DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 10.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
BOŠNJACI IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI
IZVORI I PRIPADNOST MUSLIMANSKE NARODNE KNJIŽEVNOSTI
A) Muslimanska narodna poezija
U protivrječnim viđenjima suštine kulturne tradicije prihvatljivim mi se čini mišljenja zasnovano na etimološkom značenju pojma “tradicije”, a to je predanje ili kulturno prenošenje na jednom prostoru i kroz mnoga vremena. Danas već, sa cjelokupnog našeg iskustva trebamo skinuti etiketu “muslimansko”, a početi se privikavati na pojam “bošnjačko”, tim prije jer se to ime pojavljuje kao osnovna definicija ličnosti sa ovog prostora u tursko doba.
Da nije bilo muslimanske (bošnjačke) epske poezije koja se vjekovima prenosila sa generacije na generaciju, sve značajno umno i umjetničko stvoreno u ovom narodu, što bi moglo predstavljati izraz duha te zajednice ili što bi moglo uticati na formu i suštinu tog duha, stvoreno je u doba komunističke uprave nad Bosnom. Uz časne izuzetke: Musu Ćazima Ćatića, Hasana Kikića i Osmana Đikića. Ali, svoj vrhunac, ono najvrednije, osobeni duh nacije kao vlastiti prepoznatljivi izraz bosanski muslimani dobijaju kroz djela: Meše Selimovića, Maka Dizdara, Derviša Sušića, Emira Kusturice, Abdulaha Sidrana, Alije Nametka …
Nacionalna epska poezija bosanskih muslimana, nije se nikada bavila velikim istorijskim procesima i događajima – ona se bavila velikim ličnostima koji na margini poznatog, istorijskog procesa određivanja sudbine njihovog naroda, u kolektivnom i svakom drugom ropstvu, tragaju za životom u prkosu, junaštvu, ljubavi i piću. Ovakva poezija je vremenski ograničena na period turske okupacije Bosne i predstavlja jedino svjedočanstvo i viziju individualne sudbine i drame nacionalnih junaka u sveukupnoj drami zajednice.
„Piši knjigu Bosni kalovitoj,
A na ruke hodži Ćupriliji,
Nek ti traži teška džebeliju,
Brez Bošnjaka neima junaka.“
(“Đerzelez Alija“ / II / “Muslimanske junačke pjesme“, Nasko Frndić)
Tu se i ogleda osnovni motiv muslimanske epske poezije – junaštvo, ali junaštvo lišeno interesa, neko bi rekao lišeno i razuma. To je junaštvo i junačenje odabranog pojedinca (Đerzelez Alija, Mustaj-beg Lički, Mujo Hrnjica, Gojeni Halil …) bez sistema i bez plana – junaštvo koje daje odgovor na unutrašnju dramu junaka, koje svjedoči o ličnoj hrabrosti ali koje ne rješava sudbinu, ni junaka, ni naroda. Ono je izraz vjernosti i podvajanja, u njemu junački čin zasjenjuje istorijsku bit ropstva.
„Čuj serdaru, vesela ti majka!
Sad mi pravo i pravično kaži!
Ali dužda dvoriš mljetačkoga?
Ali cara dvoriš Sulejmana?
Ali kralja dvoriš Bečanina?“
(“Čengić Ali beg i Biserka“, “Šćerca zadarskog bana“)
Glavni junak centralne Bosne bio je Đerzelez Alija. On nije izmišljena ličnost, živio je krajem petnaestog i u prvoj polovini XVI vijeka.
