DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 18.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
NARODNI KORAK UNAZAD SA ALIJOM IZETBEGOVIĆEM
DENACIONALIZACIJA I POLITIČKA ISLAMIZACIJA DRUŠTVA
NEPRIJATELJ ISTINE – ISLAMSKA DEKLARACIJA
Kada se 18.01.622.godine Muhamed a.s. iz Meke u Jasrib (Jesrib), stanovnici toga grada,priznajući ga kao Božjeg poslanika, dadoše svome gradu novo ime «Medinet-en-Nebi Allah» – Grad Božjeg poslanika. Medina i njena najuža okolina postaše prostor na kome će se jedna iseja – sasvim nova ideja Božje volje i ljudske predanost razviti do neslućenih razmjera – tri kontinenta zatrešće se pred silinom Božje objave i Muhamedova Mača – dvije imperije, Vizantija i Persija, zauvijek će nestati sa političkih i zemljopisnih karata.
Medina i njena uža okolina, već 628.godine (12.02.628.godine Ugovorom u El-Meraru) biva priznata kao prva, arapska, teokratska država – Halifat (od arapskog glagola halefe – naslijediti – pravilno je i hilafet).
Odmah po dolasku u Medinu, Muhamed a.s. , resuli Ekrem ve rebija muhterem: salalahu teala alejhi ve-selem, izdade proglas narodu Medine – proglas kojim udari temelje islamskoj teokratskoj državi:
«Svi muslimani, pripadali oni Kurejš, Evs, Hazredž ili ma kojem drugom arapskom plemenu, sačinjavaju jednu i istu nacionalnu zajednicu: Arapski narod… Pravovjerni ne smiju ubijati svoju braću po vjeri radi osvećivanja smrti nevjernika. Musliman ne smije nikad i ni u kom slučaju biti na strani idolopoklonika.
Vjernici su prirodni saveznici i ova je veza jača od svake druge. Stanje mira i rata zajednička je stvar svih muslimana. Stoga ni jedan musliman ne smije sam i na svoju ruku sklopiti savez o miru sa neprijateljima Islama…
Jevreji koji se nama pridruže, biće zaštićeni od svih progona i napadaja. Oni imaju puno pravo na našu pomoć i naše prijateljske usluge…
Medina je posvećeno mjesto i sigurno utočište za sve one kojima je proglas upućen…
Svi pravovjerni moraju najstrožije osuditi svaki zločin, nered i nepravdu. Niko ne smije uzeti u zaštitu zločinca pa makar mu bio i najbliži rođak. Ko bez zakonskog osnova ubije muslimana, biće kažnjen smrću. Svi muslimani treba da se udruže protiv razbojnika i pljačkaša…
Sve razmirice koje će ubuduće nastati između onih kojima je ovaj proglas upućen, rješavaće Muhamed po Božjim zakonima».
Ovaj proglas i nevjerovatan uspon islamske zajednice pretočene u državu, postaće inspiracija pravnicima i filozofima za sagledavanje mogućnosti – za njeno idealizovanje, gdje su stvarne granice moći jedne jake ideje i koji su načini njenog učvršćivanja i daljeg jačanja. Rječitost i istorijsko-civilizacijska nadahnutost arapskih mislilaca odjeknuli su daleko, i do ovih, balkanskih prostora, djelujući inicijativno i na bosansko-muslimansku političku misao. Ljudi koji su u sagledavanju sebe i kolektivnog identiteta polazili od dojučerašnje sabraće, odnosno, od razlike u odnosu na njih – od vjere same – inspirisani tom razlikom, upustiše se u izradu ideološkog i državnog projekta na bazi iskustva prve islamske države.
Tako je nastala Islamska deklaracija (u daljem tekstu ID) autora Alije Izetbegovića.
Iako u samoj ID ne postoji precizno lociranje mjesta na kome će se uspostaviti islamska vlast (ili postoji ali suviše neozbiljno određeno – više od pola zemaljske kugle) jasno je da se u tom kontekstu nalazi, i da tamo pripada Bosna i Hercegovina, sa svojim muslimanima i svim drugim narodima.
