- Mnogi intelektualci i analitičari iznose činjenicu da Srbija ima najveću ekonomsku razmjenu i investicije koje dolaze sa Zapada.
- I baš zbog toga što je to tačno Srbija treba da izvrši diversifikaciju, iz razloga kako je Zapad objašnjavao potrebu diversifikacije gasa i nafte za Njemačku i Srbiju.
- Znači, potrebno je Srbija samo da ruskim kompanijama otvori vrata i ponudi pod istim uslovima svoje ekonomsko tržište kao što je to uradila zapadnim firmama.
- Od Rusije, Srbija neće dobiti ucjene koje podrazumijevaju da je Kosovo država, da se mijenja srpski identitet i nameću nakaradne vrijednosti.
Svađama se progone bitne teme, često oko nebitnih stvari, pa i onih koje su uvreda za zdrav razum. Nije pitanje da li će država Srbija dozvoliti eksploataciju ruda i da li će imati rudnike ili ne. To se podrazumijeva, važno je šta se eksploatiše, kako i ko.
Suštinsko pitanje je kako narodu vratiti povjerenje da će političari i stručnjaci raditi u korist države i naroda a ne zloupotrebom položaja (kriminala) raditi za sebe. Narod zna da postoje antikorupcioni zakoni, ali još više zna da već decenijama postoji ogroman kriminal koji je često izvršen i zloupotrebom službenog položaja (možda zato postoji navala na profesiju „političar“). Čak su neka krivična djela medijski spektakularno objelodanjivana, ali na kraju sve prođe bez krivične odgovornosti. U takvim okolnostima uvreda je za zdrav razum sve braniti u ovom slučaju floskulom „sudstvo je nezavisno“. Izgleda da je nezavisno od istine i pravde, a od kriminala i korupcije? I ko će garantovati i čime (svojom glavom i ličnim i porodičnim bogatstvom?) da neki bitni političari i stručnjaci za nekoliko miliona evra neće „zažmiriti“ na probleme i štetu koja bi se izazvala eventualnom eksploatacijom litiuma od strane Rio Tinta.
Pođimo redom:
Srbija, gledano po površini je najbogatija zemlja na svijetu rudama metala. I svako ozbiljan nije protiv eksploatacije tih ruda i njihove prerade, ali suštinsko pitanje je koja ruda se eksploatiše, na koji način, i ko to da čini. Srednjovjekovna Srbija je to činila, a rudari su dolazili i iz Zapadne Evrope. Srbija je do prije dvadesetak godina imala dvije odlične firme koje su se bavile istražnim radovima. Zatvorene su a njihove karte geološkog istraživanja prodavane su budzašto iako je dolazak do njih veoma skup posao (možda ciljano kako bi došao Rio Tinto). Tako da strane firme, pa i Rio Tinto nije došao na slijepo, samo je nastavio da vrši detaljne istražne radove.
Srpsko društvo, obični ljudi su se digli protiv Rio Tinta i eksploatacije litiuma, prije svega zbog višedecenijskog nepovjerenja u političare, vlast, u tužioce i sudije. Svi oni i drugi koji su u sprezi sa njima sve su bogatiji i to u svjetskim razmjerama, a običnom čovjeku, većini naroda uvijek je isto – loše. A u moralnom smislu, sve je gore. Isključivo materijalistička filosofija dovodi ljudski život istpod svakog nivoa dostojanstva. Pada se u takva iskušenja, zbog nametnutog materijalističkog trenda i filozofije „cilj opravdava sredstvo“, da pojedini očevi podvode svoje kćerke da bi dobile posao. I ko zna šta još. Neka naši „intelektualci“ koji se klanjaju transnacionalnim kompanijama i veličaju Njemačku analiziraju sledeće činjenice, Njemačka je prva ekonomija u Evropi i četvrta u svijetu, a prosječan Nijemac skromno živi, nema raskoši, ni „debele“ račune. Gdje je to ogromno bogatstvo od prve ekonomije Evrope? Sve veće svjetsko materijalno bogatstvo se sve više koncentriše kod sve manjeg broja ljudi i to preko transnacionalnih kompanija i nametnutih međunarodnih zakona koji su iznad nacionalnih. I zato građanima Srbije i Srpske neće biti ništa posebno bolje dajući svoje vrijedno prirodno bogatstvo strancima, nadnacionalnim kompanijama. Ali treba jednom presjeći, i da nestane nepovjerenja naroda prema političarima i onima koji donose značajne odluke u vezi ekonomije, politike, naroda i države. Za početak, neka se struka pita za eksploataciju litijuma, neka se formira i stručna komisija s tim u vezi za ekologiju i zdravlje ljudi, ali zato neka Narodna skupština Srbije donese lex specialis u kojem bi bilo precizno navedeno da svi oni koji su u komisiji i političari koji su se presudno zalagali za otvaranje rudnika litiuma u izvođenju Rio Tinta, a njegova eksploatacija ne dovede do predviđene materijalne koristi za državu i narod, a sa druge strane izazove neprihvatljivu ekološku štetu i još ugrozi zdravlje ljudi – svi oni da najstrože krivično i materijalno odgovaraju. Takav ozbiljno formulisan zakon, koji bi se morao primjenjivati, vratio bi donekle izgubljeno povjerenje u to da neće političari i oni koji su u sprezi sa njima nastaviti olako da donose odluke, pa i činiti krivična djela. Takav pristup mogao bi se proširiti i na druge velike projekte, što bi omogućilo zaustavljanje procesa u kojem političari samo misle na sebe i nepristojno su bogati, a njihov narod muku muči. Sjetih se, pored mnogih i onog koji je došo iz Francuske i postao ministar u Vladi Srbije. U početku je spavao na „tetkinom kauču“, a posle pet, šetst godina sa milionima evra otiša je iz Srbije. Narodu ništa nije bilo bolje.
