DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 12.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
BOŠNJACI IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI
Bosna sa Hercegovinom i bez nje, kao kompaktni, nacionalni teritorij
Sa Hercegovinom ili bez nje, Bosna je vjekovima, duže od hiljadu godina, predstavljala jednu opšte-poznatu geografsku i političku konstantu, ne samo na ovim prostorima. Saznanje o toj i takvoj Bosni išlo je mnogo dalje i od granica bivše Jugoslavije i Zapadnog Balkana. Na bazi ove premise, koja i nije sporna, nameće se danas, u krilu nacije, poželjna politička svijest i zabluda o hiljadugodišnjoj državnosti Bosne i Hercegovine. Odnosom prema toj zabludi, kao na kakvoj političkoj pijaci, mjeri se PATRIOTIZAM bošnjačkog čovjeka. Kao u staro, da ne kažem dobro, doba komunističke uprave, u jednoj nevinoj ali tako konvertibilnoj rječci, pronađen je kriterij pravovjernosti, kriterij za odvajanje bjelih od crnih ovaca u narodu.Tako shvaćeni patriotizam nije nikakav izraz emotivnog odnosa građanina prema svojoj domovini, on je samo pozicija fanatizovanih i izmanipulisanih glava prema jednoj političkoj liniji, „vlastite“ političke stranke, i definicija ljudske potrebe da se vlada i upravlja narodnom sudbinom, čak i onda kada se tome nije doraslo. To je iskonska potreba malih ljudi našeg podneblja koji su se, do juče, zaklinjali u jedinu pravu domovinu Jugoslaviju, koji su gorljivo, iza tapaciranih političkih govornica, nudili i garantovali ličnu spremnost, da za svoju domovinu Jugoslaviju, prilože, na oltar starog sistema, pod znamenjem srpa i čekića, život ako treba – tuđi naravno. I priložili su.
U temelje njihove političke domovine tj. domovine izašle iz velike političke ljubavi i potrebe, ugrađeno je mnogo krvi i znoja, svih onih, koji nisu sa istim oduševljenjem, slavili i veličali taj poredak izjednačen sa domovinom. Kad više nisu mogli da vladaju cjelim prostorom počeli su učiti svoj narod, kako se granice te domovine protežu do granica njihove vlasti i kako se moramo razići na tim granicama. I ginuti dabome, za nove – stare domovine, banana republike i nove-stare granice. Tom kalibru ljudi oko nas, danas je domovina Bosna i Hercegovina, ali oni će, koliko sutra, sa istom revnošću se zaklinjati u domovinu Bosnu bez Hercegovine i Bosnu bez Republike Srpske – kako se njihova moć i vlast budu smanjivali, tako će se smanjivati i domovina zavedenih Bošnjaka. Nesposobni za više i bolje, oni ruše već stvoreno i zajedno, sa starim poltronima sarajevskog novinarstva, naučenim na život pod političkim patronatom, u realizaciju ličnih ciljeva, uvlače svoj narod, sve više zainteresovan za sudbinu svoje stranke i svoga vođe. To nije briga za vlastitim narodom niti ljubav prema vlastitoj državi. Zbog takvog poimanja patriotizma, Bošnjački nacionalni teritorij se kroz vijekove, počev od Sedamnaestog vijeka, konstantno smanjivao.
Teško je, u stvari, definisati precizno i bez dvoumljenja nacionalni teritorij, na kome je istorija preplitala kulture, spajala različitosti i čudnim spletom okolnosti stvorila novi kvalitet, novu naciju. Sve do posljednjeg rata ( 1992.-1995. godine), Bosna je bila nukleus nacionalnog teritorija, jedna konstanta, koja se tek u ovom ratu, počela mjenjati, preciznije rečeno – SMANJIVATI!
U 17. vijeku, na prostoru između Drave, Save, Grđevice i Dunava, dakle, otprilike na području Slavonije[1], živjelo je preko 100.000 muslimana, što je predstavljalo više od polovine stanovnika tih prostora a gradovi poput Osjeka i Požege, imali su relativnu muslimansku većinu.
