DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 13.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
BOŠNJACI IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI
RELIGIJA I ZAJEDNIŠTVO – ISLAM ILI ETNICITET?
Bosna i Hercegovina, zemlja sa neriješenim nacionalnim pitanjem, izašla iz rata, razorena, nerazvijena i siromašna, u svojoj etničkoj strukturi, ima Bošnjake (koji su muslimani), kao najbrojniju nacionalnu zajednicu. Ta zajednica, mada nacionalna, sebe uvijek poima kao islamsku zajednicu (primarno), i ne razumije postojanje razlike između nacionalnog i vjerskog identiteta. Upravo zato, zbog potpune krize vlastitog identiteta, konfuzije, istorijskih besmislica i neistina kroz koje ovaj narod sebe sagledava a zatim i kroz samu krizu islamskog identiteta („izvorni“, „turski“, „vehabijski“ ili neki drugi), kroz specifičnost odnosa političkih elita ove zajednice sa Turskom i Šitskom Islamskom Republikom Iran, te potrebe da se takav odnos izgradi i sa „vehabijskom“ Saudijskom Arabijom ili Egiptom, kolijevkom Muslimanske braće i centra „naučne legitimacije i afirmacije vjerskog dogmatizma“ univerziteta Al Azhar, islamizam je ovdje najgora forma, poimanja vlastite zajednice. Ovaj koncept prizemne interpretacije vjere, nacije i države, u prvi plan, stavlja superiornost Islama i silu, kojom se ta superiornost potvrđuje.
Onakva kakva je ušla u rat, Bošnjačka nacija, sa Alijom Izetbegovićem na čelu, u prvim danima Dejtonskog mira, nastavila je da se ispoljava kao neobaviještena i neartikulisana narodna zajednica koja sebe traži čak, i u krilu šitske interpretacije islama, jer ih je privuklo, ono što su prvi put upoznali: Država kao Islamska Republika, i Islam i Republika. Taj privlačni politički dualizam i opčinjenost njime trajali su samo do februara 1996. godine, kada snage SFOR-a koje su predvodili Amerikanci brutalnom intervencijom na Izetbegovićev, službeni, parapolicijski teroristički kamp na Pogorelici. Hapšenje iranskih instruktora i smjena Hasana Čengića (Ministra odbrane Federacije BiH) i Bakira Alispahića (Direktora Agencije za istrage i dokumentaciju – AID), uplašilo je Izetbegovićeve sljedbenike, prvo braću Džemaludina i Nedžada Latić, zatim Harisa Silajdžića pa Ejupa Ganića a zatim i druge.
Nakon američke intervencije Izetbegovići ublažavaju svoj šitski senzibilitet, okreću se snažnije Saudijskoj Arabiji i postaju iskrene vehabije – mada bi oni insistirali na tome da je to pogrdan naziv i da su oni „avangarda“ , „prethodnica“ tj. selefije.
I više od toga:upravo su vehabizam podmetnuli i svome narodu kao zamjenu za „sumnjivi identitet“ , historijski ipak baziran na srpskom ili hrvatskom porijeklu.
Taj, vjerski, vehabijski identitet je u suštini totalni identitet, samodovoljan i potpun a važan jer konačno i potpuno prekida bitnu istorijsku i kulturnu vezu sa Srbima i Hrvatima. Tako istorijska i politička pozicija jedne narodne zajednice ipak počinje u razumijevanju vjere i njenoj primjeni. Poslije 11.09.2001. , posebno poslije 2005. godine, Bošnjaci će požuriti u zagrljaj Erdoganove neoosmanske Turske.
Danas ponovo traže islamistički kišobran formulisan u knjižici, Alije Izetbegovića, pretenciozno nazvanoj ISLAMSKA DEKLARACIJA, kao pokušaj nacionalne identifikacije u nekim opštim, ponekom vjerskom ii mnogim kontradiktornim stajalištima. Sve je to u stvari, izraz pogrešnog definisanja nacionalnog interesa kroz program, jedne, za ove prostore nove, vjerske obnove. Naravno, ovdje pojam VJERE ne znači ništa više od jednog iskrivljenog pogleda na Islam, prikazan u deklaraciji.
S pravom se može reći, da su tih sedamdesetih godina muslimani Bosne i Hercegovine tražili sebe putujući istorijskim lavirintom nacionalnog prepoznavanja. Želeći da odrede svoj status, da definišu svoje razlike u odnosu na druge južnoslavenske narode, muslimanski kvazi teoretičari, zatrovani bliskim dodirom istorije pune mržnje, gradili su od vjere tvrđavu nacionalne samobitnosti.
