DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 16.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
NARODNI KORAK UNAZAD SA ALIJOM IZETBEGOVIĆEM
DENACIONALIZACIJA I POLITIČKA ISLAMIZACIJA DRUŠTVA
VJERSKO UČENJE KAO FATALIZAM I VJERSKI IDENTITET
Vjersko učenje nije fatalizam, reći će učitelji vjere; to je samo iskazivanje punog povjerenja u Božiji razum i Božiju volju; u njegovu ljubav prema čovjeku, prema vjerniku, čiju će vjeru, pravedno nagraditi, na drugom svijetu. U „Anti-Diringu“ Engels religiju definiše kao „fantastično odražavanje u glavama ljudi, viših sila koje vladaju nad njima“ , tj. kao stanje u kome zemaljske sile dobijaju oblik nadzemaljskih snaga. Engels uočava da život nije težak zbog religije i njenog učenja; religija je za njega samo konzistentan ali apsolutno neadekvatan i pogrešan odgovor na težak život.
Teško bi bilo pronaći odgovor na pitanje šta je starije: čovjekov strah pred silama čije posljedice osjeća a čiji smisao ne može dokučiti ili pak, čovjekova težnja da to sazna i uopšte težnja za znanjem ( filozofija).
U početku je cjelokupno ljudsko mišljenje bilo mitotvorno, prožeto i zasnovano na mitovima. Kao takvo, ono je izraz čovjekovog emotivnog odnosa prema stvarnosti, prema svijetu koji ga okružuje i u kome on nije sposoban da razlikuje sopstvenu individualnost od objektivne stvarnosti. Iz vlastite nemoći, koje je svijestan, čovjek bježi u viziju tuđe, ničim ograničene moći, kojom kompenzira vlastitu duhovnu prazninu i fizičku nemoć pred grandioznim silama prirode – pojima on podmeće postojanje razuma i rađa se Bog.
U promijeni jeseni i proljeća, u borbi između života i smrti, čovjek je pronalazio paralelu sa vlastitim postojanjem. U tome je naslućivao neku silu, koju nije znao objasniti ali od koje je zahtijevao i očekivao spas od bolesti, pobijedu nad smrću i oproštaj grijeha. U prošlosti, tokom mnogo milenija, s koljena na koljeno, prenosila su se raznovrsna i bogata mitska ( grčki: mythos – kazivanje, pričanje) i vjerska predanja, koja su u sebi sadržavala i mnogo mudrosti i filozofije.
Prema indijskim mitskim i vjerskim predanjima, vjerske himne indijskih brahmana, zvane „Vede“ (Veda – znanje) spjevane u slavu Bogova sunca, vode i vatre; predstavljaju najstarije spomenike sanskritske književnosti. One potiču iz 14. vijeka prije nove ere i dijele se u četiri grupe: Rig – Veda; Šama – Veda; Atharva – Veda i Jažur – Veda. Tu je i Mahabharata: filozofsko – religiozni i viteški ep hindusa , od oko 100.000 stihova, opisuje borbu Bharate sa Pandovom i propast pravog, Bharate.
RAMAJANA je ep nastao u četvrtom vijeku prije nove ere (24.000 stihova u sedam knjiga) opisuje doživljaje Rame sina kralja Dašarate, u kome se utjelovio bog Višnu. Rama se bori za spas svoje otete žene Site sve do trenutka dok je konačno ne spasi.
UPANIŠADA je zapravo dio Vede i predstavlja filozofsko-religiozne rasprave, neke vrlo stare iz predbudističkog doba a neke sektaške iz naše ere.
ZEND-AVESTA (sendvasta – živa riječ), predstavlja svetu knjigu zenskog naroda starih perzijanaca i njihovih potomaka, Parsa i Gebara. Temelj joj je religiozno-filozofsko učenje Zarasutre. Među te početke religiozne i filozofske misli mogli bi ubrojati i „Babilonski epos“ ili „Gilgamešepos“ ispisan na 12 glinenih ploča, na kojima ima podataka i o drevnom potopu.
U Kini opet, TAOIZAM predstavlja mješavinu prastarog šamanizma i filozofije dvaju kineskih filozofa – Laozi i Zhuangzi. Buda, Konfučije i Zarasutra, najznačajniji mislioci stare Azije, pojavljuju se kao kulminacija jednog istorijskog procesa u kome filozofija nema snage da se oslobodi vjersog i mitskog odnosa prema stvarnosti, te uz promišljanje o životu i smrti traži oslonac i pomoć nadzemaljskih sila.
