DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 19.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
NARODNI KORAK UNAZAD SA ALIJOM IZETBEGOVIĆEM
DENACIONALIZACIJA I POLITIČKA ISLAMIZACIJA DRUŠTVA
ANTIISLAMSKA – ISLAMSKA DEKLARACIJA
Po samom autoru, Islamska deklaracija predstavlja «Jedan program islamizacije muslimana i muslimanskih naroda», a kao zadati cilj određuje «Islamizaciju muslimana, uz devizu vjerovati i boriti se».
U prvi mah čini se da autor na pogrešan način obilježava muslimane vjernike velikim slovom «M» (muslimani), što daje tadašnjoj bosansko-hercegovačkoj vlasti opravdanje za zaključak da je ova deklaracija namjenjena bosanskim muslimanima i da je predmet duhovnih i državno-političkih promjena koje ID zagovara, tadašnja Republika Bosna i Hercegovina.
Analizirajući ukupna politička kretanja u sferi uticaja autora ID, da se zaključiti da nije bila riječ o gramatičkim greškama nego o jasnoj političkoj namjeri da se nacionalni duh jednog naroda preobrazi po svaku cijenu i to po azijskom modelu modernih teokratskih država (Pakistan, Iran, Saudijska Arabija…).
Po svome imenu, ISLAMSKA DEKLARACIJA, predstavlja nekakvu ISLAMSKU IZJAVU, ali po suštini i samoj volji autora, koji je u podnaslovu naziva PROGRAMOM očito nije riječ ni o kakvoj izjavi nego istorijskom argumentu ideolozima ekstremnih ideologija u drugim vjerskim i etničkim zajednicama, da muslimani imaju svoje planove, stare nekoliko decenija, i to planove prema kojima je ideja Islamske države koju propagira Abu Bekr al Bagdadi, površna kopija i refleksija Izetbegovićevih načela. Naravno da je sve to nivo poređenja dva međusobno komplementarna koncepta, koji iako megalomanski nemaju podršku ni vlastitih naroda, a pogotovo ne drugih kojima je u ovim planovima namijenjena uloga žrtve.
Naravno. Ako je ID program, a jeste, onda nije deklaracija.
Kad govorimo o Islamu onda je tu na prvom mjestu riječ o potpunoj predanosti i vjeri u Allaha. Ko vjeruje u Boga, jednog jedinog, njegove meleke, njegove objave, njegove poslanike, sudnji dan i Božju svemoć u određivanju svega što se događa – ko svakodnevno očituje svoju pripadnost Islamu, klanja namaze, posti ramazan, daje zekat, čini dobra djela i namjerava otići na hadždž – taj je onda musliman i on pripada Islamu. Takve ljude i vjernike ne treba islamizirati.
Kod bosanskih muslimana ova činjenica ima poseban značaj – ako ne pripadaju Islamu, onda nema posebnog identiteta. Istina, Islam nije zaseban izvor identiteta – on je izvor razlike – on je ono što muslimane BiH odvaja od njihovih pravoslavnih i katoličkih komšija i neprijatelja. Sve je to ispleteno i zamršeno – jedan istorijski put naroda obogaćen je različitim okupatorima svijesti koji sobom doniješe pravoslavlje, katolicizam i Islam, ali ne kao kulturnu nego kao političku činjenicu, koja je izvor stalne netrpeljivosti i umnožavanja nečijih dugova nekome.
Očigledno, izlaz iz ovog začaranog kruga mržnje nije u stalnom vraćanju nečijih dugova nekome, niti u zaboravu, nego u racionalnosti koja, umjesto prebrajanja mrtvih i godina rata PREBRAJA žive i njihovu perspektivu življenja bez stalnih podsjećanja na prošlost punu zajedničke civilizacijske nezrelosti.
Kome onda treba i čemu služi proklamovani cilj ISLAMIZACIJE MUSLIMANA?!