Rađeno je to na pogrešan način, vršene su krive i neargumentovane identifikacije, ali sve se to u tom vremenu moglo opravdati potragom za vlastitim subjektivitetom.
I taj subjektivitet, tražen je na pogrešnom mjestu u sintagmi MUSLIMANSKI NAROD a muslimanski narod ne postoji nikako drugačije osim kao vjerska tvorevina.
I kad je riječ o vjerskom jedinstvu, onda treba reći da ono nije izvor legitimiteta bilo kom narodu, jer NARODI su istorijske tvorevine, čiji se duh izražava prije svega u jeziku (kao živom nosiocu istorijskog iskustva) te u kulturi, tradiciji i običajima kao autentičnojmanifestaciji unutrašnje zrelosti da formira svoj stav i da ga zadrži obogaćenog iskustvom i duhom okruženja. Duh jednog naroda i jeste ono što definiše narod i što određuje njegovo mjesto u civilizaciji.
Tim prije je besmisleno iskustvo Islamske republike Iran, ili Pakistan (na koju se oslanjala teorija Islamske deklaracije) preslikavati na jedan drugačiji istorijski prostor, na neki drugi narod. Predrasuda o postojanju JEDNE UNIFORME ISLAMSKE KULTURE I SVIJESTI podrazumijeva ILI, da se sav islamski svijet, u bilo kojoj državi, na bilo kojoj strani zemaljske kugle, nalazi na istom stepenu pravnog, ekonomskog, političkog i kulturnog shvatanja ILI, da taj stepen i nije bitan i da je Islam, odnosno vjera, ono najbitnije što legitimiše jedan narod.
«Tradicija svih mrtvih generacija pritišće kao mora umove živih» rekao bi jedan filozof.
POLITIČKI I TOTALNI ISLAM, na ovim prostorima, jednako kao i na svim drugim prostorima, je jednostavni bijeg od te istorijske akumulacije znanja i svijesti. To je istovremeno pogrešan pristup (krivo čitanje) filozofije Seyyida Jamala ed-din Asada Abadija (Iranac, «al-Afgani», 1838.-1897.god.) i njegovog učenika Muhameda Abduha (1849.-1905.god.), ali i identifikovanje naroda evropske istorije sa idejama panislamizma i islamske države Rashida Ride (1865.-1935.god.) notornog protivnika kemalizma, tj. modernizma u islamskom svijetu te Seyyida Qotba, ideologa muslimanskog bratstva i zagovornika propasti Naserove vlade. Sve su to ipak stare priče sa istoka. Zato je pomalo i komičan nastup i logika korumpirane dinastije Izetbegović iskazane u Islamskoj deklaraciji – kao da politički Islam počinje sa njima, i kao da Islamska deklaracija, izbacuje na površinu jednu novu misao, novu ideju.
Zato i nema smisla upućivanje ove deklaracije SVIM MUSLIMANIMA SVIJETA – KAO POLITIČKI AKT, ONA IMA SMISLA SAMO AKO JE UPUĆENA MUSLIMANIMA Bosne i Hercegovine, koji se sa tim idejama nisu susretali.
Taj momenat je sigurno presudno orijentisao tadašnje komunističke sudije da u ovoj deklaraciji prepoznaju Program nacionalnog buđenja i određenja istorijske svijesti i mjesta svih muslimana BiH i tadašnje Jugoslavije. Koliko god imali razumijevanja za taj pionirski posao potrage za sobom u godinama ideološkog jednoumlja – u kome partijski forumi odlučuju o nacionalnom legitimitetu – isto toliko, DANAS mi moramo biti protivnici zabijanja glave u pijesak i bijega od vlastite prošlosti.
Dokumenat, sa kojim je javnost upoznata 1990.godine, putem Male muslimanske biblioteke, nije prvobitna autorska verzija, nego konačni, finalni programski oblik .