Kod pojedinih naroda te sile predstavljaju božanstva sa konkretnim imenom: kod Vavilonaca je to Marduk, kod Feničana Adonis, kod Egipćana Oziris.
Germani su svojim bogovima pripisivali svijest o krivici i učili, da će „u sutonu bogova“, zajedno sa svijetom i bogovi biti povučeni u propast.
Stari Grci bili su politeisti, svoje molitve upućivali su bogovima lova, ljubavi, ljepote, rata i mira te Vrhovnom gospodaru svih bogova – Zevsu.
Stari Rimljani slavili su vlastite imperatore kao spasioce i izbavitelje.
Od ovih prapočetaka vjerovanja, razvili su se cjeloviti koncepti vjerovanja, obreda i simbola – stvoreno religijsko vođstvo i religijska hijerarhija, i ne samo to; izgrađen je jedan univerzalan pogled na svijet koji uz dogmatsko učenje u mnogo čemu se naslanja i na naučna dostignuća epohe. Alegorije i metafore, u vjerskim knjigama, rječitošću i intelektom umnih vjernika, postaće proročanstva i Božja volja, napisana pa realizovana. Tako su nastale i razvijale se moderne religije. Danas, religije imaju različite postavke i postupke, zavisno od istorijske svijesti koja tu religiju oblikuje.
Hinduizam poznaje tri puta do spasenja i to: djela, saznanje i predanje.
Budisti smatraju, da je za svo zlo ovog svijeta kriva, isključivo, težnja za životom. Zato je konačni cilj Budizma gašenje života i prelazak u nirvanu.
Kršćanstvo i Hrišćanstvo smatraju, da bez obzira na svu uzvišenost pokušaja da ostvari spasenje, ono je nemoguće, ako ne priznaje jedinog, pravog Boga, onog koji se otkrio u Bibliji. I mnoge druge religije imaju svoje pisane, vjerske autoritete, odnosno svete knjige, putem kojih se Bog obratio vjernicima (Stari i Novi zavjet, Kur'an…).
Kur'an je glavni izvor cjelokupnog Islama. To je prva i posljednja instanca kojoj se treba obratiti u svim pitanjima koja stoje u vezi sa Islamom. Kako je alegorija uvijek bila „jezik bogova“ to su sva pitanja na koja nije bilo jasnog odgovora u Kur'anu, rješavana analizom života Muhameda a.s., Njegovih postupaka, savjeta i preporuka – zabrana ili prećutnih odobravanja. Iz ovog je nastao i formulisan drugi izvor Islama – SUNET.
Skup ashaba koji su se sastajali sa ciljem tumačenja pojedinih Kur'anskih odredaba ili da vjećaju šta je po nekom pitanju Muhamed a.s. rekao ili naredio, šta je odobrio ili zabranio, zove se IDžMAI -UMET, a Njegove odluke čine treći temeljni izvor islamske dogmatike i prava (inače Ashabi su ugledniji i učeniji drugovi Muhameda a.s.).
Četvrti izvor Islama je pravna analogija, KIJASI – FUKAHA. Njome su se koristili već prvi nasljednici Muhameda a.s. a razradili su je pravnici i naučnici. Međutim, stvarna suština Islama iskazana je na jasan i nedvosmislen način u Kur'anu, tako da su svi ovi pomoćni izvori Islama samo rezultat ljudske nesavršenosti, nesposobnosti da se u potpunosti shvati Božji jezik čak i kada je Božja namjera shvaćena, dakle, nesavršenost ljudska traži oslonac na lični stav o Božjoj volji.
Kur'an je „jasna knjiga“, koja sama ističe i objašnjava pravila svoga tumačenja. Kur'an čini 6360 ajeta (po Pandža – Čauševićevom prijevodu, mada broj nije strogo određen).
Ajeti koji imaju jasno i čvrsto značenje su „ummul kitabi“, tj. OSNOVA I TEMELJ KUR'ANA. Oni ajeti koji na prvi pogled nemaju čvrsto i određeno značenje, mogu se tumačiti samo prema jasnim ajetima (Kur'an 3/7 str. 71 i 72 – prijevod Pandža – Čaušević).
Kur'an je, dakle, Božja objava, upućena ljudima i narodima sa ciljem da potvrdi ranije Božje objave i da narode ujedini u Islamu. Najkraće: Islam je vjera i civilizacija muslimana (civilizacija kao ukupnost pravila života, kako intelektualnog, tako i umjetničkog, moralnog i materijalnog, u nekom društvu). U vjerskom smislu „musliman“ je osoba koja bol svladava i život predaje jednom jedinom Bogu.
