DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 24.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
NARODNI KORAK UNAZAD SA ALIJOM IZETBEGOVIĆEM
DENACIONALIZACIJA I POLITIČKA ISLAMIZACIJA DRUŠTVA
ISLAMSKO DRUŠTVO I ISLAMSKA VLAST – KAO LAŽNA SLIKA IDENTITETA:
Muslimani u Bosni i na Balkanu ukidanje halifata/hilafeta doživjeli su kao veliki šok i strahovitu katastrofu. Tek tada su neki postali svjesni da se Osmanska imperija definitivno neće vratiti, upravo zato što je ukinut hilafet.Kada je na inicijativu Kemal-paše Ataturka 1924. godine skupština u Ankari ukinula hilafet, u Bosni se javlja strah, nevjerica i veliko razočarenje. Naravno da tema “za i protiv hilafeta” pripada širem kontekstu, to jest za i protiv napretka, za i protiv reforme. Istina je da su neki vjernici, u ukidanju hilafeta, vidjeli šansu da se taj institut reformiše a ne da bude trajno ukinut. Prvi od autora koji se bavio ovim pitanjem, i kojeg dr Fikret Karčić svrstava u kategoriju svjetovnih reformista,bio je E. N. Bulbulović u svojoj knjižici “Sveislamski kongres i pitanje hilafeta” (Sarajevo, 1926). Bulbulović piše ovaj tekst u vrijeme održavanja Sveislamskog kongresa (u maju 1926. godine) u Kairu, koji je tretirao pitanja ponovnog uspostavljanja hilafeta. Ovaj se autor zalaže za obnovu hilafeta, ali samo kao vjerske institucije. On to obrazlaže ovako:
„Pojam stalne i konstantne vjere ne treba miješati s promjenljivim dnevnim životom i nestašnom politikom koja je zavisna od rase, prostora i vremena. Dakako iz ovih riječi se može razumjeti, da ni hilafet ne spada u područje stalne i konstantne vjere, već je hilafet zapravo promjenljiva dnevna i životna stvar.“
On dalje konstatuje:
„Među prostom masom ukorijenjena je pretpostavka kao da je Kur’an izvor cjelokupne nauke. Otuda i dolazi da oni (ljudi iz mase) sva pitanja dovode u sklad s propisima vjere i za svaku sitnicu traže sankciju Boga. Protiv ove sinteze mi navodimo antitezu da je vjera isključivo odnos Boga i čovjeka i ništa drugo.“
Po njegovom mišljenju, izvor suverenitetaje narodna volja. Vlast je, podvlači on, javna stvar i nije u rukama jednog vrhovnog pojedinca.
„Institucija hilafeta, zadala je islamu dosta zla i jada, jer je na pitanju hilafeta prvi put pokolebana sloga i jedinstvo muslimana. Zbog toga su se muslimani djelilina razne stranke: haridžije, jezidije, rafidije, alevije, imamije, idrisije, ismailije.“
Bulbulović tvrdi da su Turci, ukinuvši jedan takav hilafet, napravili jedno veliko, hvale vrijedno djelo. On titulu halife smješta u ravan pape kod katolika i definiše ga isključivo kao duhovnog vođu, bez ikakvog uticaja na vlast i politiku. U tom kontekstu on tvrdi:
„Ono što je papa i Vatikan za katoličku vjeru, to isto treba postati halifa i hilafet za islamsku.“
Dr. Hamdija Ćemerlić, suprotstavio se ovakvom razmišljanju i poređenju pape i halife, što jasno primjećujemo u njegovom tekstu o pitanju hilafeta (hilafet, vjersko jedinstvo muslimana, El-Hidaje, 28. januara 1942. godine) prije nego što je 25. novembra 1943. godine odazvao se i bio govornik, koji se u svemu slaže sa izlaganjem Rodoljuba Čolakovića, na prvom zasjedanju ZAVNOBH-a. U časopisu tzv. mladomuslimanske ideologije i organizacije El-hidaje, tvrdio je da jehalifa bio vjerski i politički šef skoro svih muslimana. On se tada, ne slaže s mnogim zapadnim autorima koji upoređuju papu i halifu, pojašnjavajući:
„Hilafet je državno-vjerska zajednica i ne može funkcionirati samo kao vjerska zajednica, jer islamsko pravo ne poznaje rastave vjere od države. Međutim, mnogi zapadni pisci, proučavajući historijski razvoj hilafeta, tvrde da je i u islamu razdvojena vjera od države i da su halifi povjereni samo vjerski, a vladarima politički poslovi. Na osnovu ove konstatacije oni su upoređivali hilafet s katoličkom crkvom. Ali ova usporedba je pogrešna, jer islam ne pravi tu razliku i prema tome, položaj halife ne odgovara položaju pape.“
Iako je, Ćemerlić oponirao Bulbuloviću u pogledu poređenja pape i halife, ipakje vidljivo, da se mnogim vjerskim stavovima približio Bulbulovićem gledanjima na hilafet:
„ … Smatramo da bi bilo moguće uspostaviti samo vjerski hilafet. Današnje vrijeme i potrebe muslimana imperativno nalažu uspostavu jedne opće muslimanske ustanove koja će bditi nad sudbinom muslimanskog svijeta. Ta bi ustanova bila novi hilafet shvaćen kao čisto vjerska zajednica svih muslimana.“
Iako je, u doba Kraljevine Jugoslavije, mnogo autora slobodno ispoljavalo prividne razlike u pogledu razumijevanja uloge islama u javnom i društvenom životu, u raznim formama i na različite načine, uvijek je isticana nespojivost islama sa neislamskim uređenjima. To pitanje se posebno zaoštrilo u II svjetskom ratu, kada su razne muslimanske milicije i kvaziintelektualne grupe, složno učestvovale u teškim ratnim zločinima prema pravoslavnim hrišćanima, Srbima, aistovremeno ispoljavali takvu zatucanost i neznanje u interpretaciji vlastite zajednice. Lutali su stranputicom vjerske isključivosti i lutajućisu vukli svoju društvenu zajednicu sa sobom, na tom putu kolektivnog stradanja. U takvom ambijentu vjerskog sljepila, prednjačila je grupa “Mladi muslimani” koja je koštala muslimane više nego bilo koja vojska protiv koje su, u raznim formama i ratovima, muslimani ratovali. Upravo su oni proizveli Aliju Izetbegovića, kao tipični “politički proizvod” četiri vijeka osmanskog mraka nad Bosnom i Hercegovinom. Upravo je Alija Izetbegović nadahnut idejama Sejjida Qutba (iz knjige “Znakovi kraj puta”) i njegovog brata Muhameda Qutba (u djelu “Dileme oko islama”, formulisao jedinstvenu ideologiju i poseban program islamizacije muslimana i stvaranja muslimanskog društva i muslimanske vlasti te izgradnji Islamske države.
Za Aliju Izetbegovića, islam je cjelokupan sistem koji reguliše sve segmente ljudskog života, tako obuhvatan, povezan i isprepleten da pokriva sve čovjekove iskonske potrebe. Islam za njega nije samo čisto emocionalno vjerovanje otrgnuto od realnog domena ljudskog egzistiranja, već duboko zadire i u sve sfere društvenog, socijalnog, moralnog, političkog, vojnog, pravnog i drugih aspekata ljudskog života. Islam ima svoje specifičnosti koje ga itekako značajno distanciraju od drugih ideologija, sistema i religija. Islam nije teologija, jer uz vjerovanje, islam je i način života koji treba praktično primijeniti i ne može se svesti na tako usku oblast, što je inače slučaj s teorijskim teološkim studijama.
Ako bi parafrazirali Aliju, u islamu, “izgradnja vjerovanja nije tekla u vidu nekakve teorije, ideologije ili dijalektike, već u formi živog, organskog sjedinjavanja i direktnog formiranja života koji se prakticira u samoj zajednici“.
Islam je po njemu, ozbiljan, dinamičan i praktičan način života. On je i objavljen s ciljem da uredi život u njegovoj praktičnoj formi i da konkretnu stvarnost potčini svojim kriterijima. Budući da dolazi od Nepogrešivog, zasnovan je na znanju a ne neznanju, na savršenstvu a ne neispravnosti, na snazi a ne slabosti i na mudrosti a ne hirovitom mišljenju! Sve koncepcije, vrijednosti, standardi, kriteriji, etika i moral proizlaze iz Njega samoga. Nije slučaj, kao u drugim sistemima, da sve to proizlazi od ljudi, pa postupajući tako, oni povjeravaju ljudskim bićima, a ne Svemogućem Allahu, pravo vlasti nad njima. Izetbegovićeve teorije (“Islam između Istoka i Zapada” i “Islamska deklaracija”) predstavljale su, u stvarnosti, primitivni politički program izgradnje društva i države, svojstven samo srednjem vijeku Bliskog istoka. U svakoj misli i načelu primjetno je da Alija Izetbegović i sve ono što je u političkom i biološkom smislu stvorio ne pripada ni ovom mjestu ni ovom vremenu.
Izetbegović tvrdi, da islam, po svojoj prirodi, ne može biti predstavljen samo kao duhovna i kulturološka kategorija, jer to odudara od njegove prirode i njegovog konačnog cilja. On nikada ne prerasta u čistu teoriju, već uvijek zadržava status dinamične realnosti. Potrebno je znati da kako god je islam božanska vjera, on u isto vrijeme ima i božanski metod u djelovanju. On je u potpunom suglasju s prirodom islama i zato nikako nije moguće odvojiti supstancu islama od njenog metoda u praksi.