Iako sedamdesetih godina u BiH, nije bilo značajnijeg opozicionog promišljanja, ipak je «Islamska deklaracija» prošla dosta nezapaženo. Nakon mnogih, političkih i drugih, intervencija u njen sadržaj, učinjenih van granica tadašnje BiH i tadašnje Jugoslavije, te krivičnog gonjenja njenog autora i pristalica, vrlo kratko, ona skreće pažnju javnosti na sebe. Čak ni danas, kada ta grupa ljudi (bez Alije Izetbegovića) predstavlja najmoćniji dio upravljačkog sloja i glavne nosioce terorističke prjetnje, radikalizma ali i vlasti na prostoru BiH, ona ne privlači, gotovo nikakvu pažnju javnosti, niti javnih ličnosti, aktuelnog političkog života na ovim prostorima.
Ruku na srce: nije ovdje riječ ni o kakvom značajnom promišljanju, niti dokumentu od nekog značaja. Riječ je samo, o prežvakavanju starih političkih vizija sveopšteg muslimanskog bratstva (Seyyida Qotba), ideja panislamizma (iranca Seyyida Jamala ed-din Asada Abadija «al.Afgani», 1838.-1897., te Rashida Ride) i drugih pitanja iz domena političkog Islama. Ovdje nije riječ o kritici jedne ideje koja ima potpuno drugačiju, vrlo pozitivnu, dimenziju, u svijetu i civilizaciji iz koje je potekla, nego samo o konstatovanju ideološke konstrukcije «Islamske deklaracije», kao takve.
I naravno: ukradenih ideja, misli i cjelih stranica – o bjednom plagijatu koji je nastao kao posljedica aktivnosti Alije Izetbegovića i njegove šefice kabineta u ratu ali i kćerke, Sabine. Alija je pod oznakom „LSB“ (koja simbolizuje njegove potomke Lamiju, Sabinu i Bakira) organizovao prevod i objavljivanje knjige „Dileme oko Islama“ autora Muhameda Qotba brata Seyyida, i zatim, se poslužio konceptom, stilom, cjelim rečeničnim sklopovima i cjelom knjigom. U suštini Islamska deklaracija je u značajnoj mjeri, predstavljala, bezobrazno i detaljno plagirano, navedeno djelo.
Istina, ni filozofski, ni politički dometi ove plagirane Deklaracije nisu veliki i nisu značajni – čak ni kao udžbenik novog morala ili priručnik i putokaz jedne kaste, nesvjesne vlastite civilizacijske i nacionalne pripadnosti, ona nema gotovo nikakve vrijednosti. Jedan konfuzan papir, NI PROGRAM – NI DEKLARACIJA, ni vjerska ni politička literatura, vanvremenska i vanprostorna naglabanja bez boje, okusa i mirisa, izazvaše sudski proces protiv jedne grupe ljudi okupljenih oko Alije Izetbegovića.
Pogrešno je uvjerenje da su za ovo suđenje krivi, nekakvi, javnosti poznati izvršioci (bilo da je riječ o miliciji, tužiocu ili sudiji) – isto tako, nisu režiseri toga procesa bili, znani političari – svi su oni, zajedno sa društvom u cjelini, bili robovi toga vremena, te ideje i toga poretka – robovi svijesti i normi jedne totalitarne, ideološke države.
Prihvatajući pravila te svijesti, svi smo mi prihvatili ulogu žrtve i ulogu potencijalnih dželata, za ljubav postojeće ideološke podsvijesti i velikog komunističkog režisera. Taj proces, javnost je uvijek zanimao, kao stanoviti, sociološki fenomen i političko-krivični stereotip obračuna totalitarizma sa drugačijim mišljenjem.
U samoj optužnici, Izetbegovićevoj grupi, se zamjerilo:
-da su opsjednuti idejom islamskog preporoda i pan-islamizma,
– tražili islamizaciju djece i omladine preko imama i majki,
-da mješovite brakove tretiraju kao ideološki atak na tradicionalnu muslimansku porodicu,
-zahtijevao da se djeca i vojnici ne sile da jedu svinjsko meso,
-tražio (autor ili neki od njih) da se muslimanima daju islamska imena i da se odjevaju po islamskim propisima,
-tvrdio da je Islam: religija, ekonomija, politika, nauka, moral, kultura i vjerska revolucija,
-isticao da je Islam, najuzvišenija vjera…
Naravno, ideološke perjanice bosanskog komunizma uopšte nisu pokušavali shvatiti ciljeve i ideju «Islamske deklaracije», ali su fenomenalno shvatali, da sve ono što nije u duhu komunizma i što ne dolazi od njih (kao autentičnih tumača narodnog stava) direktno je upereno protiv njih.
