PUNO VIŠE OD RECENZIJE KNJIGE
DUHOVI PROŠLOSTI
DžEVADA GALIJAŠEVIĆA
U IZUZETNOJ ANALIZI BERISLAVA ĐURIĆA
FELJTON:
Berislav Đurić, Veliki intelektualac iz Banjaluke, kao utricajna javna ličnost, analizirao je najnoviju knjigu Dževada Galijaševića „Duhovi prošlosti“..
„Duhovi prošlosti“ su u proteklih mjesec dana promovisani u Banjaluci, Doboju, Derventi, Brodu i Novom Gradu. Veliko interesovanje čitalačke publike, stručnih krugova i javnosti bili su ključni razlog zbog koga je ovu izuzetnu knjigu pročitao i analizirao poznati banjalučki intelektualac Berislav Đurić.
U četrnaest nastavaka „Disident“, ekskluzivno objavljuje uvu analizu u formi jedinstvenog feljtona.
Islamizacija i identitet bosnskih Muslimana
Otomanski prodor na Balkan je trajao dugo. Kapija Vizantije je otškrinuta turskom pobjedom kod Manzikerta 1071. godine, kao i brojnim manjim i većim bitkama, na Marici 26. septembra 1371. godine i na Kosovu polju 28. juna 1389. godine. Turci su na prostoru Balkana imali vojne posade i prije konačnog osvajanja koje je definitivno uslijedilo tek poslije osvajanja Konstantinopolja 29. maja 1453. godine.
Mehmed II el Fatih osvajač 20. juna 1459. godine zauzima Smederevo, a potom i Bosnu, u junu 1463. godine. Poslednji kralj Bosne Stefan Tomašević je pogubljen u Jajcu zajedno sa dijelom plemstva. Bosna je dobila novog gospodara, a sa njim i novu vjeru i kulturu. Za mnoge nije bilo puno izbora.
Da bi sačuvali pozicije, povlastice i imovinu veliki dio sitnog plemstva, trgovaca, zanatlija ali i stanovništva, iz krajeva gdje djelovanje SPC bilo slabije, prelazi na islam. Islamizacija je bila stimulisana pritiskom i povlasticama osvajača, nasiljem države dijelom zbog povlaštenog položaja muslimana i vrlo često iz čistog oportunizma i borbe za goli opstanak. Posebno brutalan „porez“ je bilo tzv. „danak u krvi“ (devširma), sakupljanje dječaka od 8 do 10 godina, pa i starijih kao što je to bio slučaj sa Bajicom Nenadićem potonjim Mehmed pašom Sokolovićem koga su odveli u dobi od 15 godina. Nenadići su pripadali sitnom plemstvu, bili relativno dobro stojeća porodica, a Bajica je bio obrazovan i na putu da postane sveštenik, pročuo se po oštroumnosti, što Turcima nije promaklo. Na ovaj način su uzimana najbolja muška djeca jer je Otomanskoj imperiji trebalo i sposobnih činovnika i dobrih vojnika. Imperija je bila bremenita snagom, ali i problemima. (Od)uzimanjem najboljih dječaka pokoreni su narodi slabljeni, a carstvo jačalo. Dešavalo se da dio porodice pređe na islam da bi štitio hrišćanski dio porodice, ali je protok vremena činio svoje, srodnici su se odrođavali a veze potpuno kidale. Prelazak na islam i posebno islamski život narednih generacija je vrlo često brisao i svijest o nacionalnoj pripadnosti srpskom korpusu. Ipak je veliki broj muslimana sačuvao svijest o svom porijeklu koja je prenošena sa koljena na koljeno, sa najstarijeg člana porodice na sljedeće generacije kao što su Avdo Karabegović Halidbegov, Mustafa Golubić član Mlade Bosne, dobrovoljac kod vojvode Tankosića, general NKVD i heroj SSSR-a, Meša Selimović, Emir Kusturica, prof. Salih Selimović…
Turci su islamizovali lokalno stanovništvo iz vrlo praktičnih razloga i tako stvarali snajžniji oslonac na osvojenim područjima, snažnije vezujući lokalne muslimane uz državu sa kojom u se vremenom poistovijetili. Cilj nije bio humanistički, stvaranje veza sa pokorenim narodima. Naprotiv, novi muslimani su morali da iskažu svoju posvećenost islamu, a svako otvoreno iskazivanje simpatija prema ranijim sunarodnicima nije bilo dobro došlo. S druge strane pravoslavni su u bosanskim muslimanima vidjeli izdajnike i otpadnike od vjere koji su „prodali vjeru za večeru“ i time su podjele i sukobi snažili.