Osoba koja vjeruje u ono što je objavljeno Musau i Isau, koja slavi Kur'an objavljen Muhamedu a.s. i koja prihvata Islam kao vjeru, najsavršenije i posljednje volje, jednog i jedinog Boga.
Temelji Islama definisani su „šartima“ – Božjim zapovjedima. Dini – islamski šarti, njih trideset i tri, mogu se podijeliti u zapovijedi: o islamskom vjerovanju (šest Imanskih šarta), o islamskim dužnostima (pet islamskih šarta) i o islamskom obredu (četiri abdestska, tri tejemumska, tri gusulska i dvanaest namaskih). To je, naravno, jedna od mnogobrojnih podjela postavljenih radi lakše percepcije suštine i funkcije Islama.
ISLAMSKO VJEROVANJE – IMAN, čini šest temeljnih istina:
1. Amentu billahi – vjerovanje u Boga,
2. Ve melaiketihi – u Božje meleke,
3. Ve kutubihi – u Božje kitabe, objave,
4. Ve rusulihi – u Božje poslanike, pejgambere,
5. Vel jevmil ahiri – u sudnji dan,
6. Ve bil kaderi, hajrihi, – vjerovanje da sve što se događa,
ve šerihi minallahi teala biva po Božjem određenju.
GLAVNE ISLAMSKE DUŽNOSTI čine:
1.Očitovati pripadnost Islamu – Kelime i Šehadet
2.Klanjati propisane namaze
3.Postiti mjesec Ramazan
4.Davati zekat (pokljanjati vlastita dobra, davati milostinju…
5.Obaviti Hadž.
Vrlo često, kao, tzv. Uslovni islamski šart, u tumačenjima mnogih vjerskih velikodostojnika i mislilaca, pojavljuje se i Džihad – kao borba na Božjem putu.
Džihad je jedan od načina i sredstava ostvarivanja misionarske uloge Islama – ali ne Džihad u onom pejorativnom smislu, nasilnom ili ratničkom – nego Džihad kao isključivo afirmativni temelj civilizacijske borbe jednog pogleda na svijet, za svoje pristalice. To je sistem svih akcija i postupaka, na individualnom i kolektivnom planu, koji muslimani čine u cilju jačanja islamske religije i širenja zajednice vjernika. Svi zlonamjerni kritičari i negatori civilizacijske vrijednosti Islama, suštinu svoje kritike baziraće na ličnoj predrasudi i poimanju da se kroz Džihad oličava jedna militantna svijest – gola sila, i da je to, u stvari, samo sinonim za nemilosrdni obračun sa svim nevjernicima na planeti. Da je riječ o predrasudi i zlonamjernosti govor i Encyclopdia Britanica: „Islam predviđa četiri razna načina na koji njegovi sljedbenici mogu vršiti dužnost džihada: srcem, rječju, djelom i mačem“.
Prva forma je duhovna purifikacija (čišćenje) koja se vrši borbom protiv vraga i izbjegavanjem njegovog uticaja. Druga i treća se uglavnom vrše pomažući „dobro“ i ispravljajući „zlo“. Četvrto je borba protiv nevjernika i „neprijatelja vjere“. Ovdje nije riječ o borbi protiv nekakvih pasivnih, neznanjem opsjednutih nevjernika – nego nevjernika koji ubijaju vjernike, koji ruše bogomolje, napadaju nezaštićene. Izvor ovakvom tumačenju Džihada, nalazi se u mnogim Kur'anskim ajetima:
„Borite se na božjem putu protiv onih koji se bore protiv vas. Ne prelazite granice i zaista Allah dž.š. ne voli one koji prekoračuju granice (onoga što je dozvoljeno) – (Kur'an, 2/190, str .43)
„Ako se oni ustegnu od borbe, i vi se okanite. Allah dž.š. uistinu prašta i milostiv je“. – (Kur'an, 2/192, str. 44)
Oni koji u Džihadu vide šestu, obavezujuću, islamsku dužnost svoje uvjerenje, uglavnom baziraju na ajetu (2/126, str. 49):
„NAREĐENA VAM JE BORBA…“
Nisu sva negiranja Islama u ukorjenjenoj odbojnosti jedne civilizacije prema drugoj: mnogo je tu neobavještenosti i predrasuda onih koji su svoju predstavu o Islamu gradili čitajući kojekakve „Islamske deklaracije“, kvazi-teoretičara iz muslimanskih naroda, koji su i bili negativni izvor saznanja.