Ne ulazeći u to šta je bolje od dva ideološka jednoumlja (ili šta je gore), vlast se pobrinula da žestoko kazni neposlušne i da dželati baš kao i žrtve, budu iz istog nacionalnog korpusa – tako da je cijeli proces mogao stati u dvije riječi: MUSLIMANI MUSLIMANIMA. Naravno, dok god je «Islamska deklaracija» ostajala na nivou slobodnog mišljenja i ličnog stava, a njeni autori bili progonjeni i zlostavljani zbog toga, niti je bilo upitno, niti pošteno raspravljati o njoj, ili njenoj idejnoj suštini. Danas su se stvari okrenule za 180 stepeni, vukovi i ostalo komunističko zvjerinje pretvorilo se u opozicionu jagnjad a tadašnje žrtve i nesretnici postadože dželati.
«Islamska deklaracija» postade državnim programom nove političke organizacije i duhovne obnove; kriterij pravovjernosti i izvor političke isključivosti i beskrupuloznosti. Program aktivne islamizacije i terorizma. Kao dokumenat, koji se iz sjenke pokušava sprovesti u djelo, ova deklaracija je danas program vjerske mržnje, koji je sa pozicije ličnog stava, davno prešao na teren političke realizacije. Što joj uostalom i jeste bila namjena: da definiše trenutak u kome su muslimanske političke snage dovoljno jake da silom, sruše neislamski i uspostave islamski poredak. To je onaj trenutak, u kome muslimani predstavljaju nadpolovičnu većinu stanovništva u državnoj zajednici i u kome su, (uz obaveznu pomoć, šiitskog Irana, saudijskih vehabija ili neoosmanske Turske kao personifikacija islamske države i društva) spremni da riječi zamijene silom.
U jeku velikog svjetskog procesa rušenja komunizma, nije se puno zavirivalo u suštinu anti-komunističkog opredjeljenja, tako da su se političkoj sceni BiH, prikrali i mali ljudi velike mržnje. U vrijeme, kada je stvarana «Islamska deklaracija», ta mržnja i nije bila jasno locirana na ovo područje ili na nekakav, ovdašnji politički faktor, grupu ili naciju. Demonstrirana je, gotovo sterilna – opšta mržnja prema svemu što je neislamsko. Nakon preuzimanja simbola „bosanske vlasti“ u svoje ruke (u sutonu mira i začetku ratne atmosfere) formira se mržnja jednog Katona (autonomnog BeHa Katona) koji će svaki politički govor – svaki početak i kraj radnog dana u državnom parlamentu, svaki šapat u džamiji nakon molitve Allahu – krunisati riječima : «Ceterum censeo Serbien esse delendam»! Kao svojevrsnu molitvu ili zakletvu pravovjernih – ludački odgovor na ludačku mržnju zvanične politike i medija protivnika – do besvjesti će ponavljati svoju mržnjom opsjednutu misao: «Uostalom, smatram da Srbiju treba razoriti»!
Baš tako, iako su ideološke perjanice ove mržnje, i tada bile svjesne, da su protiv Islamskog poretka jednako Hrvati, kao i Srbi, oni su shvatali, da u toj fazi, kad se čine koraci ka rušenju jedne i stvaranju druge države u kojoj su muslimani najbrojniji narod, istinski politički protivnik (a Boga mi i vojnički) i smetnja ovom projektu, je prije svega Srbija i srpski narod. Zato će u tu igru uvući gotovo sav muslimanski narod BiH i umiješati se u stogodišnji srpsko-hrvatski sukob.
Cijeneći tu okolnost, hrvatski politički faktor, dugo će namigivati Izetbegovićima i njihovoj SDA i podržavati njghove zahtjeve, sigurni, da nakon „obračuna sa Srbima“ i rušenja Jugoslavije, stvari i principi hrvatskog nacionalnog interesa mogu vrlo lako doći na svoje mjesto – što se i pokazalo kao dobra politička procjena Zagreba.
Upregnuti u koncept ekstremnog islamizma i vehabijskog učenja, Bošnjaci kao Muslimani su bili gurnuti u vatru, u kojoj izgori i Jugoslavija i BiH, a sami Bošnjaci koji nisu više Muslimani sa velikim „M“ nađoše se u jednom stanju, koje nije ni država ni autonomija, nego tragičan bezizlaz, kako bi rekao Meša Selimović. Tu strašnu istinu nacionalne pozicije u srpsko-hrvatskim sukobima, prije više od pola vijeka, shvatio je najveći političar i vođa muslimanskog (bošnjačkog) naroda: MEHMED SPAHO. Mada to nije bila javna politika Jugoslovenske Muslimanske organizacije, on je ispoljavao jednaku averziju prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima kao i prema Hrvatima iz Hrvatske, jer je smatrao, da po pravilu oni Muslimane guraju u avanturu i agresivnost.
