DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 15.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
NARODNI KORAK UNAZAD SA ALIJOM IZETBEGOVIĆEM
DENACIONALIZACIJA I POLITIČKA ISLAMIZACIJA DRUŠTVA
KNjIGA ZA SVAKOG MUŠKARCA –
„Ti treba od mene sve da saznaš.
Saopštiću ti dobro zaokrugljene istine
Kao i mnenja smrtnika u kojima privid caruje“.
U Šestom vijeku stare ere, realizujući stari pjesnički motiv „KATABASIS“, silazak u carstvo umrlih, ovim riječima, Parmenidu iz Eleje, obratila se Boginja Pravde.
Na „božanskom putu“, u letećim kočijama, dolazeći do samog nebeskog razmeđa Dana i Noći, Parmenid demonstrira staru ljudsku težnju za iskorakom duha izvan granica praktične stvarnosti i uma opterećenog njom. Preko svih poznatih granica, u pokušaju identifikacije vlastitog uma i sveopšte beskrajne sile, koju zovu Bog ili Priroda. Ta vječita težnja čovjeka za beskrajem; za poimanjem vizije o putu do „stvoritelja“, do odgovora na nepoznato i nesaznato – taj put u beskraj, u Kur'anu je dobio ime Miradž i predstavlja duhovni uzlet svijesti čovjeka, iz okova tijela do granica božanske svijesti i do iščezavanja u Bogu!
Od prvih početaka Antičke filozofije, Teogonijskih i Kosmogonijskih vizija svijeta do Muhameda s.a.v.s. prošlo je više od hiljadu godina ali je mogućnost inspiracije bila nedirnuta i razvijala se do neslućenih razmijera.
Novoutemeljeni filozofski koncept Kur'ana uglavnom se oslanjao na vizije starih, Antičkih filozofa: Hesioda, Parmenida, Homera, Talesa, Anaksimandra, Anaksimena…Ono najbolje, što je Antička filozofija, prije Sokrata, dala, poslužilo je kao idealna filozofska podloga jednoj potpuno novoj ideji vjerske misli i službe. Ta ideja PREDANOSTI BOGU , pokušava pomiriti protivrječno, shvatiti nedokučivo i ljudskom grjehu i strastima suprostaviti strpljivost i razum.
„VJERA U RAZUM“ – rekao je Muhamed, jednom arapskom prvaku iz plemena Havazin, poslije bitke na Hunejnu – definišući tako smisao vlastitog otkrovenja i suštinu „nove vjere“ : ISLAMA! To što se ta vjera u svom filozofskom diskursu oslanja na Antičku filozofiju, nije ništa pogrdno niti loše, kao ni to što sjedinjuje i priznaje sva stara učenja,sve stare „objave“ kao autentičnu Božiju riječ i volju. Možda tu i treba napraviti određanu distinkciju – Kuran je u svim njegovim prikazima službenog Islama i njegovih institucija – svih vjernika, doživljen kao BOŽIJA RIJEČ, mada se takav utisak ne može izvesti iz samog Kur'ana.
Niko normalan danas, ne bi osporio da je Kur'an izraz natprirodnog, Božanskog duha, koji je sjedinio više naroda na putu progresa, nauke i filozofije, putu stvaranja potpuno nove civilizacijske osnove sa potpuno novim, cjelovitim pogledom na život uopšte. I ne samo to: svojim alegorijama, svojim dvosmislenim porukama – pogrešnim tumačenjem Kur'ana, trasiran je put do kolektivne egzaltacije, i spremnosti na vlastitu i tuđe žrtve u ime pogrešno shvaćenog Boga, u transu religijskog učenja. To nema veze sa strpljivošću koju apostrofira Islamska nauka u naučnom određenju spram Kur'ana – TO JE FANATIZAM, to je put do terorizma, koji će s vremena na vrijeme, identifikovati sebe kao čuvara tradicije i svijedokom civilizacijskog značaja „Božije riječi“ .
„Kur'an je, zaista, kazivanje Izaslanika plemenitog, moćnog, od Gospodara svemira cijenjenog…“ (81/ 19-20.Kur'an, prijevod B.Korkut).