Zakon istorijske nužnosti, istorijske okolnosti, postojeća civilizacijska svijest i sam značaj otkrovenja nove religije i početnog poleta zalutale nacije – sve su to, za autora ID prazne, filozofske kategorije, koje ne znače ništa. On vjeruje da je nešto DOBRO ili LOŠE, bez obzira na istoriju, prostor ili narode, i da je Božja volja istorijski konzistentna – pa ako je Bog, svojim nadahnućem, pomogao Muhamedu da realizuje vlastitu viziju, zašto ne bi pomogao i njemu, Aliji Izetbegoviću.
Izvor ovakvih predrasuda nije nikada bio u Islamu – on je u ličnosti autora samog, koji kao žrtva nemilosrdnog progona i teroriziranja jednog nehumanog poretka čitavo društvo doživljava jednobojno, jednoobrazno. On osjeća potrebu za promjenu cijelog društva, ono se treba pretvoriti u Islamsko društvo, unutar njega stvoriti islamsku vlast, htjelo to staro društvo i slagala se stara vlast sa tim ili ne.
Iz ličnog stradanja autor ID je sagledao situaciju crno – bijelo i zaključio da islamski poredak treba da bude dio zaslužene nagrade ili kazne, cijelom društvu. Zato je ID izraz velikih političkih ambicija jedne beskrupulozne i iskrivljene slike o Islamu. I ne samo rezultat pogrešne predstave, ova deklaracija je istovremeno i generator održavanja stava o Islamu kao izrazito militantnoj, sebi dovoljnoj religiji. Naravno da su takva uvjerenja pogrešna – postoje samo militantne interpretacije Islama (malobrojne ali vrlo glasne) iza kojih ne stoji ništa do sebični politički interes.
ID je, dakle, jedna autentična, ekstremna i rigidna interpretacija političke misli i volje, islamskog svijeta. Ona je izraz političke svijesti koja alibi za svoju bezobzirnost traži kopajući po margini civilizacijskih tekovina vjere – svijesti, koja ne traži mir u vjeri i spas u Bogu, nego pozivima na Božji autoritet stvara prostor za vlastitu mesijansku ulogu. Svak onaj ko na osnovu ovakvih i sličnih pamfleta stvara zaključak o Božjem karakteru i o suštini Islama, kažnjava samoga sebe, jer je zabluda najveća kazna čovjeku. Svi koji znaju i shvataju suštinu Islama, uočiće i činjenicu da DEKLARACIJA, autora Alije Izetbegovića, nije ISLAMSKA nego POLITIČKA DEKLARACIJA, koja nema istinskih, dodirnih tačaka sa islamom. U njoj se diskutabilne i protivrječne političke ocjene i vizije pokušavaju argumentovati pukim pozivanjem na Kur'an i to u 33 slučaja.
To skrivanje političkih namjera iza autoriteta Kur'ana, autor radi dosta površno, čineći mnoštvo grešaka u citiranju pojedinih ajeta. Ima tu, vjerovatno, i štamparskih grešaka počinjenih u žurbi koju diktira i aktuelni politički trenutak. Tako se npr. Citiraju Kur'anski ajeti: 2/266 (strana 32 – ID) a treba 2/256; zatim 278/279 (strana 29 – ID) a treba 2/278/279; pa 26/34-35 (strana 37 – ID) a treba 41/34-35; te 39/7 (strana 12 – ID) a treba 59/7, itd.
Ima tu i grešaka druge prirode, pa se citira jedan ajet,34. u 49.poglavlju (suri) /49/34/ (strana 28 – ID), premda citirano poglavlje ima svega 18 ajeta.
Na strani 29 u ID ističe autor da «priznavanje apsolutne vlasti Allaha, znači apsolutno nepriznavanje svake druge vlasti», pa se citira Kur'anska odredba 7/3 mada je predmet citiranja odredba 7/2, drugi ajet sedmog poglavlja.
Kada govori o odnosima sa drugim vjerskim zajednicama, kao jedan od principa tog odnosa (poštivanje preuzetih obaveza) potvrđuje se pozivanjem na odredbe 9/4 i 9/6.