Ako neko, dakle, postavlja pitanje ko bi mogao biti saveznik u ostvarivanju projekta novog duha, društva i poretka, onda na ovom mjestu treba reći: «Ozbiljan saveznik za tako nešto ne postoji u BiH! Ni u Bošnjačkom narodu a naročito ne u drugim narodima koji znaju svijest i mentalitet naroda koji treba da se potčini toj ideji».
Ne Srbija, nego cijela istočna civilizacija sigurno i zapadna, navodno, je protiv toga, iako američko djelovanje na prostoru Bliskog istoka i njihova sinergija sa terorističkim organizacijama izaziva nedoumice i strah. Zbog mogućnosti da se geopolitički, podrži i oživotvori nešto što nigdje u Evropi ne postoji, potrebno je o «Islamskoj deklaraciji» razgovarati na jedan poseban način. I ukazati na mnoge postavke, zahtjeve i moguće posljedice istrajavanja na njenoj makar i djelimičnoj realizaciji. Ne samo zbog toga što je to realno ili nerealno, nego prije svega jer je vizija NOVOG ČOVJEKA i NOVOG PORETKA iz islamske deklaracije predstavlja negaciju i Boga i čovjeka.
Zbog toga; tražeći spas i mir u Islamu muslimani BiH ne smiju zaboraviti sve one duhovne vrijednosti ostvarene prije ili bez učešća Islama – odnosno, ne smiju činiti grešku odricanja od vlastite prošlosti, potpuno drugačijih naroda.
Mireći u sebi prošlost i budućnost, Bošnjaci moraju shvatiti da izabrani put nije bio ni jedini ni najbolji, i da već jednom moraju u sebi pomiriti zavađeni odnos prema vlastitom i komšijskom nacionalnom interesu.
Dugi period ideološke okupacije Bošnjačke ili (M) muslimanske narodne svijesti doveo je ovaj narod u situaciju da još uvijek traga za sobom, na krivom putu. Nesposoban da tu potragu nastavi kopajući mnogo dublje po prošlosti svoga naroda, Alija Izetbegović nekad a njegov sin Bakir danas, će potražiti odgovor u varljivom sjećanju bliske prošlosti, obojene vjerskim strastima i to obznaniti kao jedino ispravan, suvereni pogled na kolektivni subjektivitet. I još će to nazvati nacionalnom identifikacijom , koju će, agresivno u Sarajevu predstaviti i kao političku koncepciju uređenja države.
Važno je uočiti da, iako je islamski koncept suverenosti, u svojoj osnovi, do današnjeg dana ostao dosljedan sadržaju Kur’anske objave, to ipak ne znači da se on u potpunosti zadržao na srednjovekovnim teorijskim pozicijama. Naime, težnja da se kompletan život vjernika reguliše Kur’anom i Sunetom pokazala je vremenom sve slabosti ovakvog, po svojoj suštini, teološkog i transcendentnog poimanja suvereniteta. Sa širenjem islamske ideje o državi došlo je i do usložnjavanja društvenih odnosa, svakako Kur’an i Sunet nisu bili dovoljna regulativa. Novi društveni odnosi neprekidno su „proizvodili“ nove situacije koje Kur’anom i Sunetom nisu bile „obrađene“. Ovi izazovi doveli su do donošenja novih normi, ali su one interpretirane kao primjena tj. prilagođavanje već postojećih regulativa na novonastale odnose.
Ipak, novija istorija je postavila svoje izazove islamskom konceptu suvereniteta. Tokom borbe za oslobođenje od kolonijalne vlasti, došlo je do prodora modernističkih ideja, što je za posljedicu imalo prihvatanje evropskih političko-pravnih modela od strane sve većeg broja islamskih država. Ove države napuštaju tradicionalnu formu zakonodavstva, utemeljenu na vjerskim autoritetima, i usvajaju ustav kao najviši pravno-politički akt, a sa njime i institucije vlasti zasnovane na evropskom političkom modelu. Usvajanjem ustava otvoren je prostor za transfer suvereniteta, i mnoge islamske države proglasile su narod glavnim nosiocem suverene vlasti.