Kur'anska objava se nije desila za jedan dan, ona je trajala punih dvadeset godina, za kojih je, putem meleka Džibrilla, dostavljena Muhamedu najsavršenija Božija volja – ali je ona iskazana govorom i riječju drugoga. Štaviše, Kur'an je tako i napisan: njega govori treće lice / ni Bog, ni Muhamed /, to lice zahtijeva odanost Allahu i iskazivanje povjerenja u ono što Muhamed govori.
To lice, Ruhul Kudus, melek Džebraill ili Džibrill, uvijek, o kažnjavanju i nagrađivanju govori u prvom licu množine: / „Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv – sve jasna znamenja…( 7/133. Kur'an, prijevod B.Korkut), „I pošto bismo ih nevolje oslobodili…“ (7/135. Kur'an, Korkut)itd./ , želeći valjda, da podvuče i vlastiti značaj u pitanjima Božijeg upravljanja ljudskim sudbinama, sudbinama naroda, derogirajući na taj način, vjersku istinu, po kojoj su svi meleki niži od čovjeka, kod Boga, što potvrdiše čineći sedždu Ademu a.s. – osim Iblisa, koji bi prognan zbog toga te za Islam, više nije melek nego džin.
Između Boga i čovjeka, prvi posrednik je melek Džibrill, koga Kur'an označava kao „Duh sveti“, ili kao „povjerljivi Duh“, koji upućuje na Božiji put i Božiju volju te zajedno sa Bogom učestvuje u kažnjavanju prije „velikog suda“ ili kijametskog dana.
Time se Božija kazna, kao jedini izraz Božije volje uvodi i u ovozemaljski život koji Božijom voljom postaje Džehenem, dok Dženet ostaje samo obećanje strpljivim i bezgriješnim, u nekom drugom životu, na nekom drugom svijetu.
„On sve vidi, sve čuje i sve promišlja – bez muke gospodari svim bićima snagom uma“, napisa Ksenofan iz Kolofona hiljadu godina prije Muhameda ( „Elegije“ , fragmenti 24.i 25.).
„Reci: O Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ a oduzimaš je od koga hoćeš – Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ;
U Tvojoj ruci je svako dobro, Ti uistinu, sve možeš“! (Kur'an)
Taj Bog, ta neukrotiva i nesaznata priroda, ovdje nije samo shvaćena kao izvor i utoka svih smrtnih bića – ona je Gospodar, ona je tiranska ali njenu tiraniju opravdava umnost i moć. To je vječna tiranija jačeg nad slabijim, stvoritelja nad stvorenim, ali to je i tiranija muškarca nad ženom.
Konkretno, Kur'anska objava je objavljena muškarcu, koga upućuje kako da se ponaša u ratu a kako u privatnom životu. Kur'an je uputa muslimanu a ne muslimanki, muslimanka je objekt ponašanja, čak i sura En-Nisa koje se naročito bavi pravima i položajem u društvu, ŽENE: majke, supruge, sestre i kćerke – upućeno je muškarcima tj. Ova sura, ali i kasnija tretiranja ovog pitanja (manje značajna od značaja u ovoj suri), upućuju muškarca i obavezuju na pravilan odnos prema „svojim ženama“ – na Bogu drag odnos prema „vašim ženama“!
„Bog vam naređuje u ,pitanju nasljedstva, vaše djece, MUŠKARCU pripada toliko koliko dio dviju žena…“(Kur'an , 4/ 11. Pandža-Čaušević).
Čak je i drugi svijet – nebeska nagrada o kojoj još niko nije svijedočio, namijenjena muškarcu:
„A one koji vjeruju i čine dobra djela uvešćemo, sigurno, u dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći; u njima će vječno i zauvijek ostati, a u njima će čiste žene imati, i u debelu hladovinu ćemo ih uvesti“. (Kur'an, 4/57. Korkut).
Položaj žene u društvu, u Islamskom društvu, je generalno loš i daleko ispod standarda zapadne civilizacije i zapadnih država.To je notorna i neporeciva činjenica – o nekakvoj, imaginarnoj ravnopravnosti muškarca i žene , u islamskim zemljama, danas govore samo salonski demagozi, političari i nedoučeno sveštenstvo.
Žena je diskriminisana, ali kako uopšte, promijeniti takvu stvarnost, takvo stanje ako ga praktični um ne poima.