„Među posljednjima je stigao Đerzelez. Pjesma je išla pred njim … Dočekalo ga je ćutanje, puno udivljenja i poštovanja. On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah, svi su bili čuli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola.“
(“Đerzelez Alija u hanu“ – “Put Alije Đerzeleza“, Ivo Andrić)
Narodno predanje do koga je došao Kosta Herman (u prvoj zbirci epske poezije bosanskih muslimana, izdatoj 1888. godine pod imenom “Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini”) situira Đerzeleza u Sarajevo, u kome je bio sluga Gazi Husrev-bega prije nego što je krenuo u svijet. U prvoj knjizi narodnih pjesama Herman bilježi ovo:
„Imade još živijeh ljudi u Sarajevu, koji su zapamtili šuplju brezu, kroz koju je probio Alijin buzdovan, kad je gonio Vuka Jajčanina. Breza je bila u Klokotima sve do vremena bosanskog valije Tahir paše, te su je nekakvi čobani zapalili, a neko veli posjekli.“
To što je Đerzelez Alija stvarni lik ne znači da je sve ono što piše narodna epska (i pomalo lirska) poezija, istinito ili naučno i istorijski utemeljeno. Đerzelez Alija je oživotvorenje narodnog stremljenja slobodi. On je sukobljen sa svakim sistemom – kao razumna i moralna sila na razmeđu životne tegobe i sna o životnom savršenstvu, kao Ispunjenje pravde na granici dvije imperijalne moći i svijesti i ta pravda se realizuje na margini sudbine naroda, ali ona predstavlja simbol otkrivenog smisla koji se ne mjeri kvantitetom, jer je sav i potpun kvalitet. Tako se istorijska nemoć naroda markira simboličnom svemoći narodnog junaka koja u narodnoj poeziji nije ni laž ni istina, ni mudrost ni ludost, ni afekt ni sistem, nego, otpor i sloboda unutrašnjeg opredjeljenja i sposobnost da se on iskaže kao moral i kao junaštvo.
Kosta Herman je prvi uočio tu lirsku notu u muslimanskoj epskoj poeziji. On je u dvije velike zbirke (1888. i 1889. godine) objavio ukupno 75 epskih pjesam, na 1276 strana (oko 50.000 stihova). Samo deset godina nakon Hermana, u Zagrebu, u izdanju Matica Hrvatske (1898. godine) izlazi knjiga “Junačke pjesme“ (muhamedovske) na 672 strane od dr. Luke Marjanovića, a godinu dana kasnije još jedna knjiga istog izdavača, na 736 strana. Tragom zakašnjelih odijeka ovih vrijednih sakupljačkih poduhvata narodnog blaga bosanskih muslimana krenuo je 1967. godine i Alija Nametak koji u vlastitom izdanju predaje na uvid zbirku “Narodne junačke pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana”.
Nametak nije slučajno i nije bez razloga ovu narodnu zajednicu nazvao bosansko-hercegovački muslimani, a ne samo “bosanski muslimani” kako u javnoj upotrebi, pomalo površno, svi volimo da kažemo. Jer “bosanstvo” ili “bošnjaštvo” (mada danas između ovih pojmova nema formalnog znaka jednakosti), svoju duhovnu vezu, sa zapadnom civilizacijom i etnički srodnim življem sa one strane otomanske imperije, najznačajnije, ostvaruje preko Hercegovine. Taj elemenat kulturnih strujanja među narodime iste etnogeneze, ne mogu spriječiti ni tvrde granice zavađenih imperija i kultura. Čak i mnoge pjesme, koje objektivno pripadaju muslimanskom nacionalnom biću, posebno sadržajem, tematikom i akterima, kazivali su ili sačuvali od zaborava na neki drugi način, narodni pjevače nemuslimani, uglavnom Hrvati, katolici, iz Bosne i Hercegovine i iz Dalmacije. Takva je i pjesma “Đerzelez Alija II“ te neprevaziđena “Žalosna pjesanca plemenite Hasanaginice”.
Hasanaginicu je prvi zabilježio Alberto Fortis (Italijanski biolog i putopisac) 1774. godine i to u Dalmaciji, a ne u Bosni. Dvije godine kasnije Fortis je objavljuje u vlastitoj knjizi sa uporednim prevodom na italijanski jezik. Na taj prevod nailazi veliki Njemački filozof i pjesnih J. W. Goethe, prevodi je na njemački jezik, te se ona 1788. godine pojavljuje u poznatoj, Herderovoj zbirci “Volkslieder”.
