Dževad Galijašević: BOŠNJACI IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI (9. Dio)

DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO  9.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST  I NACIONALNI IDENTITET
BOŠNJACI IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI
TRADICIJA ZAROBLJENOG UMA

Pitanje jezika je ne samo važno identitetsko pitanje. Pitanje jezika je prvorazredno (geo)političko pitanje. Naziv jezika je svojevrsna tapija na zemlju. Iz imena naroda i imena jezika, iste etimologije, slijedi “istorijsko” pravo na zemlju, treitoriju. Očigledan primjer je Hrvatska. Hrvatski jezik je zvnično priznat tek poslije tzv. “Bečkog književnog dogovora”^[1]. Do tada ni jedan evropski lingvista nije priznavao hrvatski kao jezik. ni Ján Kollár^[2], ni Pavel Jozef Šafárik (1795 – 1861)^[3]kao u svojoj knjizi iz 1826. godine “Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen  Mundarten” (1826, Pest), ne pominje hrvatski jezik. Šafárik u Hrvate svrstava samo one Slavene koji govore kajkavski jezik u tri županije varaždinske, zagrebačke i bjelovaske dok Dalmaciju, Slavnoju i Bosnu smatra srpskim zemljama, a njihove stanovnike koji se izjašnjavaju kao Dalmatinci, Slavnoci i Bosanci Šafárik smatra Srbima katolicima. Šafárik-ovi stavovi su identični stavovima češkog katoličkog sveštenika-jezuite, slaviste, tvorca češke gramatike i gramatike staroslovenskog jezika Josef Dobrovský-og (1753 – 1829)^[4]. Dobrovský je, u čuvenoj zbirci “Slavin” štampanoj 1834. u Pragu izričito tvrdio da je jezik Dalmacije – srpski. Dobrovský kaže:

„Granice izmenu pravog hrvatskog i srpskog (ilirskog) jezika u Dalmaciji mogao bi najbolje da navede neki Hrvat koji je dobro vešt u oba dijalekta. Ako nekoji, kao Zlatarić u predgovoru svojih Pesama (Mleci 1597), dalmatinsko – ilirski (srpski) jezik nazivaju harvacki jezik, to nije tačno govoreno; to se dogana zbog političke veze sa Dalmacijom. Dalmatinsko-ilirski i srpski ja držim u suštini još uvek kao isti jezik, a znam dobro da dalmatinski i srpski nisu sasvim istovetni govori. Ali, u osnovi, oba pripadaju, bez obzira na razne provincijalizme i druga manja otstupanja, ipak samo jednoj jezičnoj vrsti, kao što su i stanovnici obe zemlje po svom poreklu srpskog stabla …“

Hrvatski jezik nije bio sadržan ni u sveobuhvatnom uporednom riječniku svih tada poznatih i priznatih jezika “Linguarium totius orbis, vocabularia comparativa” koga je priredio njemački lingvista Christoph Friedrich Nicolai (1733  – 1811)^[5] i koji je iz štampe izašao u Petrovgradu 1787. godine. U to doba u stručnim krugovima su bili cijenjeni prikazi ovog kapitalnog djela tadašnje lingvistike njemačko-ruskog lingvista Friedrich von Adelung-a (1768 – 1843)^[6]. Ovaj rječnik koji  je uporedno obradio oko 300 jezika naveden je srpski jezik, ali nei i hrvatski pa čak ni bugarski.

Pored toga hrvatski, kao poseban jezik, nije prepoznavao ni Hartwig Ludwig Christian Bacmeister (1730 – 1806)^[7] njemački lingvista, istoričar, geograf i biograf.

Ni Slovenac Franz Ritter von Miklosich (1831 – 1891)^[8] u svom rječniku šest slavenskih jezika “Dictionnaire abrege de six langues slaves” štampanom u Beču 1885. godine sa prevodom riječi na francuski i njemački.