Kada je 1965. godine, zvanična delegacija Tunisa, na čelu sa predsjednikom Habib Burgibom i njegovom suprugom Vasilom došla u Saudijsku Arabiju, to je bio šok – jer se u tu zemlju, po nepisanom pravilu, ne vode žene u državnu posjetu.
Kada je Vasila zatražila, iskreno, da posjeti mezar Muhameda a.s.,na dobro zaštićenom mjestu, sa zelenom gvozdenom ogradom i bakarnim vratima, iza kojih osim Muhameda, leže i Omer bin Hatab i Ebu Bekr, na zahtijev Predsjednika Burgibe, da se njegovoj ženi dozvoli da priđe mezaru, odgovoreno je sa najvišeg mjesta: „Nikada nijedna ženska noga neće stupiti na to mjesto“ !
Vasili, nije bilo dozvoljeno da priđe grobnicama Muhamedovih žena niti njegove kćerke Fatime – ali je mogla „dodirnuti vrata i baciti pogled unutra, u zgradu“.
To nije jedini civilizacijski promašaj, ali je najznačajniji – on u startu diskriminiše više od pola čovječanstva ali i više od pola ljudi odanih Allahu.
Svakako je pogrešna istorijska odrednica, koja pokušava na mitologiji svojstvenoj svim objavljenim religijama, promovisati saznanje o Ademu a.s. („Adamu“) kao prvom čovjeku, stvorenom iz praha – za tren. Taj mit o prvom čovjeku, o postanku i potopu (kao metafori Božije kazne), predstavlja poznati odlomak iz drevnog mnogobožačkog ciklusa religioznih mitova, svojstvenih i Jevrejima, Babiloncima, Kaldejcima, Asircima i drugim narodima. I Kur'anska objava prihvata mitološku istoriju ljudskog roda, sa ponekim, neznatnim odstupanjima, ali i događaje koji imaju značaja u ukupnoj istoriji ljudskog roda te sve važne aktere razvoja ljudske misli i organizovanja ljudske zajednice od Adema a.s. do Ise a.s.
Kao što je npr. Klementovska Vulgata iz 1621. godine postanak svijeta stavila u četrdeseti vijek prije nove ere, a Poliglotska Biblija Walton, iz 17.vijeka, stavila stvaranje u trideset i osmi vijek prije nove ere, tako isto, i Kur'anska objava, redajući ličnosti i potomke, zbrajajući događaje i godine – prateći tajanstvene rodoslove poslanika, pokazuje istu grešku i otkriva da je alegorija – ta misao višestrukog značenja, koju samo Bog može protumačiti, i hoće, kada dođe trenutak – taj nedokučivi stil pjesnika i filozofa, najbolji način, da pojedine misli i ideje, ne budu pregažene vremenom.
Da ne cjepidlačimo: Kur'anska objava nije došla sa ciljem da obezvrijedi ranija učenja, ona priznaje: Tevrat („Tora“) objavljen Musau a.s. (Mojsiju), zatim, Zebur („Psalmi“) objavljen Davudu a.s. (Davidu) kao i Indžil ( Jevanđelje) objavljen Isau a.s. )Isusu). Mada Indžil nije objavljen Isau – niti ga je Isa pisao niti objavio, Evanđelja il “Memoari apostola“, kako ih je nazvao Sveti Augustin, sredinom drugog vijeka, trebali su predstavljati za Kršćane ono što je za Muslimane „sunet“ – sa jednom razlikom, svjedoci autentičnosti pojedinih hadisa su savremenici Muhameda dok su autori Jevanđelja („indžila“) živjeli i 150. godina poslije Isusa ( Isa a.s.). Islamska politička misao bi najradije kanonizirala Jevanđelje po Barnabi, koje crkva ne prihvata, pa je bolje i zaobići razgovore o tome.
Sve u svemu Indžil nije objavljen Isau a.s. niti je njegovo dijelo.
Sve su to neosporni ljudski promašaji u interpretaciji objave, u njenoj redakciji ili njenom prenošenju od Boga do meleka Džibrilla, od meleka Džibrilla do Muhameda, od Muhameda do njegovih savremenika i od njegovih savremenika do nas, opijenih formom i savršenim jezikom Kur'ana. Shvatanjem i priznavanjem takvih slabosti i grešaka, nimalo se neće umanjiti značaj Kur'anske objave niti činjenica da je Kur'an stvarni izraz jedinstvenog Božijeg duha i volje koja se čovjeku otkriva na prelomnim tačkama epoha kao misao koja pokreće narode, kontinente i cjelu vasionu u jedinstvenu akciju i progres. Besmisleno je negiranje objave, koju prihvata milijardu ljudi kao Božiju poruku i volju, i koja ih upućuje na pravi put odanosti i predanosti, jednom jedinom Bogu, njegovoj moći i pravednosti.