Škotski pjesnik i prozaista Walter Scott je prevodi na engleski jezik 1799. godine, a Sharle Nodier (1821. godine) i Prospere Merimme (1827. godine) i na francuski jezik. Tom pjesmom bosansko-hercegovački muslimani se legitimišu kao stvarni i prosvijećeni djelić velike evropske civilizacije i kulture.
Pjesma “Hasanaginica” je lirsko-epska i govori o tragici jedne neshvaćene ljubavi. U stvari, izražava nemoć pojedinca da se suprotstavi tvrdim načelima odnosa muškarac-žena, te kako ljubav i porodica nisu dovoljni za pobjedu nad konzervativizmom i zaostalošću sredine, da izlaz može biti i smrt: nesvakidašnja, jeziva i neophodna da vlastitom simbolikom strahote, skrene pažnju na vrijeme okupacije države i svijesti, odsustvo razuma i primitivizam.
Inače je tematika epske poezije (osim individualnog junaštva i hrabrosti) vrlo često ljubav. Do nje se teško dolazi, borbom i pobijedom, ali se dolazi, pa čak, i kada je riječ o ljubavi među pripadnicima različitih vjerskih zajednica, koja kao zabranjeno voće dobija posebnu draž. Zatim pobratimstvo muslimana i nemuslimana, starije od bilo kojeg drugog odnosa. Važnije od života.
Upečatljivo svjedočenje o tome je pismo Mustaj bega Ličkog harambaši Petru Smiljaniću. Pismo je pisano čakavskim dijalektom, najvjerovatnije 1646. godine:
„Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i ličkoga, harambaši Petru Smiljaniću, poklon i veledrago i ljubeznivo pozdravljenja kako bratu i prijatelju našemu. Čudimo se Vašemu gospodstvu da nam nigdir list ne dođe od Vas, budući s našim ocem priatelj. Toliko ti mlite, da mi nismo ništa posli oca vridni? Molimo vaše gospodstvo, ako ne bude koje oprave ča smo Vam bili pisali da opravite pri gospodinu đeneralu, molimo Vašu milost, ako ča vidite da ne bude mira, dajte (e) nam na glas po prijateljsku, skrovito, molimo Vašu milost. I pozdravljaše Vas naša mati i moljaše za jednu tursku robinicu, a ča bude pravo, hoćemo vam uslati. Molimo Vašu milost, pozdravite nam od naše strane sina Vašega harambašu Iliju. Čuli smo da je junak na toj Krajini.
Bog znade da nam je drago, jere je naš.
I eto mu uslasmo jedno pero sokolovo, zač je za nj. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu signu karabinu, ča znate da tribuje. Vira moja. hoćemo mu pošteno jizpraviti. I Bog vas veseli. I molimo Vas, Harambaša Ilija da ušalje jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli Amin!“
Govoreći o značaju međusobnih veza i osjećanju bliskosti među narodima Bosne, Kosta Herman piše i ovo: „Da je ko ikad povrijedio pobratimstvo ili posestrimstvo, tome nema spomena ni u kojoj pjesmi, ta se nije čula!“
Još decidnije o vrlinama narodnih junaka piše fra Eugen Matić u predgovoru “Zbirci narodnih pjesama iz Bosne” u izboru fra Marijana Šunjića, ističe:
„Bore se proti bratu druge vjere, a kad ga pobijede, osobito ako je junak, onda ga oslobode, jer većina katoličkih junaka ima među turskim junacima svoje pobratime. Nikad se nije moglo u srcima naših junaka utrnuti osjećaj, da su jedne krvi i sinovi jednog naroda.“
Na ovom mjestu dolazimo do važnog pitanja nacionalne istorije. Ako je taj nacionalni elemenat (a očito da jeste) imao osjećaj narodnog jedinstva i kulturne srodnosti, koji se to njegov sloj identificirao sa turskim okupatorom i bio u funkciji stabilnosti otomanske imperije?