U Lici i Krbavi, u istom vijeku, bilo je preko 30.000 muslimana – više od 7.000 domaćinstava. Muslimani Like su uglavnom bili starosjedioci, mada je bilo i Bošnjaka koje je naseljavao Malkoč paša 1553. godine. Gradovi kao što su Udbina i Perušić, imali su preko 90 % muslimana. Nakon neuspjele opsade Beča 1683. godine, Turska započinje povlačenja iz Slavonije i Srema. Prodorom kršćanskih država u ove krajeve, muslimansko stanovništvo biva izloženo progonu i pokrštavanju. Muslimanska istorija na područjima Hrvatske države time je zauvijek završena i sa tih prostora, muslimani zauvijek nestaju krajem 17. vijeka.
Sličnu sudbinu doživljavaju muslimani u Srbiji početkom i sredinom 19. vijeka. Ne računajući turske posade u garnizonima i samu vojsku, u Srbiji je na pragu 19.vijeka bilo preko 100.000 muslimana. Teško je utvrditi tačan brojčani odnos između muslimanskog i pravoslavnog stanovništva u Srbiji. Knez Miloš u pismu Piniju od 06.11.1818. godine kaže da u Beogradu ima 2540 „turskih domova“ a srpski istoričar Đorđević piše ( u „Novoj Evropi“) sljedeće: „U Valjevu je pred Kočinu Krajinu (od 1788. – 1791. godine) bilo 24. džamije i preko 3.000 muslimanskih kuća a samo 200. hrišćanskih, dok je za vrijeme druge vlade kneza Mihajla u Užicu bilo 3.500 muslimana a samo 600. pravoslavaca“. Iseljavanje muslimana iz Srbije započeto je još za vrijeme Karađorđevog ustanka a završeno sredinom 19. vijeka, za vrijeme druge vlade kneza Mihajla (1860. – 1868. godine).
Čak je, ovim tendencijama, svoj doprinos dao i sultan Selim Treći, koji provodeći velike tanzimatske reforme pa 1830. godine izdaje hatišerif (naređenje koje se mora izvršiti) kojim se utvrđuje da muslimani više ne mogu živjeti u Srbiji i da su dužni, u roku od jedne godine prodati svoja imanja i posjede te zauvijek napustiti Srbiju. Ako izuzmemo Sandžak, koji je svakako politički problem za sebe, tim prije, jer sve do dolaska Austro-Ugarske okupacije Bosne, on je pripadao Bosni, pa se ovaj hatišerif nije odnosio na njega, gotovo svi muslimani napuštaju Srbiju. Iz ovakvih činjenica, mogu se izvući različite konsekvence[2]. Nacionalisti i politički pigmeji , kvazi Bošnjačka inteligencija iz Sarajeva, plasiraće gluposti o deset genocida, kojima je ovaj narod bio izložen.
Tako će se neko vrijeme vrtiti priča o mržnji jednih prema drugim, zaboravljajući da su odnosi ova dva naroda uglavnom bili dobri i bratski a samo povremeno kulminirali sukobima i mržnjom[3].
Bošnjaci su zajedno sa Srbima dočekali moćnu Austro-Ugarsku armiju i pružili joj otpor, te čitavo vrijeme njihove vladavine, borili se zajedno, u oružanim sukobima kao i u političkim procesima za vjersku i mearifsku autonomiju.
Ipak, na vlast orjentisani Bošnjaci su kasnije podržali Austro-Ugarsku jer je bila saveznik Turske, u Prvom svjetskom ratu, iako je taj rat započeo granatiranjem Srbije i ubijanjem Srba.
Kada je završen Prvi svjetski rat i srpska kraljevska vojska, pobjednički protutnjala područjem nekadašnje Jugoslavije, oslobađajući sebi bratske narode, žrtvujući se za to – stvorena je zajednička država južno-slovenskih naroda (bez Bugarske) u kojoj su Srbi, muslimansko etničko pitanje mogli rješavati silom političke moći i položajem evropskog miljenika koji je dao važan doprinos pobjedi saveznika okupljenih oko „Antante“. Srpski narod, putem svojih vođa i kralja Aleksandra Karađorđevića, poručili su: „Braćo naša, hajdemo zajedno“ , dajući vjerske i političke slobode muslimanima, a zatim, samo zbog Bosne i muslimana, kralj donosi novi ustav i mjenja naziv „Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“ u KRALJEVINA JUGOSLAVIJA.