„Nije dobročinstvo (u tome) da okrećete svoje lice prema istoku ili zapadu: dobročinstvo čini i ide pravim putem ko vjeruje u: Boga, Sudnji dan, Meleke, knjigu i poslanike; koji dijeli imetak, koji mu je drag, rodbini, siročadi, bijednicima, putniku (bez sredstava), prosjacima, za otkup robova, (i onaj), koji klanja namaz i daje zekat; oni koji izvršavaju svoja obećanja, koji su strpljivi u nevolji, bolesti i borbi (s neprijateljem); to su oni koji su iskreni i to su oni koji su bogobojazni.“ (KUR'AN, 2/177, str. 39)
Prevodilac i komentator Kur'ana Wherry, govoreći o ovom ajetu kaže: „Ovaj ajet je jedan od najglavnijih Kur'anskih ajeta. On do najveće mjere JASNO i OTVORENO dijeli formalno i stvarno učinjeno dobročinstvo, te uz klanjanje i obožavanje Allaha, kao glavni temelj vjere, postavlja dobročinstvo ljudima.“
Teško je smisao jedne civilizacije – jedne univerzalne filozofije sažeti i prikazati u prostoj formi. Duh civilizacije, koja pokrene milijardu ljudi – koja osvijetli jedan svijet tame i paganstva – koja ukine loše istorijske navike, formira vlastitu tradiciju, kulturu – vlastiti jezik, TAJ DUH ne može se opisati, niti se o njemu politički diskutovati. On je mnogo više od toga – on je jedan novi dah života u pustinji znanja i navika – dah života koji je prešao, odavno, granice okeana i kontinenata.
Obzirom da se on ispoljava i manifestuje kao religija, Islam postavlja i određene granice obimu filozofskog promišljanja, iako ga stimuliše. Allah dž.š. je ta temeljna dogma Islama – sve ostalo, dobija svoj značaj samo preko Allaha dž.š., odnosno, onoliko značaja koliko je značajna uloga koju je Allah dž.š. odredio tome.
Cjelokupno vjerovanje, podrazumijeva vjeru u Allaha dž.š., sve dužnosti muslimana imaju za cilj da potvrde stepen ljudskog uvjerenja u ideju kojoj pripada – u Boga kome predaje svoju dušu isvoju individualnost – u čije ruke stavlja svoju sudbinu sa čvrstom vjerom u Božju milost i božju nagradu. To je osnovni razlog objavljivanja Kur'ana: Da se ukaže na rezultate htijenja, znanja, moći i ravnoteže, što su utemeljene u proces stvaranja svijeta i života, a što sve skupa upućuje na jednu, jedinstvenu racionalnu silu – na Boga, SVEZNAJUĆEG I SVEMOGUĆEG STVORITELJA.
«Čitaj u ime Gospodara tvoga koji stvara,
stvara čovjeka od ugruška!
Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,
koji poučava peru,
koji čovjeka poučava onome što ne zna…»
(KUR'AN, 96/1-5 po Korkutu)
Nauka, unutar koje se promišljaju osnovni principi Islama – a prije svega postojanje Boga – zove se TEVHID. Ona definiše i utvrđuje okvire mogućih i dopustivih formi poimanja Boga, odnosno nedopustivih načina Božjeg predstavljanja.
Bog je jedan: bespočetan, vječan i savršen – u teoriji spoznaje i saznajnog on je NUŽNO biće (po ovoj nauci saznajno se dijeli na : nemoguće, na moguće i nužno) koje samo po sebi bivstvuje. Od Njega zavisi egzistencija i opstojnost MOGUĆEG. On je taj uzrok od koga zavisi realiziranje mogućeg.
Govor o spoznaji nemogućeg je isto tako nemoguć – ono što je nemoguće ne može predstavljati NIŠTA, ni misao, ni riječ – jer iskazano NIŠTA postaje NEŠTO – postaje riječ a nemoguće postaje moguće – jer ono što je nemoguće mora biti moguće u svemu.I tu na granici spoznaje između NUŽNOG i NEMOGUĆEG dolazimo do antinomije koju nije uočio ni veliki mislilac Muhamed Abduhu («Risale et tewhid» – rasprava o islamskom monoteizmu). Naime ako ju NUŽNO BIĆE – ako je Bog, taj savršeni tvorac svega, bezpočetni i vječni , onda je ovakva kategorizacija saznajnog promašena – NEMA NEMOGUĆEG u krilu savršene Nužnosti – jer ne postoji ništa što Nužni ne može uključiti u svoju spoznaju, ili recepciju – ne postoji saznajno oko koga Bog ne može razapeti svoju Božansku misao i pretočiti je u volju od nemogućeg stvoriti moguće. Postojanje nemogućeg je griješna misao koja čini problematičnim neosporne Božije atribute – u stvari, kategorizacija saznajnog je pogrešna jer postojanje Nužnog, sa svim onim atributima, kojima nas uči vjera, po sebi i za sebe, tj. U Bogu, cjelokupno je Biće jedno ( i jedino ) i unutar njega sve je moguće voljom stvoritelja, nužnog, Boga. Uz priznavanje opstojnosti nužnog saznajno možemo djeliti samo na MOGUĆE i NUŽNO – (a moguće na POSTOJEĆE I NEPOSTOJEĆE ).
