PUNO VIŠE OD RECENZIJE KNJIGE
DUHOVI PROŠLOSTI
DžEVADA GALIJAŠEVIĆA
U IZUZETNOJ ANALIZI BERISLAVA ĐURIĆA
FELJTON:
Berislav Đurić, Veliki intelektualac iz Banjaluke, kao utricajna javna ličnost, analizirao je najnoviju knjigu Dževada Galijaševića „Duhovi prošlosti“..
„Duhovi prošlosti“ su u proteklih mjesec dana promovisani u Banjaluci, Doboju, Derventi, Brodu i Novom Gradu. Veliko interesovanje čitalačke publike, stručnih krugova i javnosti bili su ključni razlog zbog koga je ovu izuzetnu knjigu pročitao i analizirao poznati banjalučki intelektualac Berislav Đurić.
U četrnaest nastavaka „Disident“, ekskluzivno objavljuje uvu analizu u formi jedinstvenog feljtona.
Šta o tome kažu islamski teolozi?
Imanska ili akidetska veza[1] je jedina veza (mimo očinske) među ljudima koju islam priznaje i na osnovu koje gradi mnoge propise među ljudima. Po Islamu jedina podjela među ljudima je imanska (vjerska) i(li) akidetska podjela na osnovu koje se dijele ljudi na vjernike (mu'mine) i nevjernike (kjafire).
Šerijat razdvaja između oca i sina, muža i njegove supruge shodno njihovoj akidi, imanu i vjeri, tj. da li su kjafiri ili mu'mini. Takođe, ljubav i mržnja (El-Vela’ vel-Bera’, tj. ljubav prema vjernicima i mržnja prema nevjernicima) u islamu je zasnovana na imanu i kufru[2], a ne narodnosti, naciji, etničkoj pripadnosti, rasi, boji kože ili slično. Dakle, prvi temeljni princip islama je da su vjernici (mu'mini) jedna cjelina i jedna zajednica (umet), gdje god da su i kakvog god etničkog porijekla, boje kože i nacije bili.
Kaže Uzvišeni: „Zaista, ovaj vaš umet je jedan umet, a Ja sam vaš Gospodar, pa Mi ibadet[3] činite“ (El-Enbija’, 92), takođe, u drugom ajetu: „Zaista, ovaj vaš umet je jedan umet, a Ja sam vaš Gospodar, pa Me se bojte“ (El-Mu'minun, 52).
Takođe, poslanik Muhamed u hadisu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu[4], kaže: „Musliman je brat muslimanu.“
Kaže Uzvišeni: „Svi se čvrsto Alahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Alahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Alah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali“ (Ali Imran, 103).
A u drugom ajetu: „I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Alah sjedinio – On je zaista silan i mudar“ (El-Enfal, 63)
Islam je ujedinio ne samo Arape nego sve narode i narodnosti, od Perzijanaca, Afrikanaca, Indijaca, Turaka, Slovena pa nadalje, koji su potpali pod muslimansku vlast a potom primili islam i koji su živjeli u jednoj državi (halifatu) ili više njih ali ne na nacionalnoj osnovi, sve dok muslimane nije podijelio Zapad (nakon Napoleonovih ratova i kolonijalizma) na nacionalne države, Turke, Egipćane, Palestince, Sirijce, Pakistance, Irance, Iračane, itd. Osnova islama je da Arapin nema prednosti nad nearapinom ni bijelac nad crncem, ni obrnuto.
Kaže Alahov Poslanik, u hadisu od Ebu Nadrete, od ashaba koji je prisustvovao hutbi na Mini na Oprosnom hadžu: „O ljudi, zaista je vaš Gospodar jedan, zaista je vaš otac (Adem, alejhiselam) jedan, nema prednosti Arapu nad nearapom, nema prednosti crnac nad čovjekom crvene kože osim po takvaluku (bogobojaznosti)“. Hadis bilježi Ahmed u svom Musnedu[5] a Albani i Mukbil El-Vadi'i ga ocjenjuju vjerodostojnim, a drugi muhadisi vjerodostojnim ili dobrim na osnovu drugih rivajeta[6].
U drugim rivajetima kod Bejhekija i Taberanija piše: „Nema prednosti Arapu nad nearapom, niti nearap nad Arapom, nema prednosti čovjekom crvene kože nad crncem niti crnac nad čovjekom crvene kože osim po takvaluku (bogobojaznosti)“. Kažu El-Busiri i El-Hejsemi da su ranije hadisa pouzdane.
Prema tome, na osnovu ovog hadisa nema prednost Arap nad nearapom, ni Bošnjak nad Srbinom ili Hrvatom, ni Srbin ili Hrvat nad Bošnjakom osim po bogobojaznosti (ako su svi muslimani). Znači, Srbin ili Hrvat koji primi islam je bolji kod Alaha od Bošnjaka ateiste ili onog koji se odmetne od islama ili ne praktikuje islam, a tvrdi i misli da je musliman. Alahov Poslanik je poslan sa vjerom islam i islamskom akidom svim ljudima bez obzira na njihovu rasu, porijeklo, naciju, narodnost, boju kože.