Muslimane ne treba islamizirati – islamizacija uopšte nije cilj Islama: Svaki musliman ima pravo izbora vlastitog puta, sa Islamom, sa predanošću, do Allaha, kao najvećeg i konačnog cilja svakog muslimana (Kur'an 2/157, strana 35 – prijevod Pandža – Čaušević). Odbacimo mogućnost da autor deklaracijom želi islamizirati Srbe i Hrvate, to bi ipak bilo sumanuto, ali, ako to nije namjenjeno njima onda autor problematizuje iskrenost vjernika u predanosti Islamu, ne samo u BiH nego i cijeloj zemaljskoj kugl i mješa se u Božije poslove.
On želi da ukaže, kako treba da misli svaki musliman, šta da osjeća – za šta da se zalaže – on objašnjava ko je gdje «dobar» a ko je «loš», on upućuje na političke zaključke o kapitalizmu i komunizmu, o nebu i zemlji, prošlosti i budućnosti, državama i državnicima, o pravu i moralu, o ekonomiji i politici – stvarajući sliku izopačene projekcije jednog, komunizmom, unesrećenog duha, koji se utapa u moru islamske filozofije, dok je oslobađa dubine i misaonosti a kiti politikom, i samo politikom. Cecus sole iudicat! Autor ID želi svim posrnulim (a svi su muslimani posrnuli) da pokaže put – on zna pravi put – i on ga pokazuje zabludjelima.
»Nije tvoje da ih uputiš na pravi put, nego Allah upućuje na pravi put koga hoće…»
(Kuran 2/272, strana 66 – prijevod Pandža – Čaušević)
Islam insistira na kategoriji slobode u odnosu na upute lažnih proroka:»…Allah silnicima neće ukazati pravi put» (2/258 – Korkut). Glas Islama je pobijedio tamu neznanja i objavio da čovjek nije stvoren da bude vođen na uzdi, od sebi jednakog, nego kao svjesno i razumno biće, koje promišlja sebe i kosmos, prošlost i budućnost… Samo takav on neće čuti uspavljujuću riječ lažnih mesija kako mu govore:»Spavaj, jer je noć veoma tamna. Spavaj, jer je put neprohodan, cilj daleko, jahalica umorna, a opskrba minimalna. Zato spavaj, u gomili mesa, ja brinem o tebi:::».
Poziv na promjenu psihologije cijelog jednog naroda je, u stvari, poziv na put nesreće i stradanja. Pravi put može spoznati samo Allah i pravo, da na njemu uputi čovjeka, ili cijeli narod, pripada isključivo Njemu:
«Da je Bog htio, sakupio bi ih na pravom putu, pa ne budi od onih koji to ne znaju»:
(Kur'an 6/35, strana 168 – prijevod Pandža – Čaušević)
I mnogo Kur'anskih ajeta govori, kako Allah ostavlja u zabludi koga hoće i na pravi put upućuje koga hoće (6/39, strana 169) a zatim da «većina ljudi nisu vjernici» makar to i Muhamed želio (12/103 – strana 322) o čemu govore i ajeti 10/99 – strana 288 i 10/100 (Pandža – Čaušević).
«Ko je veći nasilnik, od onoga koji kaže…:ja ću objaviti isto onako kao što je Allah objavio».
(Kur'an 6/93, strana 180)
Ta zabluda autora ID da Kur'an treba pojašnjavati, i da ID treba da bude knjiga iz koje će muslimani izvlačiti konsekvence, na što ih pripadnost Islamu obavezuje (str. 1 – 2. pasus, ID) ukazuje na dimenziju nerazumijevanja mjesta i uloge Kur'ana u životu i svijesti muslimana.
«OVO SU AJETI JASNE KNJIGE» (12/1, strana 308) napisano je na nekoliko mjesta i desetine ajeta, podvlačeći značaj objave za onoga koji vjeruje:»Kur'an je putokaz bogobojaznima» (2/2, strana 5). Nema drugog putokaza – nema savršenije Objave iz koje bi razum mogao jasnije izvući konsekvence o vlastitoj pripadnosti i obavezi na koju ta pripadnost obavezuje: obavezi moralnog stava i svijesti o sebi pred beskrajem koji samo Bog može obuhvatiti, zajedno sa nama. Nama, kojima namijeni namjesničku ulogu na zemlji a koji, zajedno sa zemljom, ostavljeni na cjedilu, bivaju izgubljeni u beskraju.
