Pitanje slobode za srpski narod je oduvijek bilo ne samo filozofsko već i egzistencijalno, sudbinsko, ali često i fatalno.
Srpski narod u BiH Republiku Srpsku doživljava kao tekovinu vjekovne borbe srpskog naroda zapadno od Drine za sopstvenu slobodu. Da li je istinska sloboda stečena postojanjem Republike Srpske u dejtonskoj Bosni i Hercegovini?
Borba za slobodu od tuđinske vladavine nad narodom traje još od vremena turskog i austrijskog ropstva, preko borbe protiv fašističke NDH i njemačko-italijanske okupacije, pa sve do borbe protiv utapanja u bosansku naciju. Svi borci za slobodu kroz sve istorijske epohe su sebe svrstali među utemeljivače Republike Srpske. Dakle, temelji Srpske su ukopani dovoljno duboko pa se i kuća može graditi dovoljno visoko. Nema sumnje da su ogromne tekovina te borbe. Srpska ima svoju zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Ali da li je borba za slobodu ovim završena? Ako neko građanima Srpske pokušava da nameće koje će praznike proslavljati i ako neko ko nije izabran od strane građana Republike Srpske osiono propisuje zakone, propise, kazne i ostale mjere, onda tu nema ni slobode ni demokratije. To su recidivi ropstva i diktature. U ropstvu i diktaturi slobodna volja građana je ugušena i sve civilizacijske tekovine savremenog liberalnog svijeta su poništene. Dakle, građani Republike Srpske nemaju potpunu slobodu od tuđinske vladavine i proces oslobađanja potrebno je nastaviti.
Kad govorimo o slobodi kulturnog stvaralaštva u Republici Srpskoj, može se procijeniti da je ovdje sloboda potpuno ostvarena i da srpski narod može slobodno baštiniti svoju kulturu, istoriju i tradiciju, govoriti svoj srpski jezik, pisati svoje pismo ćirilicu, imati svoje viđenje istorije, slaviti svoje heroje i velike ličnosti, radovati se uspjehu sopstvenih sportista, tugovati zbog nesreće koja je zadesila srpski narod npr. na Kosovu i Metohiji. A znamo da zajednička radovanja i tugovanja određuju zajedničku volju pripadanja jednoj državi.
Sopstveni grijehovi
Najteži proces za građane Republike Srpske je proces oslobađanja od sopstvenih grijehova. Ovaj proces zahtijeva mnogo razboritosti, mnogo hrabrosti, veliku snagu vjere, veliku ljubav prema svome narodu, ali mnogo i vremena i strpljenja. Ako u pet litara mlijeka, gdje ima pet hiljada kapi, uspemo samo jednu kap otrova, imamo li moralno pravo da pričamo o kvalitetu toga mlijeka? Ne treba dozvoliti drugima da, za navodno naše dobro, odvajaju otrov od mlijeka. Mlijeko treba da sami očistimo i slobodno i sa zadovoljstvom da ga pijemo, ali i da ga ponudimo prijateljima. Pa, i neprijateljima. Ako već naše neprijatelje ne možemo pretvoriti u prijatelje, onda kroz stalno ispruženu ruku dobre namjere možemo nastojati da se njihovo neprijateljstvo bar umanji.
Dakle, proces oslobađanja srpskog naroda se nastavlja i izvjesno je da će trajati još dugo vremena. Dejtonski sporazum kao geopolitički kompromis velikih sila i kompromis bosanskohercegovačkih naroda krajem dvadesetog vijeka je smjestio Republiku Srpsku u dejtonsku Bosnu i Hercegovinu. Smjestio je tri konstitutivna naroda u jedan državni okvir sa namjerom idejnog kreatora da u budućnosti preduzima aktivnosti kako bi konstitutivni narodi vremenom prevazišli međusobne razlike i jednog dana prestali da budu ono što su vijekovima bili i formirali zajedničku naciju – bosansku.
