DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 20.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
NARODNI KORAK UNAZAD SA ALIJOM IZETBEGOVIĆEM
DENACIONALIZACIJA I POLITIČKA ISLAMIZACIJA DRUŠTVA
ANTI HISTORIJSKA – ISLAMSKA DEKLARACIJA
»Vrijeme mračnjaštva i neznanja – doba džahilijeta» temeljni je stav autora ID o ljudskoj istoriji bez Islama ili prije Islama. Rezultat je to pogrešnog shvatanja jedne filozofske sintagme «doba džahilijeta» kojim arapi označavaju vrijeme zaoštrenih duhovnih i socijalnih protivrječnosti koje kulminiraše pojavom Islama. Dakle doba džahilijeta je neposredno – predislamsko doba a ne cjelokupna istorija ljudskog roda prije pojave Islama.Totalni Islam – Islam i kao politička sila i kao duhovnost – Islam kao nasilje nad čovjekom – to je u stvari autorova vizija Islamskog poretka. On treba da se ostvari «u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva» ID, str. 37 – 3. pasus) i to tako da se uspostavi islamsko društvo i islamska vlast (ID, str. 19). Tragajući za islamskim preporodom, islamskim društvom i islamskom vlašću, u zemljama u kojima su muslimani SAMO VEĆINA, i pored sebe imaju i druge, brojne državotvorne narode koji ne žele taj poredak ponuđena je formula ostvarenja te ideje, a ona je slijedeća:
«Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima» (ID, str. 35).
Poruka je jasna:
«MORAMO, DAKLE, BITI PRVO PROPOVJEDNICI A ZATIM VOJNICI»! (ID, str. 4)
Vizija boljeg života, novog poretka i novog duha, ne može se realizovati bez simbioze nužnosti propovijedanja i ratovanja. A da bi se za vojničku ulogu naroda okrivio neko drugi, budi se osjećaj ugroženosti, podstiču i raspaljuju nacionalne i vjerske strasti – rasplamsava mržnja; odnosno fabrikuju se kojekakvi pamfleti i deklaracije, iritiraju stare rane – a na kraju je kriv opet neko drugi:»Mi to nismo htjeli – nama je to nametnuto»! Za ideologije takvog poretka, najveću opasnost predstavlja kritička misao humanističke inteligencije. Zato će autor ID, muslimansku inteligenciju (tzv. «naprednjaci») nazvati PRAVOM NESREĆOM ZA NAROD.
«Te, tzv. Naprednjake, zapadnjake, moderniste, i kao se sve ne zovu, prepoznat ćete po tome, što se obično ponose onim čega bi trebalo da se stide, a stide se onoga čime bi trebalo da se ponose». (ID, str. 7)
Svi ti silni muslimanski reformatori, nanesoše samo štetu muslimanskim narodima «preuzimajući od zapada samo štetni, zagušljivi, nusprodukt jednog civilizacijskog procesa» (ID, str. 7 – 2. pasus). ID posebno apostrofira Kemal-pašu Ataturka, Habiba Burgibu i Ahmeda Sukarna.
Po deklaraciji Turska je klasičan primjer napuštanja staze PRAVOG ISLAMA. Turska reforma, koju je sprovodio Kemal-paša predstavlja izdajstvo samog sebe – zaključiće autor ovog pamfleta – da bi poslije dvije decenije, kao predsjednik jedne države nastale raspadom Jugoslavije, veliki dio međunarodne aktivnosti i politike usmjerio prema Turskoj – šaljući svakodnevno emisare i poltrone – odlazeći i sam – da kamči vojnu i finansijsku milostinju – sadaku, ne zbog svog naroda, nego zbog svoje vlasti.
«Turska kao islamska zemlja, vladala je svijetom, Turska kao europski plagijat, predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotine na svijetu». (ID, str. 4 – 1. pasus)
Ta nesvakidašnja ogorčenost, autora ID, turskim reformama, najvidljivija je u napadu na Kemal-pašu, «koji je očito veći vojskovođa nego reformator» (ID, str. 8) te je nužno «da se zasluge Kemal-paše, za Tursku, svedu na pravu mjeru», naročito zbog toga što jednim svojim dekretom zabrani nošenje fesa u Turskoj. To površno poimanje jednog vrlo značajnog perioda Turske istorije, zaslužuje jedan kraći osvrt na ličnost Kemal-paše, i ne samo na njega, jer u analizi procesa nastanka ideje modernizma u islamskom svijetu, nezaobilazni su (u ID apostrofirani i anatemisani) i Ahmed Sukarno i Habib Burgiba. Cjeneći te okolnosti, postaje marginalna stvar da li je baš pred Burgibom u mjesecu Ramazanu, stajala čaša sa sokom (koga on doduše nije pio) ili kako Sukarno i Burgiba nose Europska odijela, kod kuće govore francuski… i slične bedastoće (ID, str. 17 – 1.pasus)! Ono što nije marginalno je to da su gotove sve arapske zemlje bile kolonizirane i da su Burgiba, Sukarno i Kemal-paša bili barjaktari i ideolozi otpora i borbe za slobodu svojih naroda. Onaj ko to ne može da shvati taj može da sumnja u sklad između proklamovanih i ostvarenih ciljeva u ovim zemljama, u odnosu na civilizaciju i na Islam. Nema tog humanizma, boljitka – nema te situacije koja čovjeku olakšava život, koja ga oslobađa, a da je ona protivna Kur'anu. I to treba naučiti. To što u ovim zemljama nije ostvaren puni demokratski procvat po uzoru na neke Evropske zemlje logična je posljedica istorijskog bitka ovih naroda i svijesti koju su istorijske prilike formirale.