Pimjera ima još. Suština je da jezik i pismo predstavljaju ne samo dio kulture, pa samim tim i identiteta jednog naroda nego moćno (geo)političko sredstvo. Podjela na Istok i Zapad rijekama Drinom i Limom je postala jako važna propašću Romjeskog carstva i padom Konstantinopolja 29. maja 1453 godine pod vlast Otomanskog carstva. Prvoslvni Srbi zapadno od limesa (Drina, Lim) su ostali duboko uklinjeni u “tuđu” teritoriju i bili su instrumentalizovani kao vojnici Vojne krajine ali i izloženi pokatoličavanju od strane Beča i Vatikana. Pokatoličeni Srbi niakako nisu smjeli ostati Srbi nego su morali da se odreknu i nacionalnog i kulturnog identiteta, ali im je ostao maternji jezik koji je transgeneracijski svjedočio o njihovoj etničkoj pripadnosti. Ilirski pokret je bio međukorak u konverziji ćirilice i srpskog jezika u tzv. “gajicu” (latiničnu verziju srpske ćirilice) i hravtski jezik.

Poslije Bečkog književnog dogovora srpski narodni jezik istočne Hercegovine, štokavskog dijalektna i ijekavskog izgovora je uzet za osnovu tzv. srpskohrtrvatskog jezika pri čemu su se hrvatski pisci velikodušno odrekli kajkavštine a srpski slaveno-serbskog jezika koji Srbi i nisu koristili kao narodni jezik. Političke posljedice su bile te da su svi štokavci katolici tim potezom prevedeni u Hrvate, a teritorije na kojima su oni živjeli na teritorije na koje Hrvati imaju “povijesno pravo”. Prvi put u istoriji te teritorije postaju teritorijalno-politički jedna cjelina u Kraljevini Jugoslaviji pod nazivom Banovina Hrvatska. Do tada su ih i stanovnici tih krajeva zvali Trojednica “kraljevina” Slavonija, Dalmacija i Hrvatska, s tim da su Slavonija, Hrvatska i grad Rijeka bile u satavu Ugarske, poslije austro-ugarskog dogovora, a Dalmacija u sastavu Austrije.                        

To nije sve i nije dovoljno da utiče na pravilan izbor puta.

 „ … U određenju svakog naroda bitna su dva osnovna elementa: porijeklo, odnosno etnogeneza, i prostor na kojem živi. Svaka rekonstrukcija povijesti Bošnjaka mora početi pitanjem njihovog porijekla kao naroda i njihove etnogeneze.“

Mada je ovim riječima započeo svoj veliki projekt i životno djelo, za koje se pripremao od najranije mladosti, profesor Mustafa Imamović u djelu “Historija Bošnjaka”, pitanju porijekla Bošnjaka nije posvetio ni stranicu prostora. Pišući, u stvari, “Historiju Bosne”, Imamović je uklonio sve razlike i poistovjetio današnju nacionalnu zajednicu Bošnjaka sa istorijskim stanovništvom Bosne, iako se ta paralela, i to poistovjećivanje, ne bi smjelo desiti ni laiku. Sigurno bi, svako djelo koje pretenduje da predstavlja istoriju jedne nacije, moralo naći odgovore na barem neka pitanja porijekla. Iako sa “službenog”, tj. “vjerskog i SDA-ovskog” mjesta, još niko nije pokušao negirati južnoslovensko porijeklo Bošnjaka, ni Imamović a ni bilo ko drugi, ne daje odgovor na pitanje: Koje su konsekvence tog porijekla, sa stanovišta identiteta i gdje su počeci, a gdje granice tog specifičnog uticaja na formiranje nacionalne osobenosti.

Analiza rezultata istorijskog procesa koja se povija pod teretom mitskog i dogmatskog obnavljanja, osjećanja dužnosti i pripadanja, vodi samo Bošnjake u održavanje iskrivljene svijesti o sebi i predstavlja smetnju pozitivne spoznaje.

Bošnjaci su Južni Sloveni – oni su se kao narod konstituisali u okviru etničke grupe Južnih Slovena, uglavnom od Srba jednim djelom od Hrvata.