Početne namjere su pretočene u politike koje realizuje politički Zapad pod imenom međunarodne zajednice. Te namjere i politike se u dobroj mjeri poklapaju sa namjerama i politikama bošnjačkog naroda. Ali problem je u tome što Srbi, pa ni Hrvati ne prihvataju takve politike. Oni neće da se odreknu onoga što jesu i proces formiranja bosanske nacije vide kao direktnu opasnost po sopstveni identitet i prepuštanje teško izvojevane slobode i sopstvene sudbine u ruke većinskog – bošnjačkog naroda. Oni neće da prestanu da pričaju svoj srpski i hrvatski jezik kako bi propričali bosanski. Bošnjaci imaju pravo da na svoj način posmatraju sopstvenu slobodu i u tome imaju bezrezervnu podršku Zapada, a Srbi i Hrvati nemaju pravo da sopstvenu slobodu ostvaruju po sopstvenoj mjeri. Sukob između pogleda i traganje za zajedničkim ne odvija se na demokratski način, kroz dijalog, kroz snagu argumenata i u dobroj namjeri. Punih 28 godina, od Dejtona do danas politika izgradnje bosanske nacije se realizuje prostom prisilom, koja se izražava prije svega kroz odluke visokih predstavnika u BiH i kroz odluke Ustavnog suda BiH, ali i kroz uslovljavanje u procesu približavanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji ili pristupanja NATO savezu. Politički Zapad nije izabrao put ekonomskog napretka u Bosni i Hercegovini, npr. kroz neki novi “Maršalov plan”. Nije izabrao metod afirmacije i stvaranja boljeg okruženja zbog koga bi Srbi, pa i Hrvati zaželjeli da ostanu u državnom okviru u kome mogu živjeti slobodno i prosperitetno. Politički Zapad se odlučio da prema Srbima vodi politike gole prisile, ucjenjivanja i izgradnje kolektivne krivice za sve nesreće koje su se desile na ovim prostorima. Oni hoće da Srbe vide na koljenima i ponižene. Oni hoće da slome kičmu, uzmu dušu i ubiju duh srpskog naroda.
Bošnjaci nemaju dovoljno razboritosti da i sami odbiju takve politike i da kažu: “Šta će nam poniženi i frustrirani susjedi pored nas. Hoćemo i njih i nas potpuno slobodne, da u svojoj zemlji zajednički gradimo zajedničku sreću”. Pristali su da na nesreći drugoga grade sopstvenu sreću.
E upravo tu BiH gubi svoje šanse.
Nema vremena
Prisila nad jednim, politički zrelim i potpuno osviješćenim narodom koji u svome biću nosi i Svetosavski zavjet (kako dostojno živjeti služeći Gospodu) i Vidovdanski ili Kosovski zavjet (izbor ovozemaljske žrtve radi suprotstavljanja ropstvu i podaništvu) napravila ga je daljim od BiH danas nego što je bio 1995. godine. Mogu fizički da ga ubiju i istrijebe, ali ne mogu mu ubiti dušu, jer kolektivni egregor srpskog naroda slobodu postavlja iznad sopstvenog života.
Mondijalistima nije stalo do Boga živoga, a sa ova dva zavjeta Srbi su u dodiru sa Njim, u zagrljaju sa istinom, sa slobodom, sa pravdom, sa vjerom, sa nadom, sa ljubavlju, sa dobrotom i sa ljepotom. U dodiru sa Gospodom živim osjećaju se moćno i zaštićeno, a bez Njega suza naša nema roditelja, jer postajemo jedna slamka među vihorove i sirak tužni bez nigdje nikoga.
Da li je moguć život BiH na osnovu dejtonskog rješenja? Da li BiH kao država može preživjeti i afirmisati se u zajednici evropskih država?
Sve je manje vremena za BiH ovakvu kakvu gradi politički Zapad. Ključ života BiH je, ipak, u rukama njenog najbrojnijeg naroda. Ako Bošnjaci iskreno žele opstanak BiH, onda moraju da odbace sve politike nametanja i pritisaka i sa empatijom prihvate potrebe drugih za njihovim osjećajima slobode. Demokratija i empatija, a ne diktatura i pobjeda nad drugim, je čarobna formula za opstanak BiH. Bosna i Hercegovina ima svoju šansu ako sve tri naroda prihvate jedni druge onakvim kakvi jesu i postanu subjekti i kovači svoje posebne i zajedničke sudbine, a ne objekti i instrumenti politika velikih i beskrupuloznih. Bez iskrenog unutrašnjeg dogovora tri konstitutivna naroda o minimumu zajedničkih interesa nema dejtonske BiH ni u Evropskoj uniji.
Kao što ima potrebu za slobodom u BiH, srpski narod ima potrebu za slobodom u zajednici evropskih naroda. Ekonomski interes u ropstvu, poniznosti i poslušnosti nije dovoljan argument da bi se odlučio za taj put. Partnerstvo i saradnja sa svima – da, a podaništvo i potčinjenost bilo kome – ne. Da li je Evropska unija danas zajednica slobodnih država i naroda ili je instrument za realizaciju politika Sjedinjenih Američkih Država? Čemu se Srbi i Republika Srpska mogu nadati ako bi eventualno BiH postala punopravna članica Evropske unije?
Vrijednosti koje deklarativno baštini Evropska unija uopšte nisu sporne. To su civilizacijske tekovine i rezultat progresivnih aktivnosti čovječanstva radi postizanja individualne i kolektivne slobode, pravde i pravičnosti. Ali Evropska unija se pretvorila u podanika realizacije politika Sjedinjenih Američkih Država. Realizacija tuđih interesa na račun sopstvenih za mnoge države je dugoročno neodrživa.