Tvrdnja da uprkos uvođenju latinice Turci imaju više od pola stanovništva nepismenih i da je to glavni krivac NAPUŠTANJE ARAPSKOG PISMA, kao zvaničnog pisma te da bi od toga trebali i slijepci progledati (ID, str. 8 i 9) – zanemaruje komponentu opšte nepismenosti muslimana, naročito u zemljama gdje latinica nije uvedena. Promjena pisma u Turskoj upravo je bila motivisana velikom nepismenošću, pokazalo se da je to ipak jedan uspio pokušaj da se ona pobijedi. Uz to, uvođenje latinice nije značilo ukidanje arapskog pisma – ko je htio biti pismen, mogao se opismeniti i po vjerskom modelu, unutar vjerskih institucija, u kojima niko nikada nije pokušao osporiti svetost arapskog pisma u okviru vjerskog promišljanja i djelovanja.
Samo zlonamjerni interpretatori, u svim ovim humanističkim pokušajima otkrivanja novih puteva napretka i slobode, mogu vidjeti «novo dobrovoljno porobljavanje» (ID, str. 10 – 2., 3. i 4. pasus).
Islamska deklaracija ne omalovažava samo muslimane drugačijeg moralnog i političkog nazora – ona prelazi granice tolerancije i političkog ukusa, olako procjenjujući ulogu crkve, koja se «u svom povijesnom življenju stalno klatila između Kristove nauke i inkvizicije» (ID, str. 53 – 1. pasus), otkrivajući visok stepen nedostatka tolerancije i osjećaja odgovornosti, za ljude koji su izabrali drugi put – u drugoj vjeri ili mimo ikakve vjere, jednak stepenu nerazumijevanja za drugačije puteve u Islamu. Uslovno rečeno, uočljiva je sukobljenost autora ID sa samim sobom, dok govori o faktoru «porobljenosti muslimanskog svijeta». Sa jedne strane ID diskredituje i omalovažava NAJVEĆE MUSLIMANSKE BORCE ZA SLOBODU, sa druge strane optužuje zapad zbog vjekovnog porobljavanja i eksploatacije muslimanskih naroda i zemalja:
«Mi smo porobljeni, u jednom trenutku 1919. godine nije postojala ni jedna nezavisna muslimanska zemlja, stanje koje nije zabilježeno nikada ni prije ni poslije toga». (ID, str. 12 – 3. pasus)
Taj žal za jednom starom Turskom, kao oličenjem islamske moći i ujedno lament nad opštom porobljenošću, koja se dokazuje isključivo 1919.godinom, pogrešna je konstrukcija na kojoj stoji veliki dio koncepta ID.
Zanimljiva je činjenica da je taj nesretni muslimanski svijet mnogo više bio porobljen prije 1919.godine, samo što autor ID TURSKU OKUPACIJU TIH ZEMALJA doživljava kao NJIHOVO OSLOBAĐANJE.
To nisu izolovani slučajevi i jedinstveni primjeri ali su i oni dovoljno ilustrativni – tragedija muslimanskog svijeta nije u 1919.godini i te 1919.godine bilo je nezavisnih muslimanskih zemalja,ali i zemalja koje su vodile časnu borbu za svoju slobodu – što je jednako samoj slobodi. Ističući stanje porobljenosti muslimanskog svijeta autor ID polazi isključivo od VJERSKOG MOMENTA, tako da viševjekovnu tursku upravu nad tim zemljama smatra sasvim normalnim stanjem – za njega je to period u kome muslimanskim zemljama upravljaju muslimani i to nije okupacija. Ne treba dokazivati koliko je ovakav pogled na stvarnost muslimanskog naroda sumanut jer porobljenost muslimana se desila prije 1919.godine. ODNOSNO, na području na kome danas žive muslimani Azije i Afrike manje je slobodnih zemalja bilo prije 1919.godine. Međutim, ova zabluda nije jedina i nije najvažnija. Zabluda svih zabluda – TEMELJ CJELOKUPNOJ KONSTRUKCIJI, ne samo deklaracije nego i shvatanja po kome je nužno JEDINSTVO DUHOVNOG I DRŽAVNOG PORETKA NAĆI U ISLAMU, je u neznanju i propagandi rođeno mišljenje po kome:
«Sve što je u povijesti muslimanskog naroda veliko i vrijedno spomena, stvoreno je pod znamenjem Islama»! (ID, str. 3 – 4. pasus)
Ova glupost ili propagandizam, koji cjelokupnu istoriju muslimanskih naroda i njihovih država svodi na period poslije 622.godine i prelaska Muhameda iz Meke u Medinu, ne čini nikakvu uslugu Islamu. Naprotiv!