Istovremeno, nisu se u nacionalnom smislu formirali iz nekakvog bošnjačkog naroda – kao što ni Srbi, ni Hrvati iz Bosne, u nacionalnom smislu, nisu razvijali svoju svijest u okviru bošnjačkog naroda, kao globalne grupe, tipa “narod”. Takve zajednice kao istorijske i socijalne pojave, nije bilo nigdje osim u pjesmama. Doduše, bilo je nje u referatima i pokličima duhovnih najamnika i rezignaciji vojnih obveznika nacionalnog pokreta, javljala se ona u političkim tendencijama restauracije apologetskog duha prema vlastitoj nacionalnoj i socijalnoj istoriji, prema istoriji države. Javljala se i obnavljala kroz žrtve političke diskriminacije, kroz podijelu na pravovjerne i izdajnike, svjesne i nesvjesne. Zato se svi pokušaji vraćanja Bošnjaka njihovom etničkom korijenu – južnom slovenstvu uvijek lupaju o glavu takvih tendencija kroz koje pravovjerni otkrivaju “jugonostalgičare”, “srbofile” i “titoiste”.

U zamršenim političkim odnosima, na platformi identične nacionalne ideologije mržnje, Bosna se predstavlja kao duhovno rastočen i izmrvljen prostor. Saznanje o naciji, kao prevashodno političkom fenomenu, od jedinstvenog kulturnog miljea izgradilo je tri međusobno suprotstavljene duhovnosti. Jedna jezička tradicija, jedna kultura i način života, danas su utrostručeni pa je teško sa velikom dozom sigurnosti pokazati, gdje se to ukazuje, u složenom istorijskom procesu, trag i početak duhovne tradicije Bošnjaka, Srba ili Hrvata. Mnogo hvaljeni period “prve pismenosti”, prvih pisanih tragova o dobu Kulina bana (banova povelja iz 1189. godine)^[9] i pisanoj aktivnosti njegovog zeta kneza Miroslava (i njegovog evanđelja), nemoguće je podvesti pod formu bilo čije nacionalne osobenosti u začetku. Ni srpsko, ni hrvatsko ni muslimansko – ili svačije, premda priroda evanđeoskih spisa i hijerarhija crkve Bosanske, udaljavaju ovaj period od pozicije izvora nacionalnog identiteta Bošnjaka.

Teorija je saglasna u mišljenju, kako je jezik, prije svega, mjesto i medij ispoljavanja jednog duha – to je svakako i nauka, filozofija i kultura. U svim drugim izrazima stanja svijesti, nacionalni duh se ispoljava kao zbroj mnogostrukih uticaja, uglavnom asimiliranih i pretopljenih, u manje-više, osobenost zajednice.

Bosanski muslimani nemaju vlastitu nauku i nisu izgradili vlastiti filozofski pogled. Bosanski muslimani, imaju svoj jezik, koji je u prošlim vremenima, u svom neposrednom dodiru sa istorijom bio uvijek srpski a ne bošnjački jezik. Bošnjaci nisu nikada mjenjali svoj jezik za drugi. Doduše, u istorijskom smislu riječ je o slovenskom jeziku (ponekad je on nazivan i ilirskim), Turci su ga prozvali bošnjačkim, ali taj jezik, kao način organizovanja misli, ostao je nepromijenjen tj. mjenjao se shodno razvojnim tokovima mnogostrukih procesa modernizacije društva kroz demoreprodukciju i procese tranzicije, kao ključne odrednice tako shvaćene modernizacije. Istina, ovaj jezik, u minulom dobu srednjevjekovne Bosne bio prepoznatljiv i iskazan u nekom drugom pismu (autentična ćirilica, kako to zovu novokomponovani muslimani, tzv. “bosančica”). Njega su Austro-Ugari doveli u formu latinice. Vuk Karadžić ga je obogatio novim pravilima (gramatikom, morfologijom, fonetikom, sintaksom …), komunisti su ga usrećili novim fondom riječi, islamisti su ga malko oplemenili zaboravljenim “turcizmima”.