Drugi svjetski rat predstavljao je kontinuitet germanskih težnji i mržnje prema Srbima. ali kada se na srpski narod svaljuje sva sila fašističke mržnje i zločina, te kada u njoj uzmu učešće i pojedini muslimani, cjelokupna muslimanska inteligencija i vjerska ulema obznanjuju svoj stav i pozivaju sve muslimane u zemlji da ga poštuju.
„Ne ubijajte svoju braću“, osnovna je poruka ovih proglasa i rezolucija.
U rezoluciji, na Glavnoj godišnjoj skupštini organizacije sveukupne ilmije (svih vjerskih službenika Islamske zajednice), održanoj 14. avgusta 1941. godine, objavljeno je sljedeće:
„…Sa bolom u duši i dubokom sućuti sjećamo se svih onih muslimanskih žrtava, koji nedužno padoše u ovim nemirima, koji se ovih dana mjestimično događaju. Osuđujemo sve one pojedince muslimane koji su sa svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili bilo kakvo nasilje. Konstatujemo da su takvo što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo sa sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane DA SE U DUHU VISOKIH UPUTA SVOJE VJERE STROGO KLONE OVAKVIH ZLODJELA…“
U poznatoj SARAJEVSKOJ REZOLUCIJI, od oktobra 1941. godine. poručuje se:
„…Mnogi katolici, svjesno, za svoja zlodjela koja su provedena, bacaju odgovornost na muslimane i predstavljaju sve događaje međusobnim razračunavanjem između muslimana i pravoslavnih. Tako isto mišljenje imaju i neki pravoslavni u pogledu odgovornosti muslimana. Činjenica što među počiniteljima ima ljudi i sa muslimanskim imenima, ne može krivicu i odgovornost baciti na sve muslimane. I mi sada konstatujemo da je zlodjela mogao činiti samo ološ i kriminalni tipovi, kojih ima u svakoj zajednici. Konstatujemo i to, da su u svrhu, da se odgovornost za nedjela obori na muslimane, izrabljivani fes i muslimanska imena. Naime oblačili su nemuslimanima fes, koji je zaveden kao uniforma sve vojske, vršeći razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali međusobno i muslimanskim imenima. Stoga se ne mogu ni danas muslimani predstavljati inicijatorima zločina i onima koji ne trpe pravoslavne i izazivaju sve nerede, kao što to neki namjerno čine…“
U protestu mostarske, muslimanske inteligencije, u Mostarskoj rezoluciji iz 1941. godine, objavljeno je:
„…Kroz cijelu povijest, naše mile domovine, Bosne i Hercegovine, ne pamte se ovako teški i burni dani i ovako burna vremena kao ova, što sada preživljujemo. Već mjesecima slušamo i gledamo, kako gore sela i varoši, kako ginu nedužni sinovi ove zemlje, kako se otima tuđe dobro. Sve nas to natjeruje da se duboko zamislimo i zabrinemo nad sadašnjosti i budućnosti ovih napaćenih i nama milih krajeva. Nošeni dubokom vjerom, da tumačimo volju i osjećaje najširih slojeva širom naše ponosne Bosne i Hercegovine smatramo potrebnim da izjavimo i konstatujemo sljedeće: Nebrojeni zločini, nepravde, bezakonje i nasilna prevjeravanja koja su učinjena i koja se čine prema pravoslavnim Srbima, i drugim sugrađanima, strane su potpuno duši svakog muslimana. Svaki pravi musliman, oplemenjen uzvišenim propisima Islama, osuđuje ovakva zlodjela ma sa koje strane dolazila, jer zna, da islamska vjera smatra najtežim grijehom ubijanje i mučenje nevinih, kao i otimanje tuđeg dobra, te prevjeravanja pod ovim okolnostima koja isključuju slobodnu volju. Šaka ovih nazovi muslimana, koji su se o to ogriješili, samim tim su se ogriješili o uzvišene propise Islama, pa će ih neminovno stići kazna i ljudska pravda…“
I iz Banja Luke, sjedišta Pavelićeve vlade i Pavelićevog zamjenika Džafer bega Kulenovića, 12. novembra 1941. godine upućena je rezolucija muslimanima:
„Još od početka osnivanja NDH, gledamo, mi muslimani, s najvećom zabrinutošću kako su ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori činili najgrublje greške i zločine. Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula.
Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti, prestali su da važe za veliki dio naroda ovih krajeva.
Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, streljenje i mrcvarenje u gomilama, često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuće i iz postelje čitavih porodica, s rokom od jednog do dva časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja često njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak u rimo-katoličku vjeru – sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog čestitog i istinoljubivog čovjeka i koje su nas, muslimane ovih krajeva, iznenadile i na nas djelovale najneugodnije. Jedan dio katoličkih svećenika smatra da je došao njegov čas i on ga bez skrupula iskorišćuje.
Propaganda za pokrštavanjem je uzela takvog maha da podsjeća na špansku inkviziciju. Pod njenim pritiskom i uz toleriranje javnih organa izvršena su pokatoličavanja hrišćana u masama. I tako su oni kojima se do tada poricala svaka građanska vrijednost i nacionalna srodnost, postali građanski punopravni samo zato što su formalno primili katoličku vjeru.
Ravnopravnost Islama, često isticana pisanim slovima i izjavama, dovodi se u pitanje u životu i u praksi. Često se čuju i pogrdne pjesme od strane Ustaša – katolika, koji vrijeđaju osjećaj muslimana i proriče im se ista sudbina kao i hrišćana…
Mi imamo dosta primjera gdje su ustaše pod fesovima na glavi pristupale klanju i ubijanju hrišćana. To je bilo i u Bosanskom Novom gdje je četiri kamiona ustaša, došlo iz prijeka pod fesovima, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano osamstotina šezdeset i dva hrišćana.I u Kulen Vakufu su to isto uradili i tu se naročito istakao Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoča.
Tu je poklano 950. hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 06. septembra 1941.godine, kada je Kulen Vakuf zapaljen i gdje je glavom platilo 1.365 muslimana (ljudi, žena i djece).Mi znamo slučajno, gdje su nekoji ustaše-katolici, udarali na hrišćane sa povicima: „Udri Mujo, drži Huso, ne daj tamo, Meho“ i slično.
Izazvavši ovako težak sukob između nas muslimana i hrišćana, pozvani smo kao vojnici da taj ustanak ugušujemo i da tako ubijamo Srbe i oni nas, pa se tako međusobno satiremo i istrebljujemo ne znajući kada će to prestati ni kakvim će posljedicama uroditi…“
Bivši i aktuelni gradonačelnici, muftije, muderisi i hafizi, primarijusi državnih bolnica, profesori, doktori, posjednici i knjižari, trgovci i imami – sva muslimanska pamet, ovakvim rezolucijama, u teške dane Drugog svjetskog rata, stala je na stranu svoje progonjene braće i na stranu pravde.
Oni su u tim sudbonosnim danima izrekli vlastiti politički stav i pozvali svoj narod da se okupi oko njega. Činjenica je, (prije raspada Jugoslavije), da se muslimanski nacionalni teritorij protezao od Velike Kladuše do Skopja, obuhvatajući prostore Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore i da je na tom potezu živjelo preko 97. % svih Muslimana bivše Jugoslavije. Bošnjaci su bili izmješani uglavnom na područjima naseljenim pravoslavnim življem i da je zajednički život i spremnost na saradnju, samo povremeno prekidana od strane političkog i običnog ološa.
[1] Bowen, H., “Ayan”, u The Encyclopaedia of Islam, 2. izdanje, ur., H. A. R. Gibbs, J. H. Kramers, E. Levi-Provencal i J. Schacht, 6 svezaka (Leiden, I960.), sv. l, str. 778.
[2] Filipović, N., “Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u 15. vijeku”, Godišnjak Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, sv. 7 (= Centar za balkanološka ispitivanja, sv. 5) (1970.), str. 141.-167
[3] Benac, A., Čović, B., i dr., Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do početka turske vladavine (Sarajevo, 1966.)
Komentariši