Istorija Mesopotamije, u kojoj je Vavilon igrao najistaknutiju ulogu ne počinje sa Muhamedom, niti sa Islamom. Prve kulture, u istoriji čovječanstva, procvjetale su na tom tlu. U trećem milenijumu prije Hrista, vladali su tim dijelom svijeta sumeranski vladari. U drugom milenijumu p.n.e. semitski osvajači osnivaju STAROVAVILONSKU DRŽAVU, čiji je najpoznatiji vladar, veliki zakonodavac i državnik HAMURABI.
Od 626. do 605.godine p.n.e. dolazi do osnivanja novo-vavilonskog carstva za vrijeme Nabopolasara, postavljeni su temelji svjetske sile mesopotamske monarhije, ali svoj puni procvat Vavilon doživljava u vrijeme Nabukodonosora. Vavilon, sjedište kulta Boga Marduka, poglavara neba i zemlje bio je u to doba religiozni centar svijeta. U njemu su se tada uzdizala 53 hrama, 955 svetilišta i 384 ulična žrtvenika. Sav taj sjaj, sva mitska veličina, ogleda se u riječima jedne pjesme iz tog doba:
«O Vavilone, ko god tebe posmatra
ispunjen biva radošću,
onaj koji među tvojim zidinama prebiva
životu svome dane dodaje.
Ko tebe ogovara naliči onome
koji majku svoju ubija».
U centru Vavilona uzdizala se čuvena kula Etemenanki, visoka oko 90 metara. Na najvišem od njenih sedam spratova, nalazio se hram posvećen Bogu Marduku. Vavilonske palate ubrajaju se među najraskošnija zdanja starog vijeka, a tzv. «viseći vrtovi Kraljice Semiramide», supruge Nabukodonosora (Nabukadnezara), smatraju se jednim od sedam svjetskih čuda. Na području, na kome danas žive muslimani, u delti Nila, formirana je jedna od najstarijih država svijeta – Egipat. Na njegovoj teritoriji je od oko 4500 godina p.n.e. započeo proces formiranja gradova – država. Vladari, faraoni iz Prve dinastije, koji su vladali od 3315. do 3100.godine p.n.e. i čija je prijestonica bio grad Tisa (kod današnjeg Abida) ujedinili su ih u jedinstveno carstvo. U staroj Egipatskoj državi, koja je sa relativno kratkim prekidima postojala kontinuirano do 525.godine p.n.e., razvila se takva kultura i civilizacija, koja je izvršila jak uticaj na Grčku i Rimsku, o njihovim posredstvom na cjelokupnu današnju civilizaciju. Sve je to bilo prije više od 1000 godina u odnosu na dolazak Islama u ove krajeve. Na tim područjima održaše se do danas neprevaziđeni spomenici kulture starog vijeka – piramide. Jedna od njih, KEOPSOVA, pored Kineskog zida, predstavlja jedino djelo ljudskih ruku koje se vidi i sa mjeseca – u pravom smislu riječi SVJETSKO ČUDO.
Ali još nešto; Sa ovog, danas muslimanskog podneblja, područje Azije i Afrike, u starom vijeku, ostvarivana je puna kulturna i vojna dominacija. Na tim prostorima nastalo je i moćno Perzijsko carstvo. Perzijski vladar Kir (Kuruši ili Kores) 547.godine p.n.e. zauze carstvo Lidijskog vladara Kreza u Maloj Aziji. 539.godine p.n.e. zauzeo je Vavilon a 525.godine p.n.e. domogao se njegov sin Kambiz Egipta. U vrijeme Darija I (od 522. do 486.godine p.n.e.) Perzija dolazi na vrhunac svoje moći.
Takav kulturni i drugi značaj, nikada više ti prostori nisu ostvarili. Veliko istorijsko iskustvo, nataloženo na tom tlu, splet raznih kultura i običaja, sjaj i bijeda starog vijeka, sve je to duboko u podsvijesti tamošnjeg čovjeka. Nikada cilj Islama nije bio da te istorijske vrijednosti potisne ili izbriše, nego da ih oplemeni jednim novim znanjem i novim duhovnim bogatstvom. Negiranjem tih vrijednosti devalvira se historijski značaj naroda koji prihvatiše Islam a Islam transformiše u religiju neprosvijećenih i necivilizovanih. To naravno nije tačno jer narodi na tom području, koji su prihvatili Islam, imaju svoju istoriju i onu pred-islamsku, koje se uopšte ne trebaju odricati – niti to žele.
Ako to već oni sami sebi ne čine, zašto da bilo ko od nas koji ni vlastitu istoriju ne poznamo, ili je vidimo iskrivljeno, učestvuje u tome?!
Komentariši