Već je svim dobronamjernim ljudima jasno, i to odavno, da je sve ono što je OHR nametao u BiH od 1997. godine do danas najgrublji i u istoriji međunarodnog prava nezabilježeni primjer gaženja imperativnog pravnog načela suverenosti države, propisanog Poveljom UN. Da se pojedinac probudi jednog jutra 1997. godine i kaže državi članici UN da njegova samovolja ima biti njen ustav i zakon, a onda to čini u kontinuitetu sve do danas.
Takvom samovoljom OHR je Bosnu i Hercegovinu od države članice UN protivpravnim putem pretvorio u protektorat, bolje reći koloniju Zapada čije želje su ovdje stvarni zakon, a njihovo ostvarivanje nam nameće OHR kad god to zatreba Zapadu.
Od ovih činjenica jedino smo porazniji mi koji to sve prihvatamo, a najporaznije je ovdašnje pravosuđe koje nasilje ohaerizma svojim presudama legitimiše kao zakon, iako ničije, pa ni nasilje ohaerizma nikada ne može biti pretvoreno u istinski zakon i vladavinu prava.
Nažalost, mi smo preko naših sudija i političara, i ne samo preko njih, to zlo prigrljavali duže od 20 godina i dozvolili mu da nas u našoj državi napravi takvim magarcima kakvi u toj mjeri nikada prije toga nismo bili u istoriji. Nikada.
Svojevrsnu kulminaciju ovdašnji kolonijalizam Zapada doživio je 1. jula 2023. godine kada je, kao nikada prije, sebi dao za pravo, oličen u neimenovanom Kristijanu Šmitu, da nam nametne da je krivično djelo ako se ne izvršavaju odluke visokog predstavnika i da se za to ima osuditi na kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina te obavezno zabraniti obavljanje službene dužnosti. Da licemjerje Zapada i Šmita bude još veće, Šmit je naredio da se to njegovo bezakonje u Krivičnom zakonu BiH kao član 203a. ima smjestiti u grupu krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Drugim riječima Šmit je time cinično poručio da nametanje njegove samovolje kao zakona i krimena državi članici UN-a nije gaženje Povelje UN nego je čovječno i navodno vrijednost zaštićena međunarodnim pravom, a da je borba protiv takve samovolje krivično djelo. I sada, ovih dana, svjedočimo krivičnom progonu ljudi za ovo nedjelo Šmita, i to od strane Tužilaštva i Suda BiH.
No nije ova hipokrizija samo to nego je ona i klasičan vid povampirenja jedne inkriminacije koje se treba stidjeti i za koju se vjerovalo da se više nikada neće vratiti. Riječ je o inkriminaciji koja se u doba SFRJ zvala kontrarevolucionarnim ugrožavanjem društvenog uređenja, a bila je propisana u članu 114. Krivičnog zakona SFRJ. To krivično djelo je postojalo ako učinilac preduzme jednu ili više radnji koje su u članu 114. tog zakona bile određeno alternativno. Među tim radnjama posebnu pažnju zavređuju dvije, i to:
1) Podrivanje ustavom utvrđenog društveno-ekonomskog uređenja ili društveno-političkog sistema;
2) Protivustavno svrgavanje organa vlasti.
Ove radnje se prostom komparacijom zapažaju i u Šmitovom «krivičnom djelu», uz jedinu razliku što nisu iskazane tim, već ovom vremenu i poretku prilagođenim rječnikom. Naime, kada Šmit, suprotno Ustavu BiH koji takvo nešto zabranjuje, svoju volju da neizvršavanje odluka visokog predstavnika predstavlja «krivično djelo» nametne nama u BiH, i kada uz to još naredi da je to čovječnost i vrijednost zaštićena međunarodnim pravom, onda Šmit time istovremeno naređuje da je to osnova društveno-političkog sistema u BiH, da on bude, kad god mu se prohtije, vrhovni vladar, što čak ni Broz nije činio u svoje vrijeme, barem ne formalno-pravno. Stoga tako postavljeno, Šmitovo «krivično djelo» ima značenje da su sve odluke ranijih visokih predstavnika, kojima su protivpravno nametana pravila ponašanja ljudi u svim oblastima života, kako u ekonomskim i političkim tako i brojnim drugim oblastima, dobile ustavni rang i postale dio ovdašnjeg društveno-ekonomskog uređenja, društveno-političkog sistema i svekolikog drugog sistema, i da svako ko ne provodi odluke ranijih visokih predstavnika, ili Šmitove lične odluke, time podriva takvo (kvazi)ustavno uređenje, a da svaki pokušaj suprotstavljanja takvom kolonijalnom jarmu nije borba za dekolonizaciju BiH nego protivustavno svrgavanje OHR-a kao vrhovnog organa vlasti u BiH. Nema šta, istinsko povampirenje inkriminacije kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja.
Nažalost, mi smo ponovo, preko naših tužilaca, sudija i političara, i ne samo preko njih, to zlo opet prigrlili i dozvolili mu da se opredmeti, jer svjedočimo krivičnom progonu dvoje ljudi za ovo nedjelo Šmita, i to od strane Tužilaštva i Suda BiH, pri čemu se brojni među nama raduju i likuju zbog toga, radosno trljajući ruke, ili «mudro» ćuteći, iako i ta ćutnja, kao i radovanje nevolji drugoga, samo legitimiše Šmita i njegovu tiraniju.
Upravo zbog toga za nas ovovremene i ovdašnje neće, a i ne treba ostati
ništa lijepo zapisano u istoriji. Mi zaslužujemo istinski prezir. Kako sada, tako i u budućnosti. Ili, kako je onomad u svojim stihovima iz pjesme “U ropstvu” kazala Desanka Maksimović:
“Nekad smo svi znali jasno,
od najnepismenijeg seljaka
pa do gospode i dece njine,
šta je rodoljubivo i časno,
i šta treba da čine
potomci negdanjih junaka.
Ne mogu da poznam narod
čije su pevali vrline
pesnici od Branka do sada.
Srpsko stado malo
sve do poslednjeg runa
razbilo se i ošugalo.
Postali smo zemlja
robova i potkazivača
i stokatnih zelenaša.
Pune su nam ulice sada
poštovanih zlikovaca,
a zatvori nevinih robijaša.
Na leđima kao da grbu
nosim od bola i stida,
i ulicama kad idem
kao da mi blato baca
pogled oholih stranaca u lice,
i svakog dana veo mi se po veo skida
sa rugoba naših rana.»
Komentariši