Ta se svrha najpotpunije ispoljava kroz marginalizaciju vremena – vrijeme je bezvrijedno – tj. značajno je samo u onoj mjeri u kojoj pojedini događaji služe kao paralela iskušenjima ljudskog života, koja su viječna i nepromijenjiva. I put razvoja ljudskog roda – njegova pravilnost,je identična, kao nekad i danas je to pravi put – jedan od mnogih – ali pravi put, put Islama. Na tom putu Bog nije zatvorio vrata ženskoj emancipaciji i značaju žene u istoriji ljudskog roda, On je svojom voljom nadahnuo Muhameda, definisao njenu aktuelnu istorijsku svijest i odgovornost prema čovijeku, porodici i narodu. Kao nekad, i danas je ta svijest na nedozvoljeno niskom nivou i tu nema krivice u Objavi, jer u Islamskom društvu, žena treba da se izbori za svoje mijesto znanjem i voljom, da bi osigurala svoje mjesto pred vijekovima ljudske spoznaje i pred Bogom. Snaga istorijskog iskustva, koju Kur'an nudi, spašava čovijeka od starih i pobijeđenih iskušenja. Da li će Bog, zaista, izgubiti nešto od svog Božanskog autoriteta, ako kažemo, da znamo, da vrijeme stvaranja Svijeta (Kosmosa, Vasione…), nije četrdeseti vijek prije nove ere?
Moderna, nauka je vrlo oprezna, kad je riječ o tom pitanju ali sa sigurnošću je ustanovljeno da ostaci, jednog mislećeg i djelujućeg čovječanstva koje je živjelo na zemlji prije više od deset hiljada godina svijedoče o neo-anthropusu iz Cro-Magnona u Francuskoj. Ili ostaci jednog paleo-anthropusa u Australiji (Australopitecus), čija se starost mjeri na preko sto hiljada godina, ili, otkriće iz sredine 1960-te godine, četrdesetak kilometara jugoistočno od Xiana (u Kini) kolonije Homo erectusa starosti i preko 800.000 godina i posljednja otkrića na Jugu Afrike ostataka čovjeka, starih oko 3.000.000 godina. U blizini tog istog grada, Xiana, pronađeni su ostaci neolitskog naselja, od oko 350. stanovnika, iz perioda 5.ooo godine p.n.e. – tj prije Adama i Adema, koga slika vjerska hijerarhija i narodna neobrazovanost i zaslijepljenost. Ni čovijek, ni zemlja – ni raj, ni pakao, ne odgovaraju ljudskoj viziji kao ni sam Bog – ali ta slika, koju čuva ljubomorno pred svijetom i vijekovima, pokvareno i dobro plaćeno sveštenstvo, je izvor svake netrpeljivosti i razdora.
To je ona tačka na kojoj se Božja volja definiše kao nasilje i mržnja, krvava i osvetnička žeđ za ubijanjem – na tom mjestu, u krilu te ideologije, stasaju budući inkvizitori i islamski fanatici opasani bombama. To je ona laž iz koje vjerska ideja prestaje biti nauka i ljubav prema bližnjem i sav istorijski značaj, sva duhovnost i snaga, sav pozitivni minuli rad, padaju u vodu, pred odsječenim glavama vlastitih komšija, pred bombašima samoubicama koju sa sobom povedu u smrt desetine žena i dijece – pred ludacima koji bombama razaraju džamije jer su „šitske“ ili su sunitske!
Onaj ko ovdje može otkriti Božiju volju i Božiji znak – onaj ko ubistvo nevinih može opravdati svojom predanošću Bogu – ko slavi ili pripada teroru, TAJ NIJE MUSLIMAN i nikada neće shvatiti smisao Božije poruke, objavljene u Kur'anu.
U modernom svijetu, rijetko koja zajednica, ispunjena podozrenjem, ksenofobijom i osjećajem „povijesne nelagode“, može pokušati da učini napor i da to razumije.