U prvom redu bivši bosanski plemići koji čuvajući posjede i bogatstvo priđoše Turcima i primiše islam. Kako je u pozadini tog čina bila potreba da se zadrži plemićki status i očuva imovina, tako i prelazak bivšeg bosanskog plemstva na islam nije ni malo koristio islamu. Od njega su imali koristi Turci i njihova država, te sami plemići koji postadoše age i begovi, paše i subaše, veziri … Zato ne treba da čudi, okolnost, da se jedna od temeljnih zabrana vjere, islama, ustoličila u ovoj naciji kao navika i sastavni dio ukupnog načina života. Rječ je o alkoholu i njegovom konzumiranju. Pored srednjevjekovnog plemstva, dakle plemstva sa porodičnom tradicijom, islamsku vjeru prihvata i tzv. “plemstvo u nastajanju” – spahije. Sigurno da nije riječ o bilo kakvom nasilju, najmanje vjerskom. Rječ je o uvjerenju da se treba apsolutno izjednačiti sa vladarom i u načinu života, i u vjeri.
I na kraju, tu ulaze cijelokupne porodice koje ugledaše vlastitu šansu u vojničkoj karijeri nekoga od svojih potomaka a zatim i raja. U svojoj duhovnoj ograničenosti i zaostalosti, želeći da barem u nečemu liči na svoga gospodara, sirotinja prihvata vjeru štiteći goli život, jer im vlastiti nagon za opstankom tako sugeriše.
Zato je u Bosni bilo toliko pobuna i ratova protiv turskih namjesnika i centralne vlasti. Salim Ćerić bilježi preko 40 pobuna i vojnih sukoba bosanske vlastele protiv turskih paša i vezira. Na kraju krajeva, uz vjersku ulemu (koja se isto tako regrutovala iz imućnijih porodica), taj bogati sloj napušta zemlju Bosnu onda, kada postaje očito da je Turska carevina obična istorijska i geopolitička ruševina koja Bosnu mora ostaviti Austro-Ugarskoj na dalje upravljanje. U zemlji ostaje raja, koja se u suštini, nije nikada, poistovjetila sa tuđinom, šta više, nije se potpuno poistovjetila ni u vjeri koju je prihvatila.
Na ovom prostoru, analizirajući kulturnu tradiciju nacije, dolazi se do saznanja kako je u sukobu bosanskog civilizacijskog miljea sa islamom (kao nosioca jednog drugačijeg civilizacijskog obrasca), jednostavno rečeno, na gubitku, bio i islam. Mnogo je neislamskih navika i predodžbi, mnogo postupaka i uvjerenja, koji se svakodnevno ispoljavaju, a koji nemaju dodirnih tačaka sa islamom. Pogrešno bi bilo ovu pojavu označavati bilo kakvim predznakom, pozitivnim ili negativnim, kao što su to u poslednjoj deceniji činili polupismeni misionari iz arapskih zemalja, sugerišući, ne-intelektualni islam kao sebi dovoljan i vrijedan obrazac po kome se treba urediti život i sebi i drugima. Jasno je sada i njima, da to ovdje ne ide. Ne prolazi. Nacionalni lik Bošnjak je suviše složen. To ga čini vrijednim. On je lišen svake apsolutne identifikacije (koje budu tu u formi prolaznih pojava i pomodarstva), jednom stranom oslonjen na političke intencije, a drugom na vlastitu suštinu. Samo iz tog razloga kulturna tradicija nacije govori o samoj sebi kao duhovnostiu koja nije potpuno “bošnjačka” ni apsolutno “islamska”. Danas čak vrlo malo južnoslavenska (mada je nesumnjivo tog korijena), ali koja pripada manje ili više svim ovim navedenim izrazima svijesti, koji u stalnom uzajamnom sukobljavanju rađaju nešto novo, nešto bolje i plemenitije. Nešto korisno ljudima i zajednici.
Narodni pjevač osjeća taj unutrašnji sukob, ali u pjesmi on ga nadilazi vezanošću za prošlost i korijene koju manifestuje stalnom potrebom podijeljenih i zavađenih junaka, da se tako često i tako odano, bratime.
