednice protiv osobe možemo da povučemo paralelu između ovog načina tumačenja islama i nacizma o čemu je prvi hrabro i javno pisao Hamed Abdel Samad u knjizi „Islamski fašizam“.
Poslije promocije knjige 2013. godine u Kairu, kada je prilično hrabro obznanio svoju tezu o jedinstvu islamizma i fašizma, nakon čega su egipatske vjerske vođe izdale fetvu[8] kojom se Hamed osuđuje na smrt poslije čega su javno, jedan profesor sa Univerziteta Al-Azhar i vođa terorističke mreže Džama Islamija, pred televizijskim kamerama, zatražili njegovu smrt.
„Uspoređujem fašizam s islamizmom – ideološki, organizaciono i politički. Obe ideologije utiru put nasilju. Obe svijet dijele na vjernike i nevjernike, na prijatelje i neprijatelje. Nijedna nema obzira u akcijama koje preduzima da uništi protivnika, obe ideologije su antisemitske. Obe polaze od toga da je njihova vlastita zajednica ona ‘izabrana’, da imaju pravo vladati svijetom. I obe proizilaze iz poraza i poniženja.”
Abdel Samad poredi fašističke režime Njemačke i Italije XX vijeka s islamski orijentisanim vladama i islamističkim grupama:
„Riječ je o borbi protiv modernog doba – odbacivanju prosvjećivanja i mržnji prema Jevrejima? Svakako i veličanja vojske; autoriteta umjesto slobode; zajednice protiv osobe.”
„Mnogi ljudi kažu da je fašizam odgovoran za smrt šest miliona Jevreja. Mjerilo za fašizam ne smije biti šest miliona mrtvih. Kad saberete sve žrtve islamista, takođe se dođe do milionskog broja. Žrtve alžirskog građanskog rata, kojeg su raspirili islamisti, žrtve u Libiji i Iraku uz žrtve rata u Siriji, Sudanu, Somaliji, Jemenu. Tu su i žrtve terorističkih napada, njih više od 40.000 u proteklih 20 godina – sa stotinama hiljada mrtvih, većinom muslimana – što je brojka od skoro šest miliona ubijenih.”
Hamad Abdel Samad nas podsjeća na vrijeme provođenja Islamske deklaracije u praksi i projekta islamskog društva, islamske vlasti i islamske države za „starosjedioce“ muslimane Bošnjake u kojem bi hrišćani i kršćani vegetirali na marginama društva pod uslovom da ne budu fizički uništeni ili „poslani na traktorima” u „matične države“ Srbiju i Hrvatsku.
Abdel Samad ne poistovjećuje cjelokupan islam sa fašizmom i nacizmom nego isključivo njegovu ektremno radikalno varijantu. Iako metodi italijanskog fašizma i njemačkog nacizma ne odgovaraju metodima islamskog naci-fašizma, ideoligija i ciljevi su suštinski isti.
kao imam u 13 SS Handžar diviziji
I Adolf Hitler je iskazivao divljenje prema ovoj verziji islama i obrnuto, dosta muslimana je iskazivalo sklonost ka nacizmu, od Al Huseinija do Alije Izetbegovića i oko 20.000 domaćih muslimana samo u 13. SS Handžar diviziji, 23. SS brdskoj diviziji Kama i ustaša pod fesom u tzv. Vojnici NDH. Tako je reformisani islam, kod muslimana koji su ga prihvatili kao identitet, postao ono što je kod nemuslimana ekstremni nacionalizam. Muslimanska braća su jačala uprkos zabrani u većini islamskih zemalja sem u Jordanu, Saudijskoj Arabiji i Sudanu. Hasan al Bana je ubijen 1949. godine u Kairu.