On naglašava da je islam, kako god je objavljen da promijeni idejnu koncepciju čovječanstva, i u skladu s tim životnu stvarnost i svakodnevnicu, isto tako došao da promijeni metod i program kojim se ta koncepcija izgrađuje i kojim se mijenja ta životna stvarnost. Zato je Kur’an objavljivan sukcesivno, kako bi se promjena te koncepcije mogla na prirodan način i ostvariti.Uloga božanskog metoda i programa jeste da nam pruži poseban način mišljenja kojim ćemo se osloboditi svih vidova neislamskih mišljenja koje trenutno dominiraju svijetom i sve izraženije prodiru u muslimansku kulturu, obrazovanje i svakodnevnicu. Mora se upozoriti da je velika zabluda nekih intelektualaca, da se živo islamsko vjerovanje, koje mora imati svoju potvrdu u dinamičnoj, progresivnoj životnoj stvarnosti udalji od svoje prirode i pretvori u teoriju namijenjenu izučavanju i opštem obrazovanju, samo zato da bi se bijednim i nesavršenim ljudskim teorijama suprotstavili nekakvom islamskom teorijom.
Islam svoju ulogu može obaviti samo na sretnoj sintezi između teorijskih uputstava i praktičnog djelovanja, kako je primjećivao Mustafa Busuladžić, ustaša po kome su u Sarajevu ovih dananazvali jednu ulicu i školu, ističući da se misija islama ne bi zadržala ni 14 godina a ne 14 stoljeća, da nije bilo dosljedne sinteze između riječi i djela Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Čovječanstvo, naročito u ovom vremenu, neće da sluša samo učenje, a da njegovu potvrdu ne vidi u praktičnom životu. Prva generacija muslimana dobro je to znala i primijenila u svojoj svakodnevnici. Kasnije generacije nisu mogle pratiti prethodne, pa je došlo do neslaganja između teoretskih promišljanja i praktičnog djelovanja. Kako to danas povratiti?
Današnji ljudi, bez obzira na visok stepen nauke i tehnike, robuju jedni drugima. Ustvari, u svakom drugom sistemu, izuzev islamskom, ljudi na ovaj ili onaj način robuju jedni drugima. Oni jedni druge ne čine gospodarima u onom primitivnom, prostom obliku već se to manifestuje u formi uzimanja prava ustanovljenja različitih koncepata i vrijednosti, propisa i zakona, organizacija i sistema, te u formi onoga što Allah Uzvišeni nije dopustio. Jedino u islamu ljudi se ne pokoravaju ljudima. Oni robuju samo Rabbu, jedino od Njega primaju naredbe i samo se Njemu pokoravaju. To je taj novi koncept koji mi možemo ponuditi čovječanstvu!
Taj koncept utemeljen je na originalnoj Allahovoj riječi, Kur’anu i na sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji je samo jedna od manifestacija tog nepatvorenog izvora. Dolaskom Muhammeda, s.a.v.s, derogirani su svi ostali zakoni, što eksplicitno Poslanik islama, s.a.v.s, podvlači Omeru b. el-Hattabu, r.a, naređujući mu da ostavi stranicu Tevrata koju je držao u ruci, rekavši:
„Tako mi Allaha, da je Musa živ, tu među vama, mene bi slijedio!“
Izetbegović, Busuladžić, rani Čemerlić, govore na isti način kao i Sejjid Qutb i teško je prepoznati tačno, u identičnim formulacijama i mišljenjima, gdje počinje jedan a nastavlja drugi. Puka radikalna frazeologija totalnog i totalitarnog islama izvire iz svake rečenice, na isti način, istom ksenofobijom i vjerskim sljepilom.
„Tako je Allahov Poslanik, s.a.v.s, nastojao formirati“, kako primjećuje Sejjid Qutb, „generaciju čistog srca, nepomućena razuma i misli, jasne svijesti. Nastojao ju je izvorno formirati, bez ikakvog spoljnog utjecaja koji bi dolazio izvan božanskog pravca, što je jedino Kur’an mogao garantirati“.
„ … Islam poznaje samo dva društva: islamsko i neislamsko. Islamsko je ono u kojem se islam primjenjuje u cjelini, na svim nivoima i u svim segmentima: na idejnom, u području ibadeta, zakonodavstva, poretka, ekonomije, politike, morala, bontona …”,nastavlja u vjerskom zanosu Sejjid Qutb.