Priča da će nam svjetske, transnacionalne kompanije donijeti blagostanje je ludom radovanje. Nisu to donijele ni afričkim državama bogatim rudama. One su afrički narod i njegovo bogatstvo eksploatisali skoro kao u robovlasničko doba. U Zambiji 2008. godine firma koja je kupila rudnik bakra iznijela je tri milijarde dolara a državi zambiji platila poreza u vrijednosti od 50 miliona dolara. Teška muka, i pored svog velikog prirodnog bogatstva navela ih je da se podignu i da ih „motkama“ protjeraju.
Najnovija priča po medijima od „intelektualaca“, kako bi dali pozitivan primjer srpskom narodu jeste, da je ekonomska moć Njemačkoj omogućila da ima i veliku svjetsku političku ulogu iako nije članica Savjeta bezbijednosti UN-a. Kakva zabluda. Takva ekonomska moć Njemačke nije joj dala hrabrost ni da upita, a kamo li da pokrene sudski proces koji bi razotkrio ko je uništio gasovod „Sjeverni tok I i II“ a koji su izuzetno vrijedni i predstavljaju žilu kucavicu za njemačku privredu. Iz prostog razloga što taj ogroman kapital kontroliše neko drugi. Njemački predstavnici u Briselu govore kako će pomagati Ukrajini da ratuje (do posljednjeg Ukrajinca i do što većeg broja poginulih Rusa) i po cijenu protivljenja njemačkog naroda kojemu se na takav način nanosi velika šteta.
Kada je već spomenuta situacija u vezi Njemačke, treba da se otvori, možda i najvažnije pitanje u vezi davanja eksploatacionog prava Rio Tintu – geopolitičko pitanje. Srbija dajući eksploataciono pravo zapadnoj transnacionalnoj kompaniji (Rio Tinto ima dio akcija kineske firme koja nije pod vlasništvom i kontrolom kineske države) za eksploataciju litijuma sa mogućnošću proširivanja eksploatacije i drugih ruda može preći crvenu liniju i ući u poziciju egzistencijalne zavisnosti od Zapada. U takvoj situaciji Zapad može ucjenjivati na razne načine i političare i državu Srbiju, između ostaloga i prijetnjom da će zatvoriti sve zapadne firme, na koji način bi Srbija ostala bez velikog broja radnih mjesta, ako recimo Srbija definitivno ne prizna Kosovo kao državu, ne prihvati dalju razgradnju Srbije, nametanje njihovih štetnih zapadnih nadnacionalnih zakona i nakaradnih vrijednosti i na kraju potpuno preći na stranu koja ima za cilj da sve nas gurne u sukob protiv Rusije.
Mnogi intelektualci i analitičari iznose činjenicu da Srbija ima najveću ekonomsku razmjenu i investicije koje dolaze sa Zapada. I baš zbog toga što je to tačno Srbija treba da izvrši diversifikaciju, iz razloga kako je Zapad objašnjavao potrebu diversifikacije gasa i nafte za Njemačku i Srbiju. Znači, potrebno je Srbija samo da ruskim kompanijama otvori vrata i ponudi pod istim uslovima svoje ekonomsko tržište kao što je to uradila zapadnim firmama. Od Rusije, Srbija neće dobiti ucjene koje podrazumijevaju da je Kosovo država, da se mijenja srpski identitet i nameću nakaradne vrijednosti.
Predsjednik SNP – Izbor je naš
Čanković Dane
Komentariši