Citirane odredbe, međutim, ne govore o poštivanju preuzetih obaveza, osim ako autor kao preuzetu obavezu ne shvata jedan nemilosrdan, ratnički odnos prema inovjercima:
«Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte idolopoklonike gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte ih i postavljajte im svakovrsne zasjede! Ako se pokaju pa budu klanjali namaz i dijelili zekat, pustite ih na miru. Zaista Bog opašta i milostiv je».
(Kur'an 9/6 str.247 – prijevod Pandža – Čaušević)
Na temelju ovakvih konstrukcija i prljave politizacije Božjeg duha u Objavi, druge vjerske zajednice grade pogrešnu predstavu o Islamu. Islamizacija onih koji drugačije misle i osjećaju – mačem i golom silom – kao cilj i ideal svih muslimana svijeta (pa i bosanskih) danas je najbolje političko opravdanje zločinu i strahotama kroz koje prođoše bosanski muslimani – taj stav autora, da jedna ideja ne gubi ništa od vrijednosti makar se i silom provodila, obezvređuje užas kroz koji prođe jedan narod, umanjuje žrtvu i genocidu daje alibi.
Da je glas Kur'anske istine u svakom muslimanu jači od ovog «političkog apela» jasno je svakom muslimanu – ali pripadnicima drugih religija sigurno nije:
«U VJERI NEMA PRISILJAVANJA…
(Kur'an 2/256 str. 61 – prijevod PANDŽA – Čaušević)
i ne samo to, nego i:
«…PRAVI PUT SE RASPOZNAJE OD STRANPUTICE».
(Kur'an 2/256 str. 61 – prijevod Pandža – Čaušević).
Kada govori o odnosima muškarca i žene (strana 36 – ID), autor se poziva na Kur'anski ajet 33/55, mada ovaj ajet uopšte nema taj smisao, jer položaj žene u zajednici uglavnom reguliše četvrta Sura, An-Nisa (Žene) ali i neki drugi ajeti: 2/223 str. 52; 2/228 str. 53; 4/34 str. 109 – prijevod Pandža – Čaušević.
Svrha, razlog i zadati cilj Islamske deklaracije je stvaranje jedinstvenog islamskog poretka. Pored ukazivanja na trenutak u kome je to jedino mogućeučiniti ID ukazuje i na sredstva i način na koji se to može ostvariti – kao i na snage koje su to dužne učiniti. Uporište i legitimitet ovoj težnji autor ID vidi u ajetu 10 u poglavlju 49-om:
«MUSLIMANI SU BRAĆA» – (Kuran 49/10 str. 684)
Cjelokupna politička konstrukcija Islamske deklaracije polazi od ovog ajeta, vidjevši u njemu i osnovu i obavezu svih muslimana da žive u jednoj političkoj zajednici.
Nije Kur'an samo jedan ajet i hvala Bogu da je to tako – da je autor deklaracije pročitao još samo tri ajeta on bi shvatio da je «muslimansko bratstvo» samo dio i posljedica sveopšteg ljudskog bratstva. Zato Kur'an ističe: «SVI SU LJUDI BRAĆA» i taj poziv, nije upućen samo muslimanima:
«O ljudi! Zaista smo vas mi stvorili od muška i ženska (oca i matere) i učinili smo vas narodima i plemenima da biste se međusobno poznavali…
(Kur'an 49/13 str. 685 – prijevod Pandža – Čaušević)
Svi su ljudi jedan narod. Djeljenje ljudi na plemena i narode nije nikakva smetnja njihovom bratstvu – jer se bratstvo svih ljudi ne zasniva na plemenskim i narodnim temeljima nego na svjesti o Božjoj pravdi i jednakosti svih ljudi pred Bogom. Ni u jednom zarezu – pogotovo ajetu, Kur'an ne postavlja «muslimansko bratstvo» kao nužnost postojećeg antagonizma islamskog i neislamskog duha. Pred Bogom nema takve konfrontacije svijesti čije bi zaoštravanje opravdala institucija vjerskog bratstva.
«I raspravljajte s pripadnicima knjige (Tevrata i Indžila) samo na najljepši način, osim s njihovim nasilnicima. I recite:»Mi vjerujemo ono što je objavljeno nama i što je objavljeno vama. I naš Bog i vaš Bog je jedan, i mi smo mu pokorni».
