DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 21.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
NARODNI KORAK UNAZAD SA ALIJOM IZETBEGOVIĆEM
DENACIONALIZACIJA I POLITIČKA ISLAMIZACIJA DRUŠTVA
FUNDAMENTALIZAM ISLAMSKE DEKLARACIJE
»Naša sredstva su osobni primjer, knjiga riječ.
KADA ĆE SE OVIM SREDSTVIMA PRIDRUŽITI I SILA?
Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje I zavisi o nizu faktora. Ipak se može postaviti jedno opće pravilo: islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Ovo razlikovanje je važno, jer rušenje i građenje ne zahtjeva podjednak stupanj psihološke i materijalne pripremljenosti.
Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.»
(Islamska deklaracija – Islamska vlast 3/2.)
U vrijeme dok je još boravio u Nedžefu (Irak – 1970.godine) ajatolah Homeini održao je seriju predavanja o islamskoj vlasti, njenoj političkoj filozofiji, njenoj nužnosti i načinu potpune realizacije. Ta predavanja (koja su dvije decenije poslije publikovana kao knjiga («Velayat i faqih») predstavljaju prvi izvor inspiracije autoru Islamske deklaracije.
Drugi izvor bila je knjiga «Dileme oko Islama» prof. Mohammada Qutba, čije je prvo izdanje, na naš jezik, pripremio, uredio i objavio u Sarajevu 1973.godine zajedno sa kćerkom Sabinom Izetbegović i dr El Fatih Hassaneinom.
I treći, ključni izvor inspiracije je život autora Islamske deklaracije, njegova izdvojenost van društva u kome živi – njegovo nezadovoljstvo tim društvom, državom, svojim narodom i svijetom u cjelini.
Zato on govori u Islamskoj deklaraciji sa mržnjom o komunizmu i kapitalizmu, o kršćanstvu i židovstvu, o Turskoj i Tunisu, o nebu i zemlji. Samo zato, sedamdesetih godina on u svojim člancima objavljenim u Takvimu pod pseudonimom L.S.B. insistira na rušenju kao uslovu rađanja i stvaranja nove vrijednosti – «Suviše je mnogo stvari, koje vape za svojim rušiteljima» piše u Takvimu, pa to isto i u istoj formi, u Islamskoj deklaraciji.
Samo zbog toga rasprava sa autorom Islamske deklaracije i sa idejama te deklaracije, sa pozicija humanističkog Islama, za ne-muslimana je besmislena i nepotrebna.
«Nema humanog Islama» reći će svaki nemusliman kome je namijenjena uloga «kafira» i nepoželjnog državnog elementa.
«Islamski poredak – što znači ova riječ prevedena na jezik kojim misli, govori i osjeća naša generacija?
Najkraća definicija islamskog poretka islamskog poretka definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile.
Kao sinteza ovih komponenti islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast. Prva je sadržina a druga forma islamskog poretka».
Za autora ID, islamsko društvo predstavlja organizovanu zajednicu vjernika a osnovna jedinica tog društva je džemaat.
U Islamskoj deklaraciji manifestovana je rigidna spoznaja samo jednog (od mnoštva) društveno-historijskih konflikata. U viziji autora postoji vječni i najvažniji sukob Islama, sa samim sobom i sa cijelim svijetom – identifikovan sa nevjerom.
U nastojanju da dokaže neophodnost uspostave novog poretka autor ID poteže čas vjersku, čas političku argumentaciju. Vjerska dimenzija je poluga uticaja na pojedinačnu svijest koja mora prihvatiti i nerazumno i nepravedno «jer iza toga stoji božanski autoritet». Politička argumentacija ne poznaje ličnost, ona je upućena narodima, i ona ne slijedi Objavu u lociranju odgovornosti na pojedinca – ličnost, nego se bavi isključivo odgovornošću kolektiviteta.
Kako bi izgledala ta nova zajednica: musliman – džemaat – islamsko društvo – islamska vlast. Sve zajedno predstavlja islamski poredak.
Riječ je dakle o državi kao najvišem stadiju moralno-pravnog poretka. U promišljanju države evropska civilizacija počinje od pojedinca: Pojedinac ima pravo samo u sistemu objektivnog morala, jer uslovi za stvaranjem različitih oblika zajednice nastaju tek na nivou objektivnog morala.