„Lahko je se s bratom bratimiti“, rekao bi Mehmed Kolak-Kolaković iz Orašca, jedan od autentičnih narodnih pjevača. Na tom mjestu se otkriva stvarni značaj te kohezione linije koja se zove jezik što vijekovima stoji kao sudbinski faktor spasavanja od zaborava i osipanja svake vrijedne misli i svega što je stvoreno na planu duhovnosti naroda ovog podneblja. Jer jezik je uvijek povezan sa mišljenjem, tj. nema govora bez mišljenja. Nema načina da se proces sagledavanja svijeta i sebe u njemu ostvari mimo jezika, a narodi ovog prostora sve svoje misli grade i formulišu sa potpuno istim jezičkim i umnim sklopom.
Svakako da put od ideje do realizacije sa svim rezultatima koje proizvodi ta uloga jezika (sa nekoliko imena ali, istog jezika) zaslužuje posebnu pažnju naučne misli. Nacionalna srodnost, način života i duhovne vrijednosti, mada politički sukobljene, predmet su koji zavređuje posebnu studiju, ali, na ovom mjestu sve to je samo segment jedne slike nacionalnog lika i naličja, bosanskih muslimana, bez velikih ambicija. Lik bosansko-hercegovačkog muslimana (kao i lik Srbina i Hrvata iz Bosne i Hercegovine) jeste lik Krajišnika. Lik čovjeka, koji kroz istoriju troši vlastiti vitalitet na granici dva zavađena carstva, dvije sukobljene kulture, dva posvađana Boga i povremeno posvađane istorije ispunjene i dobrim i lošim, više dobrim, u zajedničkom životu, komunikaciji i odnosima. Samo strasno predavanja političkoj dimenziji odnosa, koji insistira na istoriji sukoba i podjela, taj trojedini bosansko-hercegovački čovjek, krije i od sebe tu poziciju te vlastito nezadovoljstvo ispoljava na pogrešnom mjestu i na pogrešan način[13]:
„Ovaka je krvava Krajina:
S krvi ručak, a s krvi večera,
Svak krvave žvaće zalogaje,
nigdje b’jela danka za odmorka.“
(“Lički Mustaj-beg i Orlandić Mujo“)
Danas se ta istorijska predodređenost Bosne (koja ima vlastitu Krajinu) da sami i baš cijela, bude Krajina, manifestuje činjenicom da sa istoka bude okružena pravoslavnim narodima i njihovim nacionalnim državama, sa zapada katoličkim narodima i zemljama, a da u sebi, kao većinski etnički elemenat, nosi i razvija naciju kojoj je suštinsko polazište za prepoznavanje vlastite samosvojnosti bila treća velika religija, islam. Samo zato svako Bosnu svojata i svako ima pravo na nju. Nekad etničko, nekad istorijsko, ponekad kulturno. Sve u svemu, niko nije potpuno u pravu, ali ni u svemu u krivu. To otvara suštinsku dilemu pred civilizacijom i opštim ljudskim interesom. Jesu li današnji stanovnici Bosne i Hercegovine sposobni da preuzmu odgovornost za budućnost sljedećih generacija, za svoju dijecu i njihove potomke?
Mogu li građani i etničke zajednice, mogu li njihove političke nomenklature, te sramne i primitivne nacionalne oligarhije, dovesti ove narode tamo gdje će ih istorija i sudbina silom prilika dovesti i bez njihove pomoći i hoće li oni učiniti sve da taj neminovni i jedino mogući proces sazrijevanja nacija u BiH bude okončan[14] kako Bog zapovjeda:
Razumijevanjem, zajedničkim djelovanjem i poštovanjem?
To vrijeme je više slutnja i nada, nije tako blisko. Danas, pred nama stoji realnost upornog dijeljenja i zavađanja naroda i logika: Ko je moćniji njemu Bosna!
„Što to, lalo Bošnjak Mehmet-paša!
Što spominješ Bosnu plemenitu?