Taj jezik svojataju i druge nacionalne zajednice ali time, on nije, ništa manje bošnjački, srpski ili hrvatski – niko nije apsolutno u pravu pa ni u krivu. Baš kao jezik, i istina pripada svim nacionalnim zajednicama bosanskog prostora i ima smisla samo u totalu, kao potpun i cjelovit fenomen. Sve druge nacionalne tvorevine duha predstavljaju parcijalan izraz koji svoj smisao dobija tek posredstvom jezika i u dodiru sa istorijom zajednice. Dakle, iako je o ovdje riječ o fenomenu zajednice tipa globalnih grupa, ta se zajednica ne može identificirati samo sa teritorijom, na kome je egzistirala, i njegovom istorijom. Tim prije jer istorija Bosne protivriječi smislu života koji se očituje u nekim parcijalnim tokovima.

Stari bosanski gradovi, stara arhitektura, stećci i svaki drugi sakralni spomenici, stare knjige, vez odijeća, zanati i bosanski način života (o čemu izvorno i strasno piše Muhamed Filipović) su prije svega obilježja i fenomeni Bosne, zemlje u vječitoj tranziciji – žrtvi svih poznatih akulturacija velikih nad malim, a nisu karakteristike bilo koje nacionalne zajednice. Pojedinačno ne pripadaju nikome – kolektivno da, jer su dio zajedničke istorije. Sve te civilizacijske tvorevine rezultat su istorijskog kompromisa tri kulturna identiteta. Danas, taj proces završava svoju putanju u nacionalnoj ideji i grupaciji, i kada je doveden do prepoznavanja, postavlja se pitanje: šta je čije na planu vlasti, a šta na planu svijesti?^[10] Odgovor će, po ko zna koji put, postati prepoznatljiv u vjeri^[11], a nekada ni u vjeri.

Jer čije su, najljepše narodne pjesme Bosne zvane “sevdalinke” (od turske riječi “sevdali”) ako se u jednoj od najboljih i najvećih pjesama pjeva: „Kad sretneš Hanku, staru baku …“ ili, „zbog nje je Ibro, apsane ribo“ (bez “h”), odnosno, ako takva narodna muzika uzima tematiku turske okupacije i prošlosti (pjeva o sultanima, pašama, vezirima, kadijama …), ako u muzici koristi poznati “interval povećane sekunde” (koji nije karakteristika slavenske muzike), ali ako tematiku, vrlo često, određuju nemuslimani – ako najljepše pjesme napišu Srbi, tj. pripadnici zajednice koja se tako izjašnjava danas i uvijek će, ako najvažnija književna djela stvore ljudi potekli iz muslimanske tradicije i muslimanske porodice, a u nacionalnom pogledu se izjasne kao Srbi (Meša Selimović, Osman Đikić …) ili kao Hrvati (Mak Dizdar – mada se nama sviđa njegovo ime Mehmedalija), ako naš najveći filmski režiser sa najljepšim filmovanim pričama o našem, muslimanskom i bosanskom životu (“Sjećaš li se Doli Bel”, “Otac na službenom putu” …) Emir Kusturica, iz prizemnih političkih motiva i zbog vulgarnih napada, prestane biti Emir a postane Nemanja, ako najveću osudu islamskog fundamentalizma i radikalizma napiše bosanski musliman, veliki književnik Derviš Sušić, a najbolju poemu majčinske ljubavi i patriotizma Skender Kulenović napiše majci Srpkinji, “Stojanki majki Knežopoljki” onda je očito da se ovdje radi o puno kompleksnijem problemu od obične nacionalne statistike.

Ako se na ovo doda i analiza Gundulićevog epa “Osman”, Mažuranićevog “Smrt Smail-age Čengića”, Nušićeve “Ramazanske večeri”, Andrićeva “Travnička hronika” … te današnja prebrajanja po nacionalnom kriteriju, prepoznaje se ta podijeljenost bosanske cjeline – kao teritorija ali i kao tradicije i mentaliteta.