Dio te sumorne vizije bezizlaza, lične tragike i umora, autor eksplicira u ID (str. 12 i 13):»Mi smo porobljeni… mi smo neprosvijećeni… mi smo siromašni… mi smo podijeljeni a kao muslimani ne možemo biti podjarmljeni, neprosvijećeni, zavađeni. Mi to možemo biti samo kao otpadnici od Islama».
Ta pogrešna politička dioptrija kojom autor posmatra «svijet Islama» i «svijet ne-Islama» kao međusobno suprotstavljene i sukobljene svjetove upućuje na samo jedan zaključak: bolesnom čovjeku se čini da je čitav svijet bolestan – on ga takvim vidi u ličnoj nesposobnosti da sagleda sebe.
To jeste tragika, ali lična tragika a ne tragika svijeta ili naroda. Istina je da velika većina muslimana misli drugačije, ponaša se i osjeća drugačije, od autora ove, svojevrsne ANTI – ISLAMSKE DEKLARACIJE, ali, dobro je da je tako.
Suvišno je pitanje ko je tu otpadnik!?
Od vremena kada je ID napisana do danas, stanje u muslimanskom svijetu nije se promijenilo nabolje, konfrontacije su postale i veće i češće, međusobni ratovi stravičniji i pogibeljniji, međusobna mržnja trajnija. Danas u Libanu ratuju umjereni muslimani Fuada Siniore protiv Hezbollaha; u Afganistanu ratuju umjereni muslimani protiv talibana; u Palestini ratuju Hamas i Fatah, u Iraku ratuju Šiti, Kurdi i Suniti, u Siriji i Libiji tzv. Islamska država uništava mir i sve što podsjeća na državu…
Nije tome kriv odnos prema Islamu, nego odnos prema politici i prema interesu vladajuće oligarhije. Odgovornost tog polupismenog življa što još živi u prošlom vijeku je nesporrna ali ima tu dosta odgovornosti i svjetske zajednice u kojoj glavnu riječ vode imperijalne sile poput SAD-a, Njemačke, Francuske i V.Britanije.
Budući da su muslimanski narodi (o kojima govori ID) dugi niz stoljeća bili podjarmljeni i kolonizirani, njihova svijest i sposobnost da se nose sa komplikovanim sukobom globalnih interesa, uslovljena je objektivnim istorijskim okolnostima i vrlo ograničena. Projekat «novog duha» i «nove islamizacije», nije ono što bi ovaj populus izvuklo iz duhovne bijede i daljeg zaostajanja, iz stanja u kome je uništavanje i rasipanje prirodnih dobara instrument podjarmljivanja narodnog razuma lagodnom životu i ličnom standardu. Život lišen odgovornosti može da stoji kao epitaf jednoj unakaženoj filozofiji i kulturi.
Autor ID vidi izlaz u duhovnoj revoluciji unutar muslimanskog čovjeka. To je za njega samo prvi korak koji «homo muslimanicus» treba da učini na putu ličnog i opšteg napretka. A krunu tog napretka autor vidi u stvaranju jedinstvenog islamskog poretka. To i jeste zadatak Islamske deklaracije – da ukaže na ciljeve i oblik tog poretka kao i način na koji se do njega dolazi.
Pravo na stvaranje islamskog poretka, autor ID tumači obavezom, koju otkriva čeprkajući po manje važnim porukama pojedinih Kur'anskih ajeta, želeći uvjeriti čitaoce ID da je njegova Islamska deklaracija samo elaboriranje hiljadugodišnje težnje muslimana za jedinstvenom državom i jedinstvenim poretkom – te da to od muslimana, ne samo očekuje, nego i zahtijeva Allah koji se muslimanima obratio kroz Kur'an.
