DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 11.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
BOŠNJACI IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI
NACIONALNO STVARALAŠTVO I KULTUROLOŠKE ANTINOMIJE
„ … Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo živjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o sebi i nikad potpuno, već o onome što nam je zajedničko. I to je dobro. Lične stvari su suviše tanane, mutne, nekorisne i treba ih ostaviti sebi ako ne možemo da ih ugušimo. Način razgovora među nama sveden je uglavnom na opšte, poznate rečenice, kojima su se služili i drugi prije nas, zato što su sigurne, provjerene, zato što čuvaju od iznenađenja i nesporazuma. Lična boja je poezija, mogućnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaći iz kruga opšte misli, znači posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome što nije važno ili što je u nama jednako. Drugim riječima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba“.
Tako je Meša Selimović, u “Derviš i smrt”, pišući o sebi, naslikao ambijent u kome se razvijala naša nacionalna misao i naša opšta svijest. Ne postoji ličnost, kao što ne postoji djelo, koje bi značajnije i temeljitije naslikale lik nacionalnog junaka, tragičara i lik željene, nikad ostvarene domovine. Sliku velike i neostvarene šanse.
Od Dostojevskog Selimović je preuzeo sveprisutni duh sumnje manifestujući ga stalnim prikazima lica i naličja nekog opšteg mjesta i stava. Sve ima svoj lik i svoje naličje. Ništa nije stvoreno bez vlastite protivteže. Dan ima noć, svijetlo tamu, dobro je u vječnom sukobu sa zlom, život ima smrt, a čovjek, sve te protivrječnosti i sukobe nosi u sebi. Bori se sam sa sobom. U njemu su trajno sukobljene želje i mogućnosti, nagon i savjest, opšte i pojedinačno … Pišući o čovjeku, Selimović je naslutio svijet. Čitav jedan svijet, koji se otkriva u jednom, takvom nastojanju.
„Svaki je čovjek uvijek na gubitku“,rekao bi, mijenjajući skraćivanjem, smisao jedne Kur’anske istine, bez poslednje namjere, shvatajući vlastiti, lični i opšti, bezizlaz i gubitak. Istovremeno, On je nadvladao taj bezizlaz pišući o njemu, dajući novi putokaz mogućoj istorijskoj spoznaji, važnijoj od politike i bilo čega drugog.
Da bi to mogao napisati, da bi tu tešku istorijsku muku vlastitog naroda i svoje domovine iskazao u vremenu bezbožništva i ideološkog terora – da bi joj dao neophodnu i aktuelnu težinu, platio je najskuplju cijenu koju čovjek može platiti. odrekao se sebe rječima, političkim izjavama i nastavio pisati o sebi i zajednici, strasno i iskreno, da bi se ovjekovječio u narodu i da bi ga naslikao iznutra, ogoljenog do kosti, od nepravde i samoće. Jasno je to današnjoj, kulturnoj misli pa se puno i ne gura da Mešu Selimovića, kao nekad, trpaju u koš nacionalne književnosti jednog ili drugog naroda. Ali je tačno, i to da 3. novembra 1976. godine, Meša Selimović, piše pismo Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u kome između ostalog navodi i sljedeće:
„Potičem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpsko-hrvatskog jezika …“
Ali je neosporno i to, da “Derviš i smrt”, “Tvrđava”, “Tišine”, “Magla i mjesečina” … nemaju nikakve veze sa srpskom kulturnom tradicijom. Srpska književnost od Njegoša do Ćosića, Crnjanskog i Lubarde je književnost kolektiviteta. Njoj je nacija mjera pred istorijom. Interesom nacije definišu se i dobro i zlo. Nacija je kriterij svih određenja i izvor svih inspiracija. Meša Selimović piše o porodici, piše o sebi koji nikada neće oprostiti ubistvo vlastitog brata. Ta nepravda, taj vječni izvor patnje podstiče rađanje tog neprevaziđenog književnog i kulturnog fenomena ove nacije. U stvari, taj osjećaj vezanosti za vlastitu porodicu koji je važniji od vjere, od života i od svega što postoji – slika skicu jednog drugačijeg naroda, drugačije istorijske svijesti, koja je još uvijek u razvoju:
„ … Htio sam da pitam za brata …
– Brata? Kakvog brata? … Znaš li zašto je zatvoren?
– Došao sam da pitam.
– Eto, ne znaš ni zašto je zatvoren. A dolaziš da moliš, bez obzira šta je učinio.
– Nisam došao da molim.
– Hoćeš li da ga optužiš?
– Neću.
– Možeš li da navedeš svjedoke za njega ili protiv njega?
Da ukažeš na druge krivce? Ili saučesnike?
– Ne mogu.
– Šta onda hoćeš?