«Kako možete da ne vjerujete u Allaha, vi koji ste bili ništa, pa vam je On život dao; On će zatim, učiniti i da pomrete i poslije će vas oživjeti, a onda ćete se Njemu vratiti:» (KUR'AN, 2/28 prevod po B.Korkutu)
Ako se iz ništa može stvoriti nešto – ako od nemogućeg može postati ono moguće – onda «ništa» i «nemoguće» je prazna riječ koju ubija vlastita unutrašnja protivrječnost – riječ koja samoj sebi protivrječi – jer «ništa» ne postoji ni kao pojam, sve je «nešto» i sve je «moguće», jer je sve prožeto i pod uticajem volje Svemogućeg Boga.
Ili čak, ako «ništa» i «nemoguće» pokušamo eksplicirati kao pojam ili metaforu – i to je dovoljno, da prestane egzistentnost nečega i u nečemu mogućeg kao besmisleno «ništa» i «nemoguće». U teoriji spoznaje Boga tri su nivoa, na Islamu zasnovanog shvatanja i ona zavise, prije svega, od ličnog intelektualnog nivoa i istorijske svijesti.
Jedno je poimanje Boga kao»prvog pokretača», čija volja i moć dadoše život, spajanjem onoga što se imenuje kao «duša» i onoga što je «materijalno» (fikrun tešjihijjun).
Drugo je poimanje Boga kao nečega zasebnog, odvojenog od ovog svijeta (fikrun tenzihijjun).
Treće je poimanje Boga kao nečeg beskonačnog, što prožima sve – kao bezmjerne – beskonačne, savršene sile, prisutne u svakom trenutku, na svakom mjestu – u duhu i materiji (fikrun tevhidijjun).
O Božjoj egzistenciji, Islamska teorija navodi više dokaza: Kosmološki dokaz podrazumijeva pobrajanje i analizu lanca uzroka u beskraj – ali ne potpuni, nego onaj (koji to nije) koji počinje jednim prauzrokom – Uzrokom svih uzroka, Nužnim Bićem, Allahom; Teološki dokaz Allahove opstojnosti izvodi se iz onoga što vjera vidi kao savršeni red i harmoniju, koji vladaju u svemiru; Moralni dokaz temelji svoju vrijednost na usađenom osjećaju čovjeka za dobro i zlo – na glasu savjesti koji je vječan i koji je od Boga; Istorijski dokaz se izvodi iz hiljadugodišnje opstojnosti ljudske ideje i vjere u postojanje savršene sile koja može dati i olakšanje i kaznu.
Naravno, argumenti koji negiraju vječitu, bezuzročnu opstojnost svijeta – jer sve mora imati svoj uzrok – ne odnose se na Boga «jer je On uzrok sam sebi». Svaki prosječni ateista će ovakvu argumentaciju difamirati za čas.
Isti je slučaj i sa dokazom reda i harmonije u svemiru – jer nema reda i harmonije ni na zemlji, među narodima, niti u čovjeku. Lično iskustvo i lična percepcija upućuju na ovaj zaključak. I moralni i istorijski dokazi – sve govori o nepobitnom skladu dogmatskog učenja i upravljanja ljudima i sudbinama. Čovjek je nemoćan pred silom državnog sistema zaštićenog ideologijom dogme – mali narodi su nemoćni pred veličinom međunarodnih intriga i interesa moćnih država i naroda. Ta nesreća nije od Boga, ali doći će i vrijeme da odbacimo optužbe po kojima je tragedija samo zaslužena kazna Božja – zbog skretanja sa puta vjere.Svako je odgovoran samo za svoje postupke a toliko je, zadnjih godina dvadesetog vijeka, ubijene djece – toliko osakaćenih i unakaženo onih koji nisu imali vremena postati krivi. To zaista nije Božja kazna, ona nas tek očekuje na drugom svijetu, kao i nagrada, ona je, tek, u sferi mogućeg. Sva nesreća, sva zla kob potiče od nas samih.
Komentariši