Političko traganje za ovakvom vizijom novog poretka, autor nastavlja iznoseći poglede na neka opšta i nimalo sporna pitanja. Na taj način, baš u svome stilu, dolazi do zaključka, da muslimani nisu baš ni za kapitalizam – ni za socijalizam, ni za – ni protiv tržišta, nego onako, sve nešto između, ni lijevo ni desno, ni gore ni dole…
Govoreći o Islamskom poretku, autor ga vidi kao JEDINSTVO vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile. Naravno da nekakav odnos između ovih jasnih ali oprečnih, dijametralno suprotnih pojmova mora postojati, ali je iluzija da se može ostvariti JEDINSTVO KRAJNOSTI.
Dakle, odnos između ekstrema jeste moguć, ali jedinstvo – nije.
Između ovih jalovih komparacija, teško je otkriti pravi oblik tog novog poretka. Zato je puno jasnija slijedeća teza:»Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, Islam isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svome području. Nema dakle, laičkog principa a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije» (ID – str. 22, 3. pasus).
To je samo još jedna u nizu autorovih zabluda: on u Islamu vidi ideologiju i sredstvo vladanja državom i sviješću naroda. Islam nije ideologija, Islam je vjera («…kod Boga je prava vjera samo Islam» (Kur'an 3/19, strana 73 – prijevod Pandža – Čaušević).
Stavovi iz Islamske deklaracije nisu ni novi ni jedini – oni su izraz mišljenja da je u sudaru sa vremenom i životom Islamska poruka postala zastarjela i sklerotična i da je to glavni razlog sveopšteg muslimanskog zaostajanja, te zato ta poruka traži revidiranje.
Redefinisanje islamskih ciljeva konstituiše Islam kao nekakvu ideologiju, daje Islamu oblik pragmatske političke linije i negira ono najplemenitije što je Islam dao čovječanstvu. Negira trajne vrijednosti poruke o odnosu prema Bogu, prema sebi i prema bližnjim – prema čovječanstvu u cjelini – prema trajnim duhovnim vrijednostima koje ljude oslobađaju – čine boljima, te zbog toga čine Islam vječnim.
Jer Islam nije poslastica za jedan dan, jedan život ili poredak – on nije kič ni prolazna stvar koju treba uvijek iznova šminkati i kinđuriti – Islam je dužnost i obaveza za onoga koji vjeruje – časna dužnost i časna obaveza.
U konceptu Islamskog poretka, koji nudi ID, teško bi iko mogao definisati borbu za vlast, odrediti joj oblik i mjesto. U raznim predizbornim igrama, iznosile bi se, valjda, jednom zauvijek date istine (one iz Kur'ana), takmičili bi se citati i citati, AJET PROTIV AJETA – ČOVJEK PROTIV ČOVJEKA. Narod bi se opredjeljivao za bolji ajet ili za ljepšeg političara, prema vanjskom izgledu i simpatijama.
Nema tog političkog programa koji bi smio iskakati izvan okvira utvrđenih Kur'anom. Svi politički programi bili bi isti, Srbi, Hrvati i Muslimani (ili Bošnjaci) – sve bi bilo jedno, samo bi redoslijed jalovog zaklinjanja u Boga (koji nije cilj Islama) unosio malo svježine u sumorni pokušaj da se život uredi prema dogmi starijoj više od 1000 godina. Svojom odlukom o izboru određene partije (ako bi uopšte i bilo partija – dosta je jedna) ili određenog pojedinca, narod bi istovremeno dao svoj glas za onaj Islam koji je bolji – za onu politiku koja je više islamska.
To nije put ni progresa – ni Islama: uostalom, islamski i zapadnjački (evropski) put progresa nisu međusobno suprotstavljeni, iskustvo i jednog i drugog puta pravi su putokaz za bolji život, a ovakve i slične deklaracije su samo prolazni politički pamfleti a ne islamski orjentiri i putokazi. Duhovne vrijednosti i skrupule koje stvaraju stav o odnosu čovjeka i čovjeka, čovjeka i zajednice te čovjeka i Boga su nepromjenjivi. Njih izlaže Kur'an na jasan i nedvosmislen način.
Politika i ideologija su nešto drugo – za njih u Kur'anu nema mjesta. Guranje Islama u politiku (ili ideologiju) je transformacija duhovnosti u silu i siguran put omalovažavanja i kompromitacije.