Da mi lala nisi prva moja,
Sad bi tebe glavom rastavio,
Kad je evo sad sedam godina,
Kako j’ moja Bosna priložila,
Priložila Beču i ćesaru.“
b) Muslimanske narodne pripovjetke
Narodne pripovjetke u muslimana Bošnjaka, nisu ni tematski, ni sadržajno, dostigle nivo narodne epske poezije. Ni po literarnim dometima čak ni po obimu nisu ni blizu narodnih pjesama. Štaviše, kao da je riječ o dva sasvim različita naroda i dvije oprečne kulture iz kojih izrastaju pjesme i pripovjetke, koje ne liče jedno na drugo.
U narodnoj pjesmi čitalac se suočava sa ličnom dramom narodnog junaka, čija se sudbina poistovjećuje sa sudbinom naroda i u kojoj osnovni motiv svih akcija (junaštva, ljubavi i bratstva) jeste duboka i trajna odanost vlastitoj zemlji, Bosni, kalovitoj i plemenitoj. U narodnoj pripovjetci zlo trijumfuje, ali to i nije toliko bitno koliko prisutna indiferencija pripovjedača. On se ne uzbuđuje. On konstatuje i priča o tome kako djeca ubijaju svoje očeve, kako zločinom nadmašuju roditeljske grijehe i kako u tome ne vide ništa loše. U suštini, narodne priče su naivne, mistične i sirove, vrlo malo izvorne, uglavnom plagijati i nema u njima ni jedan redak tog sudbinskog osjećanja pripadnosti zemlji Bosni. Nema ni ljubavi. Nema mržnje. Čak ni uzvišenog narodnog prkosa što bodri. Samo primitivna huja i pasjaluk.
Rječ je o do sada prikupljenim pripovjetkama u kojima se stvarno i irealno miješaju i prepliću, a svijet, baš kao u literaturi Ive Andrića prepun zala: “Svijet je pun gada“, neprestano ponavljaju Andrićev Mustafa Madžar i junaci narodnih pripovjedaka bosanskih muslimana. Zlo je svemoćno i sveprisutno. Apsolutno dobro ne postoji. Čovjek je nemoćan i nije svjestan. On čini zlo nesvjesno, nagonski kao u opsesiji bez jasnog razloga i motiva. U tim pripovjetkama ne može se prepoznati ništa što bi ličilo na istorijski profil poznate nacije. Čak i jezik, prilično izgrađen i formiran u junačkim pjesmama, ovdje nije ni blijeda sjena. U njemu se iskazuje samo davno prevaziđeni jezički anahronizam.
Ubijanje staraca:
Bili sinovi zulumćari svome ocu pa ga ćerali da ga tuču.
Pa je on bježo prid njima. Dotrčo je do kruške u jednoj njivi.
Otac im je reko:
„Nemojte djeco, mene ćerati dalje. Nisam ni ja svoga oca ćero dalje od kruške.“
Sinovi su mu odgovorili: „Mi, belli, tebe hoćemo dalje.“
(Alija Nametak, po kazivanju P. Hase iz Krakače kod Pećigrada)
Ne samo da zlo trijumfuje na jedan posve nezainteresovan način, nego se uočava i jedna od bitnijih razlika u odnosu na epsku poeziju. Epska poezija, čak i kada pada u liričnost ima oslonac u evropskoj kulturnoj tradiciji. Ona koristi znane kulturne pojmove, evropske i autohtone, narodne stilske figure (“slovenska antiteza”), pojave o kojima pjeva i način na koji pjeva, otkriva vezanost za evropski civilizacijski milje. Čak i kada je sentimentalna, lirična ili patetična, epska poezija ostaje u okvirima razuma. Narodne pripovjetke se uglavnom oslanjaju na orijentalnu misao i izražavaju (uglavnom) orijentalni kulturni stav. One otkrivaju, hladno, bez emocija u sebi i narodu “iz koga su potekle”, svijet zla, tame, muslimana. One su sastavni dio orijentalne tradicije. Vrlo često su samo prepisane iz orijentalne literature ili loše prepričane verzije “Hiljadu jedne noći”, “Hajatul hajvana”, “Mesnevije”, Džalaludin Rumija ili “Đulistana”, Šejh Sadije … Ponekad su i prepričani ajet iz Kur’ana ili hadis Muhameda s.a.v.s. Sve u svemu, dok epska poezija nedvosmisleno govori o evropskoj kulturnoj pripadnosti bošnjačke nacije, dotle, narodne pripovjetke govore o ovoj naciji kao orijentalnoj, više azijskoj nego evropskoj.