Za Qutba:
„ … nije islamsko društvo ono koje se sastoji od ljudi koji sami sebe nazivaju muslimanima ili se samo rađaju u islamu, dok njihov zakon nije šerijat, pa makar svi njegovi članovi obavljali namaz, postili ramazan i obavljali hadž. Islamsko društvo nije ni ono koje sebi njegovi članovi projiciraju u glavi, na temelju svojih predodžbi, a ne na temelju stvarne Allahove riječi i jasne prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Neislamsko ili džahilijetsko društvo nekada poprima oblik apsolutnog negiranja islama i svega što je islamsko, a istoriju objašnjava na dijalektičko-materijalistički način, a nekada se izražava kroz društvo koje ne poriče Allahovu egzistenciju, ali mu dodjeljuje samo nebesko carstvo isključujući ga iz zemaljskog carstva. Otuda ne primjenjuju Njegov šerijat za uređenje ovosvjetskog života i svoje svakodnevnice i ne drže se onih vrijednosti i kriterija koje je On učinio postojanim i trajnim za ljudski život. Takvo društvo dopušta da ljudi obožavaju Allaha, dž.š, u džamijama, ali im zabranjuje da se zalažu i zagovaraju primjenu šerijata u svom cjelokupnom životu. Na taj način takvo društvo negira ili zanemaruje Allahovu, dž.š, supremaciju i dominantnost na Zemlji, o čemu Allah Uzvišeni jasno kaže: On je Bog i na nebu i na Zemlji!“. Po tim idejama, koje su u proteklom ratu izazvale stradanje svih naroda, preko 100.000 ubijenih i masakriranih, muslimana i hrišćana/kršćana, vrhovna vlast u jednom društvu pripada jedino Allahu Uzvišenom, a odražava se u dominiranju Allahovog, dž.š, šerijata.To je jedini oblik društvenog uređenja u kojem se ljudi mogu istinski i u cjelosti osloboditi robovanja drugom čovjeku. Neophodno je istaći da se primjena šerijata ne smije svoditi samo na zakonske odredbe i regulative, kako nažalost danas neki shvataju, već šerijat obuhvata i poimanje svijeta, metode i programe djelovanja, sisteme vrijednosti, kriterije, običaje, tradiciju, bonton i dr. Potpuno javno i agresivno, Alija Izetbegović (kroz svoje radikalne ideje i program “Islamske deklaracije”), njegova Stranka demokratske akcije, njegova radikalna grupa “Mladi muslimani” i njegov nasljednik, biološki i politički, Bakir Izetbegović, u političkom diskursu “evropskog puta Bosne i Hercegovine”, “funkcionalne države” i “jedne adrese”, nastavili su saagresivnim političkim putem izgradnje konfesionalne države zasnovane na islamu.
U toj državi, u skladu sa njihovim ciljem, islam ne bi bio dominantna religija nego jedina religija, a država bi predstavljala samo funkcionalni izraz te vjere.Svi konfesionalni politički sistemi se u načeluzasnivaju na jednoj religiji i funkcionalni su zbog toga što im država garantuje vjerska ovlaštenja. Ovi sistemi su represivni kada se radi o vjerskim razlikama, oni negiraju njihovo postojanje i zabranjuju njihovo praktikovanje. Ovaj pristup se danas često može naći u islamskim zemljama zbog nedostatka tradicije odvojenosti javne vlasti od religije. Postoje mnoge varijacije i nivoi, odnosno, nisu svi sistemi s islamskom većinom konfesionalnog tipa i nisu svi konfesionalni sistemi represivni. Glavni primjeri apsolutne integracije između državnih i vjerskih vlasti, u islamskom miljeu, su Saudijska Arabija i Iran. Iako Saudijska Arabija egzistira kao “radikalni, sunitski halifat”, a Iran kao “islamska republika” postoji velika sličnost u integraciji države u vjeru – odnosno, i u jednom i drugom slučaju, država predstavlja samo funkcionalni, politički izraz same vjere,islama.Ostale islamske zemlje, takođe, proklamuju podređenost njihovih ustava vjerskim propisima, npr. Katar (koji je mač vehabizma) iako emirat, mnogo je značajniji kao model integracije države u vjeru. Svakako, formalno-pravna situacija nije nužno jedini pokazatelj pravog stepena ugnjetavanja vjerske različitosti, i u velikoj mjeri zavisi od političkih i društvenih faktora. Pošto nema odvojenosti vjerskih od državnih propisa, nema ni prostora za vjersku različitost. Istovremeno, mora se napraviti razlika između ranijih sistema i onih koji formalno (još uvijek) prihvataju državnu religiju (pravoslavne zemlje), ili čak pokazuju formalno (i djelimično) poklapanje vjerskih i političkih struktura (npr. u Ujedinjenom Kraljevstvu, iz istorijskih razloga, kraljica je formalni poglavar Anglikanske crkve), ali su pravni sistemi još uvijek političke prirode, i nisu funkcionalni za teokratiju (nema drugih veza između Anglikanske crve i javne vlasti); za razliku od većine konfesionalnih sistema, navedeni sistemi, formalno i praktično priznaju vjersku(e) slobodu(e).
Komentariši