Prvi stepen objektivnog morala je porodica – mnoštvo porodica čini građansko društvo a najviši stadij (baš u skladu sa Hegelovim učenjem objektivnog morala i zajednice) je država.
Po Hegelovom mišljenju ta tri stadija samokretanja objektivnog morala obuhvataju sve što se obično naziva društveni život.
U poimanju islamskog poretka mjesto porodice zauzima džemaat u kome po logici stvari i nema mjesta za druge vjerske zajednice, koje ostaju izvan ljestvice objektivnog morala, osuđeni na stvaranje izolovane zajednice bez političkog značaja.
Kome u stvari pripadaju bosanski muslimani: izgleda nikome – vjerska matica im je daleko od oka, u Turskoj ili, u Arapskim zemljama, a civilizacijska matica Evropa, im je daleko od srca, iako njoj i pripadaju: eto konteksta u kome ulogu svoga naroda promišljaju radikali bliski autoru ID.
Taj umišljeni sukob unutar podvojene ličnosti bosanskog muslimana na ovim prostorima, vuče svoje korijene iz Drugog svjetskog rata. Pokret, kome vlastitu pripadnost sa ponosom ističe Alija Izetbegović, osnovan je 1941.godine. Iz knjige Derviša Sušića «Parergon» može se vidjeti da je taj pokret nastupio sa «radikalnom, fašiziranom panislamističkom ideologijom». Knjiga ističe da «oni šire obrazovanje, prvenstveno u poznavanju Islama.Prihvataju okupaciju zemlje sa radošću…». Međutim, ustaška vlast u početku odbija da odobri pravila Mladih muslimana jer smatra da je i muslimanskoj omladini mjesto, isključivo, u ustaškoj mladeži…
U proljeće 1942.godine dolazi do sporazuma… Kraj rata rukovodstvo Mladih muslimana dočekuje prilično pocijepano. Ipak, ostala je jedna složna jezgra ilegalne rukovodne grupe. Nazvala je samu sebe «Grupa A». Na ilegalnim sastancima žustro raspravljaju šta sve da se učini da se spriječi uticaj KP i SKOJ-a na muslimansku omladinu.
Godine 1949. imaju u Bosni i Hercegovini nekoliko stotina članova… U jednom slagalištu već imaju i teški mitraljez, 2 automata, 6 pušaka, dinamit…
CILJ OSTAJE ISTI: «PRIKLJUČENJE BOSNE I HERCEGOVINE BUDUĆOJ PANISLAMSKOJ DRŽAVI I S L A M I S T A N.»
Tako je to vidio Derviš Sušić, u vrijeme kada su fundamentalisti imali samo jedan mitraljez i kada je to predstavljalo stilsku figuru ili metaforu više, nego objektivnu stvarnost. U ratu je situacija bila mnogo gora: Armija, Policija i škole, postale su mjesta nove radikalne poduke. Iz Armije BiH su uklanjani, smjenjivani i kažnjavani Komandanti koji su nošeni vizijom sekularne Bosne i Hercegovine, kojom neće upravljati susjedne zemlje ali ni hodže i hadžije, ušli u tešku borbu za opstanak i slobodu. Političko obrazovanje i osposobljavanje , nakon smjene prvog Komandanta, (Generala Sefera Halilovića), je u vojsci identifikovano sa molitvom i učenjem o vjeri.
Na ulasku u policijske ustanove čekao vas natpis: «Nazivaj Sellam, širi Islam»:
Na radiju i televiziji vjerski velikodostojnici, bez imalo pedagoškog predznanja, učili su agresivno, svoj narod novom duhu i novim vrijednostima.
Svi kršćani (naročito Hrvati i Srbi) su narodni neprijatelji a svi Arapi su narodna braća, dok su Iranci i više od toga, a mudžahedini, oni koji su ovdje došli po krv i plijen, zbog bliske koristi i osrednje bitke, predstavljani su, u političkim tiradama, kao dar sa neba, kome dugujemo vlastitu slobodu – vlastiti imetak i vlastiti život – da ne bi tih kriminalaca, kaže novopečena ulema, eto, ne bi bilo, ni Bosne ni Bosanca.