Car rogat
Bio car rogat pa to nije niko smio znati. Za to je znao samo njegov berber, ali nije smio nikome kazati, jer je bilo za glavu. On trpio, trpio i, kad nije više mogao trpit, ode izvan grada, iskopa rupu, sagne se u nju i reče triput: „Car rogat.“
Vrime po vrime, nikne na ’nom mistu bazga. Naiđe čoban, ureže bazgu i od nje napravi ćurliku. Koliko god zaćurlika, a ono se čuje: „Car rogat, car rogat“.
Dočuje za to car pa, kako je znao da to niko drugi nije mogao kazat, zovne berbera i počne mu prijetiti što je razglasio da u njega rastu rogovi, jer to drugi niko nije mogo vidit. Berber vidi šta je pa kaže caru: „Ja sam šutio i trpio godina, pa kad više nisam mogo izdurat, nješto me ’ćelo udušit, odem u polje, iskopam rupu i u nju kažem tri put: “Car rogat“. Donekle iznikla bazga i od nje čoban napravio ćurliku pa, kako god zaćurlika, izlazi mu glas: “Car rogat“. Pa sad čini šta hoćeš!“. Car mu ne ’ćedne ništa.
(Zabilježio Alija Nametak po kazivanju P. Hase iz sela Krakača kod Pećigrada)
Jasno je, kako motiv i siže priče “Ubijanje staraca” pripada “Mesneviji” a priča “Car rogat”, nije ništa drugo, nego rogata verzija kozjih ušiju, ali to nije najbitnije. Važno je, kako su narodne pripovjetke samo prepričani motivi tuđe kulture, drugog naroda i da nisu ni nastale ni razvijale se u krugu bošnjačke nacionalne zajednice. Istovremeno, one mogu biti odraz jednog političkog i kulturnog trenutka, ali nisu nikada bile izraz istorijske svijesti i opšteg stanja duha zajednice. Zato one ne odražavaju lik bosanskog muslimana, nemaju autentičnu potku niti pozadinu, svrhu ni smisao – čak, nemaju jedinstvo i nisu cjelina. Misaono su rastrgane, mjestimično besmislene.
To ne znači da su dobre ili loše. Kao izraz datog trenutka svijesti, prolaznog i prevaziđenog, mogu svjedočiti samo o jednom periodu nacionalne istorije što im je jedini stvarni značaj. One otkrivaju jednu neostvarenu mogućnost, koja se u onom dobu činila izvjesnom. Pa i jezik, nije jezik nacije ni države, nego jezik neprosvijećenosti i aktuelnog trenutka. Neostvareni jezik najgore mogućnosti. Samo zbog toga, bilo bi besmisleno negirati značaj pionirskih poduhvata, koje su činili sakupljači našeg narodnog blaga i naših pripovjetki. Tim prije, jer je i sam Nametak uočio notu orijentalnog uticaja koji se najviše i zadržao na prostorima gdje je predanje bilo jedini izvor kulturne transmisije, a pisana riječ bila u zapećku ili heretička. Ovaj predmet zaslužuje ozbiljniji i studiozniji pristup, ali prostor izabrane i zadate teme nam to ne dopušta.
[13] Benac, A., Čović, B., i dr., Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do početka turske vladavine (Sarajevo, 1966.)
[14] Bordeaux, A., La Bosnie populaire: paysages, moeurs et coutumes, legendes, chants populaires, mines (Pariz, 1904.)
Komentariši