Ako je itko protivnik korištenja tuđica u svom, maternjem jeziku, onda sam ja taj. Nikako ne mogu razumjeti, pogotovu sklonost nas Hrvata, toj pošasti. Evo, samo dva, od nažalost jako puno primjera. Hrvati (naravno i drugi narodi s ovih prostora, netko manje, netko više) utrkuju se tko će više koristiti tuđice. Svoje sunarodnjake pitam, dobro, kad ste čuli te kolonizatore Engleze da umjesto sory kažu našu lijepu hrvatsku riječ, oprosti? Kad ste čuli Engleskinje da kažu moja prijateljica umjesto My friend? Kad ste čuli nekog engleskog predstavnika da na, recimo natjecanju za pjesmu Eurovizije, pjesmu izvodi na drugom, osim na svom jeziku? I zamislite sad taj jad, hrvatski predstavnici na tom natjecanju, kao predstavljaju svoju zemlju, a pjesmu izvode na engleskom?!
O pameti!
Ili možda misle da su pametniji ako govore engleski umjesto hrvatski?
I da ne zaboravimo pojasniti, prevesti reset na hrvatski jezik. To bi se na hrvatskom moglo reći, brisanje, poništenje, preslagivanje. Evo primjera: Let's get that stage reset. Make it look good – Presložimo pozornicu i neka dobro izgleda.
Ovih dana je premijer Federacije Bosne i Hercegovine i predsjednik SDP Bosne i Hercegovine, Nermin Nikšić izrazio nadu da će stranačke vođe uspjeti „resetirati odnose i doći na razinu s koje će moći nastaviti razgovore“! Po dolasku na Mostarski sajam izgleda je uspio, na „neformalnom sastanku“ na kojemu su se odnosi trebali „relaksirati“, dogovoriti novi sastanak koalicije na državnoj razini.
„Na večeri smo razgovarali o svim aktualnim temama. Svi dajemo svoj doprinos. Nekada izgleda smiješno i utopistički kada stalno govorite o kompromisu, dogovaranju i razgovorima, a to baš ne ide s mrtve točke. O čemu ćete onda pričati, o kojem dijalogu ili razgovorima?“
Zbilja, nakon svega što smo u zadnje vrijeme čuli od partnera na državnoj koaliciji pitanje je mogu li oni više i o čem razgovarati, mogu li na bilo kojoj temi postići kompromis? Malu nadu za postizanje kompromisa izrazio je tvrdnjom da na tom sastanku ne će biti novinara, jer, eto, sad su novinari smetnja postizanju dogovora među partnerima u vlasti. „Naravno“ da su problem novinari jer prenesu ono što oni poslije tih sastanaka izjave. Nije problem to što svatko od njih poslije tih sastanaka želi javnosti, svojim pristašama, kazati ono što oni žele čuti. Primjeri: – Kako, pobogu, Bošnjacima-muslimanima pojasniti da se mora prihvatiti Izborni zakon u kojemu bi bilo zastupljeno legitimno prredstavljanje, kada smo cijelo vrijeme svojim sunarodnjacima govorili da to Hrvatima ni po koju cijenu nećemo dati. A tek to – dati!!! Kako pojasniti običnom građaninu Bošnjaku-muslimanu da se tim Izmjenama Hrvatima ništa ne daje, nego da je to „natkrovljujuće načelo Ustava“, kako su napisali u odluci po zahtjevu Bože Ljubića, kao im objasniti da to Hrvatima pripada? Kako ćemo našim Bošnjacima-muslimanima pojasniti da strani suci moraju ići iz Ustavnog suda jer nema šanse da BiH uđe u EU sa stranim sucima?! Ili kako ćemo mi srpski političari, Srbima pojasniti da nema ništa od otcjepljenja Republike Srpske i njene samostalnosti bez da se daytonski sporazum stavi izvan snage i donese neki novi državno-pravni ustroj Bosne i Hercegovine koji bi davao tu mogućnost, a malo, malo pa najavimo kako ćemo se otcijepiti?! Kako ćemo mi, hrvatski političari, Hrvatima pojasniti da ne možemo vratiti Herceg-Bosnu bez održavanja neke nove međunarodne konferencije o BiH koja bi to omogućila?
Ali da se vratimo Nerminu Nikšiću. Glasno se pita Nikšić, kako ćemo provesti odluke Visokog predstavnika? U uređenim državama imamo sredstvo prinude za provedbu zakona. „Što je to sredstvo prinude s kojim bi mogli provesti zakone na području Republike Srpske?“
Otkud Nikšiću odjednom „ovolika pamet“?
Prije ove izjave razgovarao je s predstavnicima međunarodne zajednice, kao i s onima koji su izravno odlučivali i sudjelovali u nametanju odluka!
Opa, bato, što bi rekli Srbi!
Dakle u tom grmu leži zec – Schmidt, kao i ti koji su sudjelovali u nametanju Izmjena izbornoga zakona shvatili su da tu svoju odluku ne mogu provesti na teritoriju Republike Srpske, jer po Ustavu Republika Srpska ima pravo organizirati izbore na svom teritoriju!
Aajoooj. Što ćemo sad?!
Nitko od ovih iz oporbe u Republici Srpskoj nije spreman prihvatiti Schmidtove nametnute odluke, ili akoTrivićka i Vukanović možda i jesu, nejaki su oni da bi to srpski narod prihvatio. A Srbi su pokazali da su bar tu jedinstveni, svi podnose ostavke na mjesta u SIP-u!
I na koncu, moram, baš moram, osvrnuti se na izjavu Dragana Čovića da je „besmisleno raspravljati o zakonima koje je nametnuo Schmidt“. Kako ne bih ulazio u dugo pojašnjavanje, samo ću reći, krajnje je vrijeme da se taj „vječiti optimist“, čije se optimističke najave nikad nisu ostvarile, ode i ostavi Hrvate na miru. Mogu Hrvati u Dragoj našoj živjeti i preživjeti i bez njegovog „optimizma“.
Da, nije li to Nikšić najavio „brisanje“, „poništenje“, „preslagivanje“ nekih bošnjačkih-muslimanskih stavova jer su mu to savjetovali stranci?
Draga naša, Žepče, 17. travnja 2024. Anto Marinčić
Komentariši