Iz tog razloga, ovo nije samo polemika sa Islamskom deklaracijom, autora Alije Izetbegovića – ovo je formulisanje vlastitog stava u odnosu na sve ekstremne stavove i akcije koje se čine na planu stvaranja islamskog poretka. To je diferenciranje u odnosu na jedno prisutno i dosta glasno (ne toliko jako koliko glasno) mišljenje o mjestu i ulozi Islama u konceptu realizacije vlasti. Islamska deklaracija predstavlja supstrat takvih i sličnih stavova – bijedan plagijat raznih kvazi-mislilaca islamske vjere.
Sve ovo ima posebnu dimenziju i težinu u slučaju bosanskih muslimana, stjeranih u tor, u učahureni, sebi dovoljan bastion zatrovan idejama koje u Evropu dolaze na krilima neprosvijećenosti zabludjelih evropljana. Onih evropljana koji najveću opasnost po Islam vide u evropeiziranim muslimanskim reformatorima i koji u Evropi vide konzistentnu personifikaciju zla i duhovnog ugnjetavanja muslimana.
To su oni, muslimani i evropljani, koji zaboravljaju jasnu Kur'ansku opomenu i poruku:»Bog neće promijeniti ništa u sudbini jednog naroda, dok taj narod ne izmjeni sebe»! Onaj ko nije spreman mijenjati sebe, taj nema pravo mijenjati silom cijeli svijet, niti treba da očekuje od drugih ono što sam nije spreman učiniti. Evropski humanizam nije nespojiv sa islamskim humanizam i ne treba ih konfrontirati.
Kojoj civilizaciji, uostalom, pripada ideja, po kojoj «sa džamije i televizijskog tornja ne smiju dolaziti oprečne poruke» (ID, str. 32 – 2. pasus) – odnosno ako tako izgleda taj «TOTALNI ISLAM», sam za sebe, tj. Sam protiv svega – KO ĆE GLASATI ZA TAJ PUT?!
Iz autorovih stavova proizilazi, da tu neće biti baš previše glasanja ni slobodnog opredjeljivanja: SILA prije uspostavljanja i SILA nakon uspostavljanja Islamskog poretka. Formula za buđenje «uspavanog» muslimanskog naroda je jasna:»Narod koji spava može se probuditi samo udarcima» (ID, str. 35 – 3. pasus).
Istorija će dati odgovor je li RAT trebao biti taj udarac – taj način buđenja i kažnjavanja uspavanog i zalutalog naroda, odnosno je li i to bilo negdje u podsvijesti, kao želja ili kao mogućnost?!
Teza iz ID, da su muslimani neprosvijećeni je tačna, ali nije tačno da su neprosvijećeni zato što su dobri ili loši muslimani. Cijela Azija, Afrika – cijeli Balkan – žive u tom dobu plemenske svijesti koja katkad i nije neprosvijećenost ALI JE UVIJEK neciviliziranost. Ona je činjenica i danas, kao što je bila i 1970.godine, ali njeni korijeni nisu u našem odnosu prema bilo kojoj religiji, čak ni u našem odnosu prema radu.
Mnogo je međunarodnih okolnosti i zbivanja koje mi ne stvaramo, u kojima ne učestvujemo i koji od nas ne zavise. Mnogo je političkih igara i uticaja globalnih sila – mnogo je planova po kojima mi predstavljamo samo brojku, nevažnu za statistiku svjetskog interesa, modernih kolonijalnih sila. Ima tu i naše poslovične inertnosti, vjekovima stare, koja nam priječi da učimo kako u Evropi živjeti i djelovati evropski – kako na zemaljskoj kugli živjeti životom građanina svijeta.
«PUT RADA, BORBE I ŽRTVE! »(ID, str. 60 – 4. pasus) može biti put NAPRETKA – jedino bez žrtava.
Ne postoji revolucija vrijedna jedne djetinje suze, rekao bi Dostojevski, utemeljujući tom rečenicom duhovnost i humanizam – tu najtežu školu koju moramo svi zajedno savladati: I muslimani i nemuslimani Bivše Jugoslavije!
Komentariši