Piše: Čanković Dane, predsjednik SNP – Izbor je naš
Pročitah tekst Miša Vujovića „Ko jednom postane ništa, može sve“, na svesrpskom portalu IN4S, koji je reakcija na tekst „Srbijo, ne veruj Crnoj Gori“ Radoša Ljušića. Tema tekstova je veoma složena i dugog trajanja, a naše vrijeme traži svakog, osim onog koji je mlak i nezainteresovan.
Ne samo da su potrebni gore navedeni tekstovi, već su potrebni i mnogi drugi na istu ili sličnu temu, kako bi se „dunulo“ iz različitih pravaca i „magla“ rasterala. A naš neprijatelj bi da budemo „guske u magli“.
Srbima nije potreban neprijatelj – dovoljni su sami sebi. Kakva netačna konstatacija i lukava podvala.
Vijekovima je najveći i najlukaviji neprijatelj napadao, dijelio, razarao srpski narod i to na različite načine. Najviše je volio da to radi koristeći svoju omiljenu strategiju „zavadi pa vladaj“.
Da li smo svjesni da Srbi i Rusi imaju zajedničkog i najlukavijeg neprijatelja koji koristi iste strategije i „formule“ u cilju pokoravanja ta dva naroda? Može li doći do ukrajinizacije Crne Gore, da Crna Gora kao anti Srbija izazove rat među jednokrvnom braćom?
U Crnoj Gori ima više od jedne trećine građana koji se izjašnjavaju i osjećaju kao Srbi. Da li oni mogu biti životno ugroženi i da tada Srbija zaštiti svoje sunarodnike? Možda neprijatelj radi na tome.
Srbija je u predreferendumsko vrijeme 2006. godine vodila ispravnu politiku. Nije koristila nikakav pritisak, a kamo li silu da referendum o samostalnosti Crne Gore, ne uspije. Takva politika bila je ispravna iz više razloga. Državna zajednica Srbija i Crna Gora, izrođena iz jugoslovenstva nije bila nešto što bi se posebnim sredstvima branilo. Nasilno očuvanje takve zajednice, dalo bi argumente onim titogorcima i antisrbima da u to vreme razviju nezadovoljstvo, pa i mržnju prema Srbiji zbog toga što, eto hoće na silu da Crnu Goru stavi pod svoju kontrolu. I tada, krenulo bi se u definitivno otkidanje dijela srpskog naroda, na način da se izazove rat, što su još tada, 2006. stranci, možda priželjkivali.
Kod čovjeka, kao i kod kolektiviteta, optimizam je stanje duha… Kada je čovek svestan da zbog svog greha i pada i u živo blato, može, opet zbog svog duhovnog vida, uhvatiti Božiju Ruku koja je uvijek i svagdje prisutna, i njome se izvući i podići do najviših visina.
I ako Crna Gora dođe u situaciju u kojoj je ugrožena, a mnogi njeni građani u smrtnoj opasnosti od, recimo, albanske agresije, otrežnjeni pozovu „Braćo Srbi pomozite“, Srbi se moraju odazvati tom pozivu. Potrebno je samo razumijevanje, kajanje i praštanje. Mnogo toga drugog vodi u suštinsko nerazumijevanje priče „o bludnom sinu“ i u začarani krug strasti, osvetoljubivosti, mržnje i u bratoubilački rat.
Onaj narod koji je iznjedrio Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, Knjaza Danila, Marka Miljanova, ne treba brinuti da će se takvo seme zatrti, samo trebaju uslovi da ono ponovo da plodove svoje. To ne znači da treba sve nezainteresovano posmatrati, već prikupljati snagu i stvarati okolnosti da svi stanemo pod jednu zastavu i Bože pravde, ako zatreba – ustati.
Komentariši