(Kur'an 29/46 str. 533 – prijevod Pandža – Čaušević)
Jasno je da polazište o «nužnosti muslimanskog bratstva» kao samoživog i izolovanog bratstva nema oslonca u Kur'anu tako da i ishodište ID o potrebi da se to bratstvo institucionalizira i potvrdi kao država kao i formalna, tehnička organizacija tog projekta – nemaju nikakve veze sa Islamom.
Zato u deklaraciji nema nijednog citata i nijednog poziva na bilo koji temeljni princip vjere (koja pokreće milijardu duša i usmjerava njihov život), a sva pozivanja na Kur'an, su u stvari skrivanja iza mnoštva dvosmislenih ajeta, čije značenje bez osvrta na one jasne i nedvosmislene, koji označavaju suštinu Islama, biva iskrivljeno i pogrešno interpretirano.
Za autora deklaracije: «onaj čija slika svijeta ne samo dopušta, nego i traži da jedna pored druge stoje i bogomolja i tvornica, ko smatra da treba, ne samo odgajati ljude nego i olakšavati i unapređivati njihov život na zemlji, i da ne postoje nikakvi razlozi da se ova dva cilja žrtvuju – taj pripada Islamu!»
Pripada i komunizmu i svakoj drugoj realnoj ideologiji koja mnogo više obećava nego što daje dok uzima ono najskuplje – dušu čovjeka. Sve su to izlizane floskule i fraze kojekakvih ideoloških mesija, koje ne znače ništa – ali za autora deklaracije:»UZ VJERU U BOGA, U OVOME JE SADRŽANA GLAVNA PORUKA KUR'ANA I U NJOJ JE ČITAV ISLAM» (strana 22, pasus drugi – ID). Kako je to površno i proizvoljno tumačenje poruke Kur'ana i kako je to pogrešno shvatanje Islama.
To nije glavna poruka Kur'ana – i to nije Islam!
To nije ni jedan mali dio Islama a pogotovo nije SAV ISLAM ! Sve zablude na koje nailazimo – sve krive interpretacije sa kojima se suočavamo čitajući Islamsku deklaraciju, polaze od ovog krivog shvatanja suštine Islama. To je ona iskrivljena slika i pogrešno uvjerenje koje Islam uporno gura u izolaciju i predstavlja ga izvorom nasilja nad duhom. To je u stvari ona misao sukobljena sa samom sobom, protivrječna u vlastitom poimanju sebe, svoje istorije, svoje pameti i pogotovo, svoga okruženja, koje u poimanju Islama i nas u njemu biva čas prijateljsko a čas neprijateljsko.
I tu nema, samo, krivice okruženja nego i ovakve literature koja održava predrasudu o Islamu kao univerzalnom bijegu od civilizacije a Džihadu, kao o njegovom militantnom duhu i legitimnom izrazu nasilja, koji muslimanima daje pravo da islamske kriterije i vrijednosti, provede mačem i u neislamskim društvima.
«…O vi koji vjerujete, bojte se Boga i budite humani pravedni između sebe i spram drugih. Imanje i život ljudi neka vam budu sveti i neprikosnoveni kao što je za nas sve uzvišen i svet ovaj mjesec, današnji dan i mjesto na kome se nalazimo. Čovjek je djelo Božje i neka je proklet onaj koji to ruši. Mi ćemo svi doći pred Boga i On će nas pitati za naša djela i naš rad. Stvari koje su vam date u amanet, čuvajte kao svoje sopstvene i vratite ih vjerno i na vrijeme onome čije su. Krvna osveta i lihvarstvo iz paganskih vremena neka prestanu zauvijek…»
(Veliki govor Muhameda a.s. hadžijama 9. dana zulhidže (08.03.632.god.)
Ukazati na grandioznost Božjeg duha u Kur'anu, razlučiti dobronamjernost i zlonamjernost – prepoznati glupost – o svemu tome otvoreno i jasno progovoriti, dužnost je i obaveza svakog muslimana ako želi srušiti civilizacijske predrasude i pogrešnu predstavu o Islamu.
To nije težak zadatak jer tu je Kur'an, uputa i putokaz bogobojaznima.
Komentariši