U osnivanju „Muslimanskog bratstva“ su učestvovali i studenti teološkog fakulteta Al Azhar Kasim Dobrača, Husein Đozo, Abdulah Dervišević, Ibrahim Trebinjac … koji su poslije povratka u Kraljevinu Jugoslaviju donijeli ideje panislamizmam. Ideje panislamizma su bile ugrađene u program „Mladih muslimana“ koju su oni i osnovali čiji je član bio Alija Izetbegović koji je te ideje poslije ugradio u Islamsku deklaraciju. Alija sa 16 godina učestvuje u formiranju organizacije „Mladi muslimani“[9] i pripada radiklanom krugu koji okupljaju Mustafa Busuladžić[10] i Husein ef. Đozo. Busuladžić je bio visokopozicionirani činovnik ustaške NDH i predsjednik „Mladih muslimana“, podružnice „El hidaje“, organizacije islamskog sveštenstva NDH, antisemita i snažno pronacistički orjentisan.
Đozo je bio student na Univerzitetu Al Azhar, u vrijeme osnivanja i procvata „Muslimanskog bratstva“. Po povratku iz Egipta Đozo je donio ideje „Muslimanskog bratstva“, bio je uticajan u udruženju „El Hidaje“ i zajedno sa Busuladžićem i drugim članovima udruženja ilmije „El Hidaje“ idejno snažno uticao na muslimansko omladinsko udruženje „Mladi muslimani“ čiji je predsjednik jedno vrijeme bio i Alija Izetbegović. Đozi je čin kapetana JKV i vojnog imama priznat u 13. SS Handžar diviziji u koju se dobrovoljno prijavio u junu 1943. godine. Bio je Sturmbannführer 28. Regimente 13. SS divizije ali i angažovan u Institutu za obuku vojnih imama u mjestu Guben nedaleko od Berlina. O Đozinoj saradnji sa Hajnrihom Himlerom je pisao tadašnji list „Fokus“. Poslije rata je osuđen na pet godina zatvora i pet godina gubitka građanskih prava jer je „svojim radom podizao moral u neprijateljskim jedinicama“. Za učešće u zločinima njegove jedinice nije suđen.
Tokom jedne od posjeta Jugoslaviji, Gamal Abdel Naser je pitao Tita za svog dobrog druga[11], studenta Al Azhara, sa kojim se družio tridesetih godina prošlog vijeka. Svakako da Đozo nije jedini student Al Azhara sa kojim je Naser imao kontakt, posebno jer je poznato da su dio ličnog Naserovog obezbjeđenja bili Đozini saborci iz 13. SS Handžar divizije. Poslije ove epizode, Đozi su odmah vraćena građanska prava, postao je povjerljivi Titov prevodilac na putovanjima po arapskom svijetu, dobio više prostora da se ponovo aktivno angažuje u radu IVZ BiH kao fetva-i emin[12],[13], teolog i profesor, osnivač i glavni urednik lista „Preporod“ i Islamskog teološkog fakulteta. Husein ef. Đozo je bio Titov omiljeni Sturmbannführer[14]. Đozo je uzburkao javnost kada se pridružio pozivu Muhameda Amina el Huseinija na džihad[15] protiv Izraela, nakon šestodnevnog rata 1968. godine. Za ovaj gaf nije snosio bilo kakve posljedice, a SFRJ je tada prekinula diplomatske odnose sa Izraelom. „Škola velikog srca“ JUOŠ Husein ef. Đozo[16] je osnovna škola koja je nekada bila OŠ Nikola Tesla[17].
Uz Đozu, diplomci Al Azhara su bili i Kasim Dobrača i Mehmed Handžić[18], a istaknuti pripadnici „Mladih muslimana“[19] Halid Kajtaz, Hasan Biber, Asaf Serdarević, Alija Izetbegović, braća Behmen i drugi.
Kasim ef. Dobrača[20] je, kao predsjednik „El Hidaje“, osuđen na 15 godina robije ali je kao i Đozo pomilovan, iz istih razloga. Dobrača je bio jedan od 48 osnivača i „Odbora narodnog spasa“[21] sa ciljem naoružavanja i organizovanja muslimana.
„Mladi muslimani“ su bili omladinska organizacija „El Hidaje“, pod snažnim idejnim uticajem „Muslimanskog bratstva“, sa živim vezama sa jerusalimskim muftijom El Huseinijem, 13. SS Handžar divizijom i okupacionim snagama NDH i Rajha. Zalagali su se za nezavisnu islamsku državu Bosnu kao dijelu globalne islamske zajednice država.