Samo zbog toga se autentični nacionalni duh bosanskih muslimana otkriva sadržajem i suštinom, smislom i svrhom, a ne samo političkim ili istorijskim samoodređenjem. Ta suština otkriva se u djelima koja nisu filozofija ali koja posredstvom umjetničkog i literarnog izraza otkrivaju veze nacionalnog duha i načina života sa vlastitom i autentičnom filozofijom. Oni nisu filozofija ali su tumači izvora filozofije, a on je u samoći. On je u vječnoj predodređenosti nacije da bude spona između Istoka i Zapada, pa onda između Zapada i Istoka. Most svakome mrzak ali nužan kao život i kao smrt. Cjelokupna “muslimanska junačka poezija”^[12] obiluje junacima – samcima, koji se bore, žive i umiru sami. Tragajući za simbolima samoće Mak Dizdar, identifikuje sebe i zajednicu kojoj pripada sa stećkom – sa živim kamenom na kome je urezana poruka o samoći kao sudbini. Meša Selimović svoju svijest o samoći iskazuje kroz jednog derviša “šejh Ahmeda Nurudina”, fanatika u vjeri, koga usamljenost približava Bogu a svaki kontakt sa ljudima i javnim poslovima vodi grijehu. Emir Kusturica tu ideju realizuje umjetničkim prikazom Cigana (Roma), kao metafore vječitog lutanja i samoće.

„Sve ti vrime za vrimenom prođe,
Zeman kule po Kotarim’ gradi,
Zeman gradi, zeman razgrađuje.
Nek s’ okreće kolo naokolo!“

(“Đerzelez Alija“ / II / “Muslimanske junačke pjesme“, Nasko Frndić)

---

[1] https://sh.wikipedia.org/wiki/ Bečki_književni_dogovor, stranica posjećena 3. aprila 2019. godine u 08:55 časova.

[2] https://en.wikipedia.org/wiki/Ján_Kollár#Works, stranica posjećena 3. aprila 2019. godine u 08:23 časova.

[3] https://en.wikipedia.org/wiki/ Pavel_Jozef_Šafárik#Scientific_works, stranica posjećena 3. aprila 2019. godine u 09:31 časova.

[4] https://en.wikipedia.org/wiki/ Josef_Dobrovský, stranica posjećena 2. aprila 2019. godine u 18:03 časova.

[5] https://en.wikipedia.org/wiki/Christoph_Friedrich_Nicolai, stranica posjećena 3. aprila 2019. godine u 10:37 časova.

[6] https://en.wikipedia.org/wiki/Friedrich_von_Adelung, stranica posjećena 3. aprila 2019. godine u 11:05 časova.

[7] https://de.wikipedia.org/wiki/Hartwig_Ludwig_Christian_Bacmeister, stranica posjećena 3. aprila 2019. godine u 12:57 časova.

[8] https://en.wikipedia.org/wiki/ Franz_Miklosich, stranica posjećena 3. aprila 2019. godine u 14:01 časova.

[9] Barones Regni i državno vijeće srednjovjekovne Bosne”, Prilozi za istoriju, sv. 11-12 (1975.6.)

[10] Andelic, P., “Periodi u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine u sređujem vijeku”, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, sv. 15 (1970.), str. 119.-212. Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1970.) Bobovac i Kraljeva Sutjeska (Sarajevo, 1973.)

[11] 1940.) Balić, S., “Der bosnisch-herzegowinische Islam”, Der Islam, sv. 44

[12] Naziv “muslimanska junačka poezija” je autorski naziv i ime, iako, postoje dokumenti i djela iz različitih oblasti Nauke, kulture i umjetnosti, čiji su autori porijeklom iz Bosne i koji za sebe, pored pravog ili sufijskog/asketskog imena, dodavaju pridjev Al-Bosnawi (arapski;ili )ىونسوبلا Bosnali, Bosnevi, Bošnjak (turski; Boşnak)