Anto Marinčić: Visoki rizik

            Što će se dogoditi u sljedećim danima, pitaju se mnogi u Dragoj našoj, ali i izvan nje. Budući da sam oduvijek bio pristalica one, bobu treba reći bob, a popu pop, te one, koristi čovječe svoj zdrav razum, u ovoj kolumni vodit ću se tim postulatima.

Uvijek sam se grozio onih koji bez svog osobnog promišljanja prihvaćaju mišljenje većine. Ovo ću potkrijepiti ne tako davnim primjerom, poznatim kao Covid. Desetak dana nakon pojave tog „strašnog“ virusa napisao sam kolumnu pod naslovom PRIJEVARA STOLJEĆA. Osobno mi se javio urednik Vjesnika kazavši kako su na njega vršili pritisak da cenzurira taj moj tekst, ali nije prihvatio tako da ni jednu jedinu riječ iz tog teksta nije izbacio i objavio je ono što sam napisao. Trebam li vam, poštovani čitatelji, reći da je taj „strašni“ virus ubijen za jedan dan. Sjetite se, početkom rata u Ukrajini za dan je nestao taj „strašni“ virus! Pametnom je i jedna dosta.

A sada prvo kratki uvod, premda vjerujem da dosta ljudi u Dragoj našoj to znaju.

Rat u Bosni i Hercegovini nije završen dogovorom tri zaraćene strane, nego pritiskom međunarodne zajednice. Dakle, NIJE BILO POBJEDNIKA. Srbi su, u prvi mah dok nisu shvatili kako su dobili i više nego što su mogli očekivati, bili najveći protivnici daytonskog sporazuma, ali su ga, kao i druge dvije strane, Hrvati i Bošnjaci-muslimani morali prihvatiti. Bošnjaci-muslimani su ga prihvatili vjerujući kako će vremenom taj sporazum anulirati, kako će vremenom uspjeti stvoriti Bosnu i Hercegovinu samo kao njihovu, bošnjačku-muslimansku državu. Hrvati, najmalobrojniji, realno najnejači u političkom smislu, pod maglovitim obećanjima matice Hrvatske nisu mogli ništa drugo nego ga prihvatiti.

I krenulo se, pod snažnim patronatom međunarodne zajednice stvarati nekakvu državu. Svojim stalnim kukanjem kod međunarodne zajednice, svojim predstavljanjem sebe kao jedine žrtve tijekom rata, bošnjačka-muslimanska politička oligarhija uspijevala je malo pomalo iskamčiti ukidanje nekih stavki iz tog daytonskog sporazuma i polako centralizirati državu Bosnu i Hercegovinu. Treba li spominjati Barryjeve amandmane s kojima je uništio Hrvate, treba li spominjati Ashdowna!?

I konačno se netko usprotivio puzajućem ukidanju daytonskoga sporazuma.

Danas raspravljati tko je, kako i zašto, pod pritiskom ili drage volje prenio ovlasti sa Republike Srpske na državu Bosnu i Hercegovinu je gubljenje vremena. Uglavnom, Milorad Dodik se usprotivio te pokušao vratiti te prenesene nadležnosti sa Bosne i Hercegovine na Republiku Srpsku.

Koji je rezultat?

Uvidjevši da pameću, znanjem ne mogu pobijediti Dodika, Bošnjaci-muslimani su krenuli drugim putem. Kako su oni uspjeli izlobirati kod međunarodne zajednice, prije svih kod Schmidta da politiku uvede u pravosudni sustav, pitanje je na koje će se možda nekada saznati odgovor. Uglavnom, Schmidt je, u suradnji sa Murphyjem, intervenirao u kazneni zakon i tako postigao da Dodika iz politike makne sudskom presudom. Odgovor Dodika, predlaganje i donošenje zakona kojima bi vratio te ovlasti, i sve ovo što se događa preskočit ću jer je to manje više svima poznato.

Rekao sam na početku teksta da ću  bobu reći bob, a popu pop, dakle Bošnjaci-muslimani su preko Tužiteljstva donijeli odluku ići u konačni obračun s Dodikom. Međutim, ovdje treba zastati, Bošnjaci-muslimani ne idu u obračun sa Dodikom, oni idu u konačni obračun sa Republikom Srpskom. Dodik je samo personifikacija.

TO JE JEDINA TOČNA OCJENA!

Tko će uhititi Dodika?

Znaju Bošnjaci-muslimani da ga oni ne mogu uhititi. Znaju oni da bi uhćenjem Dodika od strane, kako oni kažu organa države Bosne i Hercegovine vjerojatno došlo do pucjave, do mrtvih glava, pa čak i do rata. I ovdje opet, sukladno postulatima na koje se pozivam, jasno treba kazati. Bošnjaci-muslimani su za rat. Ako sumnjate u ovu ocjenu pogledajte samo video, govor Sanjina Muse ispred Fahdove džamije u Sarajevu. Znajući da bi uhićenje Dodika od strane „organa države Bosne i Hercegovine“ bila operacija, ne visokog rizika nego rizika otpočinjanja rata, Bošnjaci-muslimani preko svojih medija pozivaju međunarodne snage u Bosni i Hercegovini da one uhite Dodika. Ovu mogućnost nikako ne treba isključiti premda bi to bilo mimo svih pravila i potpisanih sporazuma o mandatu međunarodnih snaga u Bosni i Hercegovini.

Ono što moja malenkost misli jest da bi se Dodiku moglo dogoditi da ga uhiti netko od Srba!

Znam da će ovo moje mišljenje kod pripadnika srpskog naroda izazvati zgražanje, možda će čak kazati da pišem gluposti, ali treba li podsjećati na to tko je ubio Karađorđa, treba li podsjećati na sve srpske izdaje!?

I na koncu razmislimo malo o djelovanju samog Milorada Dodika.

Je li precijenio svoje snage? Je li pogriješio u tajmingu? Je li trebao sačekati, recimo bar pola godine da se nova Trumpova administracija instalira, jer Murphiyevi pipci su još uvijek tu? Je li trebao sačekati da se promijeni, vješto nametnuta percepcija međunarodnoj zajednici, svekolikoj javnosti o rušiteljima daytonskog sporazuma, o rušiteljima države Bosne i Hercegovine!? I na koncu, ima li u međunarodnoj zajednici neke moćne države koje, ako ga neće podržati, a ono bar ne će biti protiv toga što je naumio uraditi?

Iako je još rano govoriti kako će se sve ovo završiti, više je nego jasno da ovo što se događa, nalozi Suda i Tužiteljstva, nemaju blage veze sa pravnom državom niti pravednim rješenjem, treba reći da se sve ovo može riješiti samo političkim putem, političkim dogovorom. Naravno, treba znati da će međunarodna zajednica, koju se zapravo sve pita, koristiti razne vidove pritisaka kako bi ovdje ostvarila SAMO ONO ŠTO SE NEĆE KOSITI S NJENIM INTERESIMA!

Kako god bilo sam Dodik, Rapublika Srpska, Bosna i Hercegovina ušla je u polje najvećeg mogućeg rizika.

Draga naša, Žepče, 13. ožujka 2025.                                                                       Anto Marinčić