Kriterijumi za prihvatanje u članstvo EU nisu više ostvarene reforme i usklađeni pravni, ekonomski, bezbjednosni i drugi sistemi, već je glavni kriterijum poslušnost, podaništvo i prihvatanje politika koje će dati svoj doprinos u geopolitičkom osvajanju resursa istoka. Koga interesuju pojedini mali narodi u ulozi subjekata međunarodnih odnosa? Taj subjektivizam pojedinih država je samo smetnja i prepreka. Ako sav srpski narod iz tri srpske matice (Srbija, Crna Gora i Republika Srpska) pristane da se uključi da igra u kolu, koje zasigurno neće biti ni užičko, ni moravac, ali ni oro, ni bosansko kolo već najvjerovatnije kantri “Ujka Sema”, onda bi to bilo dobrovoljno pristajanje na sopstveno ropstvo i odustajanje od vjekovne borbe za slobodu. Evropska unija će se ili vratiti vrijednostima dobrovoljne zajednice slobodnih naroda ili će nestati. Uništiće je iznutra narodi kojima je stalo do sopstvenog dostojanstva i slobode.
Da li je moguće da BiH i Srbija istovremeno postanu punopravne članice EU?
Sve ozbiljne realističke političke teorije pokazuju da BiH i Srbija nikada neće biti punopravne članice Evropske unije zbog nekoliko razloga. Prvo, jer u Evropskoj uniji ne postoji politička volja da među sobom vidi ove dvije države kao punopravne članice. Da EU želi Srbiju među sobom, ne bi postojao uslov o priznavanju Kosova kao samostalne države. EU je željela među sobom grčki dio Kipra, ali ne i turski i taj dio je primljen u Uniju. Isti kriterijum bi mogao da bude primijenjen na slučaj Srbije, ali za to ne postoji politička volja. Nema izgleda da će se ikada promijeniti. Svjesni da Srbija nikada neće pristati na ovaj uslov, on je zato i postavljen – da zakoči, a ne da rješava balkanski Gordijev čvor.
Drugo, zato što bi se u toj zajednici našao cio jedan muslimanski narod – bošnjački (uključujući i Rašku oblast), a muslimane jezuiti smatraju stranim tijelom u Evropskoj uniji kao hrišćanskoj civilizacijskoj tekovini. Iz istog razloga Albanija se uzalud nada. Turci su to shvatili 2005. godine, kada su Holandija i Francuska odbacile novi evropski ustav u kome su vrata bila odškrinuta i muslimanskim zemljama. Turci su to prihvatili kao realnost i krenuli sopstvenim putem, ne dozvoljavajući bilo kome ucjenjivanje i uslovljavanje.
Treće, jer bi se u Evropskoj uniji našao cjelokupan srpski narod, koji bi u geopolitičkom pohodu Zapada na prirodne resurse Istoka, a prije svega Rusije, bio značajan remetilački faktor. Takođe, u sastavu Evropske unije u situaciji gdje ne postoje granice između država srpski narod u cjelini bi postao jedan politički subjekat bez obzira na politike koje vode države u kojima se zatekao, a to bi smetalo pojedinim zemljama Evropske unije jer bi taj subjekat mogao da ima previše snažan uticaj.
Četvrto, jer srpski narod u svome egregoru nosi Svetosavski i Vidovdanski zavjet koji se supstitucionalno suprotstavlja podaništvu, a slobodu stavljaju ispred života. Ta dva zavjeta predstavljaju kičmu koju nije moguće slomiti.
Peto, jer je mala vjerovatnoća da se Evropska unija u dogledno vrijeme vrati svojim izvornim vrijednostima zajednice slobodnih naroda, a veća je vjerovatnoća da će SAD sve više uprezati evropske narode u realizaciji sopstvenih interesa. Zbog toga je neminovno da se suverenistički pokreti u pojedinim državama suprotstave tom procesu, pa će narasti opasnost od unutrašnjeg urušavanja Evropske unije. Da li će stvari krenuti u drugom, po EU povoljnijem pravcu, u velikoj mjeri zavisiće od opredjeljenja Amerikanaca između suverenizma i internacionalizma koje će se pokazati sljedeće godine na predsjedničkim izborima. Internacionalizam Amerikanaca, pokazalo se, nije Evropskoj uniji donio slobodu i sreću, već podaništvo i štetu.
Geopolitičke bitke, bojevi i borbe na međunarodnoj sceni se odvijaju neprestano. Vrijeme, kao pravedan sudija će neminovno presuditi kom će opanci, a kom će obojci, a kome ni jedno ni drugo.
(Autor je magistar politikoligije i penzionisani oficir)
Komentariši