– Šta hoću? Je li zločin upitati za brata, ma šta da je učinio!“
Ni u jednom djelu Selimović nije uspio sakriti tu životnu modricu, šta više, nije je ni skrivao. Iz nje je stvorio najljepšu pjesmu o sebi i svom narodu. On je ispunio prazan prostor, taj kulturni vakum, nedostatak tradicije koja ne bi protivrječila nacionalnom duhu. Sve su naše nacionalne pjesme i priče stale u to djelo, taj prekinuti kontinuitet, razni vladari i razni interesi. Naše uzaludne adaptacije i identifikacije sa Turcima, Srbima ili Hrvatima. Ta naša vijekovna spremnost na poistovjećivanje iz straha od samoće. Naša spremnost da osveti hrabro, oduzmemo smisao. Da mržnju učinimo suvišnom. Taj put sve veće patnje koji stvori našu svijest o razlici i posebnost jednako kao i sličnosti.
Sve je to napisano u djelima Meše Selimovića. Zato je on nacionalni književnik. Nacionalni fenomen, neodvojiv od istorije lutanja i traganja. Ne samo zato što je rođen u Bosni i što je pisao o Bosni ili, što je sve vrijedno napisao u Bosni, nego, i zbog načina na koji je pisao. Što se otkrio bez straha od uvrede, što je pokazao strah i hrabrost, naivnost i lukavost i samoću. Prije svega ličnu i društvenu samoću, na način primjeren istorijskom liku ove nacije Bošnjaka ili Muslimana, možda oboga i ko zna čega još. Sigurno da nijedno književno ostvarenje unutar ove nacije ne može biti ravno romanu “Derviš i smrt” mada je veoma značajna i zbirka poezije “Kameni spavač”, Maka Dizdara. Ne zbog poetskog savršenstva niti zbog literarne ujednačenosti (koje i nema u ovom djelu) nego prije svega, zbog otvaranja novog puta moguće identifikacije, tačnije zbog dinamiziranja i oblikovanja, do tada, uglavnom maglovite ideje. Kao inspiracija, ovo djelo ima nemjerljivu vrijednost i nju je prvi uočio i o njoj pisao najveći filozof bošnjačke nacije, Muhamed Filipović. A pisao je tako (u filozofskom eseju, “Bosanski duh u književnosti – šta je to” ) da značaj Filipovićeve percepcije i filozofski dometi u mnogo čemu prevazilaze i samu inspiraciju, pa se to djelo za Bosnu, pojavljuje kao bitnije i od samog Kamenog spavača.
„ … Identificirajući nacionalni i narodni duh, mi smo sveli naše povijesno iskustvo i naš narodni duh, na nacionalno iskustvo, na iskustvo nacionalne povijesti i nacionalni duh, čiji je najpotpuniji izraz postala nacionalna književnost, u čiji horizont je tek kao pretpovijest ušao narodni jezik i narodni duh u cjelini. Primjenjen na Bosnu ovaj model transformacije je bosansku književnost, po njenom duhu, definirao kao nacionalnu književnost, a po tematskom i doživljajnom sadržaju kao regionalnu književnost. Ovakva redukcija bila je osnova daljih produbljenih redukcija, koje su bosansku književnost priznavale samo kao srpsku ili hrvatsku književnost regionalnog obilježja. Književnost bosanskih muslimana bila je, ili tumačena kao srpska ili hrvatska nacionalna književnost, ili je odbacivana kao strana, nacionalnom duhu tuđa, orijentalna. Spoljni medij nadvladao je tako unutarnji duh te književnosti, a način i uvjeti njenog nastajanja ograničili su njene unutarnje mogućnosti i odredili njene definicije u cijelini …“
Tako je Filipović, u istraživačkom zanosu, otkrio ono najznačajnije u djelu Maka Dizdara – nadnacionalnu poziciju – bosansku poziciju, i pišući o Kamenom spavaču, Filipović je, ponajviše, pisao o sebi samome i o vlastitoj viziji humanog bošnjaštva, koga baš i nije bilo u toj mjeri u navedenoj zbirci. Niko drugi, ni prije ni poslije, nije toliko toga bitnog pronašao na marginama jedne zbirke pjesama, posebno zbog tog unutrašnjeg, bosanskog bogatstva koje je Filipović u sebi nosio, pa je uz mali podstrek, sve to probudio u sebi, pokrenuo, formulisao i pretočio u nacionalnu, filozofsku i patriotsku misao.
„ … Agresivni nacionalizmi raznih vrsta, i dugo odsustvo stvarne bosanske pozicije, doprineli su mnogo propadanju i razaranju kulturnog blaga bosanske provenijencije. No i to propadanje, ma koliko ono široko i obimno bilo, nije nas lišilo onoga što je sa stanovišta kulturne funkcije duhovnog naslijeđa najvažnije, tj. ono nas nije lišilo potrebe da držimo i uporno čuvamo svijest o Bosni i ono što Bosnu čini tako čudnom i neobičnom, da držimo i čuvamo bosanski duh. To je taj teški, gromadni, kameniti i goroviti duh, velikana iz skaski, taj spori, uronjeni i zaronjeni u sebe zatvoreni duh čovjeka prirode. To je kontemplativni duh uronjavanja u ono što je bilo i prošlo, u vječno, iza granica prolaznog, u ono sa one strane teškog, nestalnog i tegobnog ovozemaljskog zbivanja i zbitka. To negiranje granica vremena i prostora kao uvjeta ljudskosti, to vječno, tradicionalno i tradicionalističko bivanje kao čovjek, ljudi koji jesu, koji su bili i koji će biti, sve u jednom neprekinutom nizu.