Interesantna je podudarnost da se nastanak „Islamske deklaracije“ vezuje za isti period. Domaći sljedbenici ideologije integrizma – fundamentalizma „Muslimanskog bratstva“ su uspostavljali veze sa istomišljenicima, odlazili na seminare u inostranstvo, prevodili i štampali „Islamsku deklaraciju“ i širili narativ o navodnoj ugroženosti Muslimana u SFRJ.
[1] https://sh.wikipedia.org/wiki/Seyyid, stranica posjećena 14. aprila 2025. godine u 13:44
[2] https://www.ipf.unze.ba/wp-content/uploads/2018/07/Mensur-Valjevac-proceedings02.pdf, stranica posjećena 14. aprila 2025. godine u 13:14
[3] „Islam je gotovo jedini koji ukorava one koji vjeruju a da nemaju dokaza, i osuđuje one koji slijede shvatanja bez ikakve izvjesnosti… štogod naučavao, Islam se poziva na razum… a sveti tekstovi objavljuju da se sreća sastoji u pravom korištenju razuma“.
[4] Ahmed Adilović, Velikani tefsirskih zanosti, Travnik 2003, stra 267
[5] https://islamskazajednica.ba/index.php/vijesti/aktuelno/21903-kur-anski-princip-sure-savjetovanje-dogovaranje, stranica posjećena 10. aprila 2025. godine u 08:22
[6] https://sr.wikipedia.org/wiki/ Муслиманско_братство, stranica posjećena 10. aprila 2025. godine u 15:07
[7] https://islamskazajednica.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=574:jedinstvo-muslimana#:~:text=Me%C4%91utim%2C%20ima%20jedna%20kur%27anska%20sura%20koja%20se%20kao,svima%20vama%20poznat%3A%20Vjernici%2C%20muslimani%2C%20su%20samo%20bra%C4%87a%21, stranica posjećena 10. aprila 2025. godine u 16:16
[8] Fetva je, ustvari, autoratitivno ili stručno mišljenje o nekom pitanju koje nije jasno definisano u Kur’anu. S jedne strane, fetvu donosi autoritet koji vlada kompetencijama za to, to su stručne kompetencije, i ona je po svojoj pravnoj snazi – mišljenje
[9] https://sr.wikipedia.org/wiki/Mladi_muslimani, stranica posjećena 8. aprila 2025. godine u 06:18
[10] https://sr.wikipedia.org/sr-ec/Mustafa_Busuladžić, stranica posjećena 8. aprila 2025. godine u 07:06
[11] https://stav.ba/vijest/kako-je-husein-ef-dozo-postao-bliski-saradnik-josipa-broza-tita/461, stranica posjećena 8. aprila 2025. godine u 08:11
[12] https://islamskazajednica.ba/index.php/fetva-i-emin, stranica posjećena 8. aprila 2025. godine u 08:17
[13] https://www.islam.ba/pitanja-i-odgovori/islamska-zajednica/obaveznost-pridrzavanja-fetvi-fetva-i-emina, stranica posjećena 8. aprila 2025. godine u 08:23
[14] https://historija.info/husein-ef-djozo-titov-najdrazi-sturmbannfuhrer/, stranica posjećena 8. aprila 2025. godine u 08:31
[15] Borba na Božijem putu
[16] https://www.facebook.com/osHuseinEfendija/?locale=sr_RS, stranica posjećena 14. aprila 2025. godine u 11:39
[17] https://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=98633, stranica posjećena 14. aprila 2025. godine u 11:42
[18] https://sr.wikipedia.org/wiki/Мехмед_Ханџић, stranica posjećena 8. aprila 2025. godine u 08:42
[19] https://sr.wikipedia.org/wiki/Mladi_muslimani, stranica posjećena 8. aprila 2025. godine u 08:59
[20] https://sr.wikipedia.org/wiki/Kasim_Dobrača, stranica posjećena 8. aprila 2025. godine u 09:13
[21] https://sr.wikipedia.org/wiki/Odbor_narodnog_spasa, stranica posjećena 8. aprila 2025. godine u 09:22