Etnički, muslimani Bošnjaci su uglavnom etnički Srbi iako su vremenom vlasti u ove krajeve dovodili i etničke Turke, Kurde, Albance ili islamizovane Mađare, Grke … tako da i danas možemo da sretnemo pripadnike ovih naroda koji su danas dio korpusa bosanskih muslimana Bošnjaka.
Otomanska imperija je bila halifat u kojem nacionalna pripadnost nije bila primarna, pa se tako domaće islamizovano stanovništvo identifikovalo sa islamom koji je bio u temelju halifata. Dio svijesti koji je čuvao vlastitu posebnost je iznjedrio naziv za Turke – Turkuša, dok su Turci domaće bosanske muslimane pogrdno zvali Bošnjacima i smatrali iz praznoglavim, tvrdoglavim pa i glupim. Termin Bošnjak upotrebljava i Garašanin u „Načertaniju“ kao regionalizam koji označava jedan te isti narod tri vjerozakona, pravoslavni Bošnjaci su etnički Srbi kao što su to i pravoslavni Šumadinci. Ostali Bošnjaci su etnički Srbi pounijaćeni ili islamizovani. Iako jugoslovenstvo nije nastavak Garašaninovog „Načertanija“, ovo je razlog za negativnu propagandu protiv jugoslovenstva među bosanskim i muslimanima i katolicima. Problem identiteta muslimana Bošnjaka se otvara poslije povlačenja Otomanske imperije iz Bosne kada je kao rukavac tog velikog islamskog talasa koji je iz Male Azije zapljuskivao Evropu od sredine XV stoljeća ostao dio lokalnog islamizovanog stanovništva, kako je to rekao veliki Meša Selimović:
„Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja.“
Znaš Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.
Bez obzira na veliku podršku austrijskih okupacionih vlasti i Benjamina Kalaja, nije zaživjela ideja o stvaranju bošnjačke nacije i časopis „Bošnjak“ prestaje da izlazi 1910. godine. Jedino sa čim su se domaći muslimani identifikovali je bio islam i tako su ih drugi vidjeli i koristili odrednicu „musliman“ u narodnosnom smislu. Ovim pitanjem su se studiozno bavili i na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu koji je bio tijesno povezan sa CK SK BiH. Poslije detaljnih rasprava ostalo se pri ovoj nacionalniij odrednici koja je zamijenila opredjeljivanje muslimana kao Srba, Hrvata ili neopredijeljnih i u SFRJ su Muslimani[1] priznati kao nacija!? Paradoks je da su jugoslovenski komunisti, kao deklarisani ateisti, izabrali ekskluzivno vjerski naziv kao naziv za domaće muslimane. Sociološki gledano naciju definišu zajedničko prijeklo, prostor koji zajednica nastanjuje, jezik, istorijsko iskustvo i kultura odnosno duhovnost, religija prije svega.
Kada su u pitanju mislimani, islam je najvažnija odrenica identiteta definisana Kur'anom i Sunetom. Zajednica ljudi (umet) se određuje isključivo na osnovu religije, odnosno šerijata i na osnovu toga se pravi razlika među ljudima.
[1] https://www.wikiwand.com/sr/articles/Muslimani_(narod), stranica posjećena 2. aprila 2025. godine u 08:29