Na ovom mjestu, raspravljajući o vlastitom doživljaju svoje vjere, i razumijevanju poruke koju je Bog preko Muhameda poslao ljudima i narodima, ja upravo želim da govorim o toj ideji, tom kukavičjem jajetu, poturenom i Bosanskim muslimanima, kroz umobolne, feudalne i paranoične vizije Alije Izetbegovića. Ta ideja agresivnog prepoznavanja različitosti – ideja koja preporod duha povezuje sa silom i tiranijom, koja priča o Islamskom društvu kao o društvu u kome muslimani legitimno mogu terorisati sve što je drugačije – šta više, i one među sobom koji ne žele takvo društvo i takvu slobodu u kojoj će svi biti podjarmljeni i uniženi. U praktičnom smislu ova ideja gradi veze, komunikaciju i institucije političkog islama – put nacionalnog osvješćenja prekida i Bošnjake – bosanske muslimane konstituiše i predstavlja kao vjersku zajednicu bez istorijski artikulisanog nacionalnog identiteta. Razgovori o religijskim pitanjima na koje je davno odgovoreno vraća bosanske muslimane starim zabludama i zaboravu da je ljudska vizija Boga, kao iskrivljena svijest, prepoznata mnogo ranije:
„Koliko je to naivno i glupo, jer, kad bi volovi, konji i lavovi imali ruke, i kad bi mogli da slikaju i stvaraju umjetnička dijela kao ljudi, konji bi slikali bogove kao konje, volovi kao volove – svaki bi rod stvarao božanska tijela po svome obličju. Jer, Etiopljani prave svoje bogove kao crne i tuponose dok Tračani kažu, da su njihovi bogovi riđokosi i da imaju plave oči“ !
(Ksenofan iz Kolofona – „Elegije“, fragmenti 15.i 16.)
Identificiranje Božijeg sa sopstvenim likom – to traganje po prošlosti i objavljivanje apsolutnih istina, samo je jedan od izraza ljudske težnje da dokuči smisao života i njegovu svrhu – postajanje i trajanje, zatim nestanak.
Svjest o nemoći i strah od nepoznatog pokretali su čovjeka na put religije, filozofije, nauke… Religija – kao vjekovni balzam za društvene patnje naroda mjenjala se kroz istoriju,kao što se mjenjalo društvo i društveno i kulturno iskustvo.
Potisnuta filozofijom i naukom religija napušta duhovno polje svijesti (psihologija to polje označava kao „EGO“ ) a zaposjeda podsvijest bića , njegove instinkte i nagone ( „ID“ ), trudeći se, da zajedno sa sestrom „poltikom“ , predstavi i pojednostavi društvenu savjest bića ( „SUPER EGO“ ). Religija je nesumnjivo, kroz hiljadugodišnju istoriju, postala opšti društveni refleks, koji otkriva i nudi smisao ovozemaljskom životnom besmislu i patnji – a on je u Bogu. Bog je,u stvari, odgovor na iskušenja i patnju – on stvara iz ničega, oživljava umrlo i uzdiže poniženo; kroz njega život dobija kakav- takav smisao u reinkarnaciji – čija mogućnost nastaje tek poslije smrti, kada je sve gotovo, što i jeste svrha religije; smisao njenog učenja, po kome ovozemaljski život nema svrhe, niti je mora imati, svrha je na drugom mjestu – u drugom životu.
Vjerski službenici, utjerivači ovozemaljskog beznađa i ideologije pokornosti, postaju svjedoci Božije moći, koju nisu vidjeli ni osjetili, ali znaju, šta će Bog odlučiti. Vlastitu nemoć i neznanje, kao kakav kofer, čovijek nosi sa sobom na drugi svijet, pred Boga, koji je pravedan i koji će odlučiti o zagrobnoj sudbini svakog paćenika.
„Ej, ropski svete!
Kuda ću pobeći s obraza tvoga,
S obraza tvoga trpežljivoga?
Da propadnem u zemlju,
Od ljute sramote sa tvoje grehote?
Il’ u nebo da skačem?
U nebo?
Ta tu je tek
Najropskije blaženstvo
Blaženih robova
Najveća samovolja –
Bog! …“
( „Ej ropski svete“ – Laza Kostić )
Komentariši