Međutim, to i dalje nije značilo potpuno prihvatanje evropskog koncepta suverenosti. Zapadni teoretičari, u više stručnih radova, vrše komparativne analize onih odredbi kojima se, u ustavima islamskih država, definiše nosilac suverene vlasti, i na osnovu te analize izvodi podelu na tri grupe država: „Prva je ona u kojoj je ustavom jasno određeno da je Bog, tj. Alah, nosilac suverene vlasti. Druga, u kojoj je suverenom određen narod ili država… ali gde je već samim ustavnim tekstom jasno naznačeno da svoja suverena prava narod može vršiti samo u skladu sa zakonima koje je dao jedini stvarni nosilac suvereniteta, Bog. I treća grupa… nosilaca određuje najbliže načinu na koji se to čini u Evropi i Americi, ali gdje se ustavnom odredbom o islamu kao državnoj religiji može zaključiti mnogo šta o suverenitetu naroda i granicama u kojima se on može kretati.“
Iz svega navedenog evidentno je da je islamski koncept suverenosti, od svojih Kur’anskih početaka do danas, pretrpeo izvesne modifikacije. Ipak, dublja analiza i procena prave prirode tih promena prevazilazi okvire ovoga rada.
Jedno je sigurno, ustavna praksa i koncept narodnog suvereniteta islamskog svijeta se, u mnogim slučajevima, bitno razlikuje od evropskog shvatanja pomenutih principa. Taj začarani krug možda najbolje odslikava Homeinijeva teza o islamskoj državi kao političkom predstavništvu, stvorenom na osnovu narodne volje, radi sprovođenja Božijih zakona. Njome se krug zatvara upravo tamo gde je i počeo. Neke islamske države će problem modernizacije pokušati da razreše na drugi način. One će pitanje demokratizacije odvojiti od problema sekularizacije, i pokušaće da pomire naizgled nepomirljivo – šerijat i demokratiju.
Tamo gdje su nacionalizam i modernizam doživjeli neuspjeh, fundamentalizam je uspješno inspirisao mnoge muslimane. Bez obzira na očigledni uspeh, fundamentalizam se pokazao u velikoj mjeri represivnijim i autoritatarnijim, od sekularnog nacionalizma. Iran i Sudan su dobar primjer opresivnosti fundamentalizma. Jednakost između fundamentalizma i sekularnog nacionalizma je neizbježna, jer su obe pojave proizvod iste dinamike. Islamski fundamentalizam nije zasnovan na klasičnom religijskom narativu ili muslimanskoj tradiciji i nema istorijskog prethodnika.
Fundamentalizam je moderna, geopolitički podržana, osmišljena i nasilna dogma. Ona istovremeno koristi religijski šovinizam i nacionalizam, kako bi formirala neistorijski društveni identitet. Fundamentalizam kombinuje povratak konstruisanoj romantičarskoj i puritanskoj prošlosti sa modernističkim idealom nacije koji se ograničava na teritorijalnu naciju-državu u kojoj generiše potpuno novi religijsko politički izgled.
Prema fundamentalističkoj perspektivi, vjerovanje u istinu islama jednako je posjedovanju same istine. Tvrdeći da je jedino njihova verzija islama apsolutna istina, fundamentalisti ne samo da poriču očiglednu raznovrsnost i pluralnost islama, već i prisvajaju božansku vlast. Onda kada društvo i država postanu jedno, „Islam-SDA-ALIJA“, politika nestaje, kulturni i društveni prostori se u potpunosti homogenizuju, i krajnji ishod svega toga ogleda se u radikalizmu koji se koristi i terorizmom. U trenutku kada je islam transformisan u ekskluzivističku ideologiju, sveto je politizovano, a politika je postala sveta. Fundamentalističko tumačenje islama ne samo da je nasilno prema islamskoj tradiciji, istoriji i pluralističkom pogledu, već ono ne nudi nikakvo rešenje za moderni svet. Posebno zbog tih činjenica, naslijeđeni koncept, autohtonog fundamentalizmna, programiran Islamskom deklaracijom i insistiranje na njegovoj političkoj primjeni, pitanje formulisanja bošnjačkog nacionalnog identiteta, pretvara u prvorazredno bezbjednosno pitanje i objavu rata hrišćanima u BiH.
Komentariši