Taj duh škrte riječi i uzdržanog pokreta, škrte šare i blijede boje, lišen bogatstva i lepršavosti, lišen nijansa i kolorita, masivan, siguran, stalan, stanac, taj suzdržani i jedva negdje u prikrajku na kraju linije, u odsjaju boje, na rubu šare, na kraju misli, na izdancima loze, na skrivenim i prikrivenim mjestima, u minijaturi i uopće u nevidjelu, čulno razigrani i pohotno životni duh, želja, čežnja i nagon. To je duh posebnog bosanskog puritanizma, istjerivanja istine, preganjanja pravde, ispravnosti i časti, za što se sve gine, podjednako pod svim barjacima koji su se ikada vili nad ovim našim gudurama i dolinama, a pod ovim našim teškim i maglovitim nebom. Radi toga Bosna nikada nije bila podijeljena kao teritorij, kao tradicija, kao mentalitet i kao duh, ali istovremeno, nije nikad ni bila jedna svjetovna vojna i politička tvorevina, država ili jedinstvena partija. Uvijek je nju razdiralo to unutarnje njeno vučje, pravdaško, moralističko i puritansko podvajanje, i svaki barjak je u Bosni nalazio nekoga da ga ponese i drži uprkos drugom..“
Uvjerljivo je to pisao Filipović i bukvalno “podmetnuo” Maku Dizdaru, svom jaranu, i one ideje kojih u djelu nikada nije bilo, zbog čega se poslije i sam Mak morao pred Partijom ograđivati od stavova iznesenih u Filipovićevom eseju. Kao i uvijek, Muhamed Filipović piše uvjerljivo i nadahnuto o Bosni ali je nesiguran u interpretaciji nekih drugih dimenzija “Kamenog spavača”. Kao političar, Filipović će do kraja zanemariti i odbaciti vlastite filozofske poglede na narodnosnu dimenziju bosanskog duha i njen nadnacionalni kvalitet. Upravo je zato značajna, svojevrsna iskrenost Filipovićeva , kad konstatuje:
„ … Nije u pitanju, dakle, jedan literarno-kritički ili estetički pristup ovoj poeziji, nego jedna kulturno-historijska i filozofska ocijena, koja se, istina, služi i estetskim i literarno-kritičkim izvodima kao premisama, ali svoje stavove i dokaze formira na drugoj, tj. kulturno-historijskoj i filozofskoj dimenziji …“
Smatrao sam svojom obavezom ukazati na jednu takvu dimenziju i djelo u kome je ona najbolje iskazana. Sličan pristup u oblasti djela Meše Selimovića i Emira Kusturice – Nemanje dao bi, samo, nužni kvalitet vlastite spoznaje u dimenziji kulturne tradicije i duhovnosti nacije:
„ … Svugda se tu prepoznaje naša zemlja, naša sudbina, naš čovjek, naša povijest, naše iskustvo, naš duh, onaj gorki, podsmješljivi, nepovjerljivi duh stremljenja, čekanja, otpora i vjere u to što će doći …“
(“Bosanski duh u književnosti, šta je to?“, Muhamed Filipović)
Svaka veza sa Bosnom mora biti u duhu same Bosne, koja nije ničija da bi bila svačija, koja predstavlja ravnotežu vlastitih, unutrašnjih protivrječja. Dati prilog toj ravnoteži znači založiti sebe oslobođenog zablude o vlastitom pravu na Bosnu. Znači, nacionalnoj isključivosti suprotstaviti “bosansku poziciju” i prevazići sebe vlastitim stavom. Ko je individualno a ko kolektivno odgovoran za sve buduće kompromise potrebne njenom uspostavljanju, jer Bosne nema, na onaj način na koji o njoj pjeva Tunjo, raspravljajući o poeziji Maka Dizdara. Takva nenacionalna i nepodjeljena Bosna – istorijska kako kažu, ne postoji ni kod Filipovića.
„ … Pripadnici triju glavnih vera, oni se mrze međusobno, od rođenja pa do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobedu a poraz i sramotu komšije inoverca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarno fizičkoj odvratnosti prema susedu druge vere, često im i ceo vek prođe a da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani za nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen deo, našavši najposle valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke reči u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposle dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svog besa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gde opet žive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama i opscenim pokretima …“
(“Gospođica“, Ivo Andrić) Promijeniti realnost i iz pjesme zakoračiti u život, stvarni život Bosne i Hercegovine, promijeniti odnose među zavađenim narodima, znači prije svega krenuti od sebe a ne od ogledala koje je pred nas postavio Ivo Andrić, ili neko drugi. Spoznati sebe u vlastitoj istorijskoj cjelokupnosti, unutar izgrađenog civilizacijskog ambijenta, vidjeti svoje mjesto i spoznati sebe kroz svoje komšije.
Komentariši