Amerika je naš neprijatelj – Evropa nas mrzi, ali, naš cilj su zapadnjački novci a iranska ideologija…
«…U pitanju odnosa prema kršćanstvu, mi razlikujemo Kristovu nauku od crkve. U prvoj gledamo Božju objavu, u izvjesnim tačkama deformiranu, a u drugoj jednu organizaciju, koja je svojom neizbježnom hijerarhijom, politikom, bogatstvom i interesima, postala nešto ne samo neislamsko, nego i antikristovsko…».
(Islamska deklaracija, Alija Izetbegović)
Ovakve ocjene, paušalne i pune mržnje, izazivaju kod nemuslimana osjećaj, koji je poznati kanadski islamist W.C.Smith nazvao «osjećajem povijesne nelagode».
Pišući o teokratskoj državi prof. Džemal Sokolović je opisuje kao negaciju Boga i božanske koncepcije čovjeka:»Država u kojoj bi vladali ljudi na sasvim božanski način, teokratski, apsolutno, nije ništa drugo nego dovođenje u pitanje Boga i uspostavljanje čovjeka kao Boga».
To je ono što program uspostavljanja novog islamskog poretka i čini programom sveopšteg ropstva – ne samo ropstva za nemuslimane ali za njih pogotovo, i zbog čega nemusliman, uopšte ne postavlja pitanja mjesta i teritorije na kome bi se uspostavljao taj poredak. To uopšte nije bitno, jer u svakom dijelu svijeta (a pogotovo u BiH) islamski poredak je uvijek i samo islamski poredak – a to znači apsolutno nepoželjan. Ne postoji ni pitanje: Kakav islamski poredak?, jer nijedan nije dobar i nije prihvatljiv za onoga ko nije musliman i ko ima uslove da ga odbije.
Možda se iz te urođene averzije i razvila misao da islamski poredak ne treba ni proučavati, što je apsolutno pogrešno: pristup po kome se određenim problemom treba baviti onda kada to i postane stvarni problem i dio svakodnevne «glavobolje» može biti promašen i neozbiljan – može, u stvari, dati prostora razvoju jedne negativne društveno-istorijske i političke svijesti, sa nesagledivim posljedicama. Jer i u Evropi, od 01.03.1991.godine, nakon uvodnika u listu «Preporod», sve češće su se pojavljivali pamfleti i napisi koji veličaju ideju ostvarenja islamskog poretka:
«Muslimanski svijet sve više postaje svjestan da mu je budućnost u ponovnom oživljavanju vlasti utemeljene na Allahovoj riječi a ne u sekularizovanim društveno-političkim sistemima…».
(List IVZ BiH, «Preporod», strana 1)
Bio je to stidljivij početak u periodu pada komunizma i Islamska Deklaracija, kao i ukupna filozofija aktivnog Islamizma nisu bili tako agresivni. Bilo je to klasično ispitivanje praga društvene tolerancije prema takvim idejama. Alegorije i pjesničke metafore, simbolike i ruralna filozofija religije predstavljali su samo prvu fazu u neophodnom pomjeranju bosanskih muslimana ka radikalnom i ratničkom poimanju vlastite vjere. Zato je potcjenjivački stav, kako Islamska deklaracija predstavlja neku blagu varijantu pokušaja da se muslimani dovedu do potpunog preporoda te da promijenu svoj ukupni odnos prema vjeri, nauci, državi i društvu. Da iskorače u „muslimanski povijesni krug“ , kako je to formulisano u Programu Stranke demokratske akcije, da napuste vlastitu tradiciju i način života, i da svoju mržnju usmjere prema svemu što nije islamsko, na ovaj način shvaćeno.
«…Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima. Zato to neće biti dani blagostanja nego dani dostojanstva. Narod koji spava može se probuditi samo udarcima. Tko želi dobro našoj zajednici, ne treba da je pošteđuje naprezanja, opasnosti i nedaća. Naprotiv, on treba učiniti sve da ta zajednica što prije upotrijebi svoje sile, da stavi na ispit sve svoje mogućnosti, da preuzme rizik, jednom riječju – da ne spava nego da živi. Samo budna i aktivna, može ona naći sebe i svoj put». (Islamska deklaracija, Rad i Borba, 2.3.13 – Alija Izetbegović)
Komentariši