Kaže Uzvišeni: „Reci: ‘O ljudi, ja sam svima vama Alahov poslanik“. (El-E'araf, 158), „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“ (El-Enbija, 107), „Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna“ (Sebe’, 28).
Ako bi islam neku naciju ili neki narod trebao da uzdigne to je arapska, jer je Poslanik bio Arapin; Časni Kur'an je objavljen na arapskom; ashabi su u većini bili Arapi; islam su raširili Arapi, … Ne, nego baš suprotno. Bili su poniženi svi Arapi (prevenstveno Kurejšije) koji su odbili islam i suprostavili se Poslaniku što znači da je akida ona koja je razdvajala Arape jedne od drugih.
Smisao postojanja raznih naroda, nacija i rasa je da bi se ljudi međusobno upoznavali, a najbolji od ljudi je onaj ko je najbogobojazniji, onaj koji najdosljednije slijedi ono što je objavljeno proroku Muhamedu.
Kaže Uzvišeni: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji (najplemenitiji) kod Alaha je onaj koji Ga se najviše boji, Alah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa“. (El-Hudžurat, 13)
Uzvišeni Alah naređuje poslaniku Muhamedu da bude strpljiv (sabura) sa slabim i potlačenim muslimanima poput ove trojice: „Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutru i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj oči svoje s njih iz želje za sjajem dunjalučkog života …“ (El-Kehf, 28).
Bilježe Ibn Madže i Ibn Ebi Šejbe da su Akre'a ibn Haris i Ujejne ibn Hisn došli kod poslanika Muhameda, pa kada su vidjeli kod njega Suhejba, Bilala, Amara i Hababa rekli su: „O Muhamede, tebi će doći delegacije od Arapa pa se stidimo da nas Arapi vide sa ovim robovima“.
Kad je poslanik Muhamed skoro odlučio da prvake Arapa odredi za sastanak došao mu je anđeo Džibril sa Kur'anom u kojem mu se to zabranjuje.
Kaže Uzvišeni: „I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i naveče Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu, ti nećeš za njih odgovarati, a i oni neće odgovarati za tebe, jer bi, ako bi ih otjerao, nasilnik bio“ (El-En'am, 52).
Ovaj hadis je šejh Albani[7] ocijenio vjerodostojnim.
Takođe, prorok Muhamed je Ebu Džehla, Omera ibn Hišama, nazvao „faraonom naroda“ (umeta) i „ocem neznanja“ iako je bio iz klana Mahzum (jedan od tri bogata klana uz Banu Hašim i Banu Umaja) iz plemena Kurejšija iz kojeg je bio i poslanik Muhamed. Arpaski politeisti su Ebu Džehla zvali „ocem mudrosti“, suprotno Proroku i Ebu Džehla je progonio muslimane i vodio vojsku i bio ranjen u bitci na Bedru poslije koje su ga muslimani pogubili.
Ashab Ebu Ubejde[8] je ubio svoga oca u bitci na Bedru[9] zbog akide i islama.
Tim povodom objavljen je kur’anski ajet:
„Ne treba da ljudi koji u Alaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Alahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je on u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i on će ih uvesti u dženetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Alah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. oni su na Alahovoj strani, a oni na Alahovoj strani će, sigurno, uspjeti.“ (Kur'an 58:22)
Islam pravi razliku među ljudima na osnovu vjere (akide), a ne nacionalnosti. Ashab Omer je bio stava da se zarobljenici Bedra pobiju, što je Kur'an potvrdio iako su bili iz plemena Kurejš i najbliža rodbina ashaba. I na kraju, islam je izvojevao pobjedu sa ashabima poput ovih oslobođenih robova koji će se spominjati i veličati do Sudnjeg dana, dok je istorija Kurejšija, protivnika islama, završila sa njihovim proklinjanjem i iznošenjem sramote na njih.
Prvo – nacionalizam okuplja ljude na osnovu njihovog nacionalnog, narodnog ili etničkog porijekla, što je suprono islamu koji okuplja ljude na osnovu vjere (akide).
Drugo – nacionalizam daje prednost hrišćaninu Arapu (Bošnjaku ateisti) nad pakistanskim ili turskim muslimanom (nad Srbinom ili Hrvatom koji prime Islam).
Treće – nacionalizam pomaže hrišćanina, Jevrejina ili Arapina (Bošnjaka ateistu) protiv pakistanskog ili turskog muslimana (Srbina ili Hrvata koji prime islam) samo zato što su iste nacije.
Četvrto – nacionalizam poziva na ljubav prema vladarima, prvacima i herojima vlastite nacije pa makar bili i nevjernici (kjafiri) (bogumili, hrišćani ili ateisti), a islam zabranjuje prisnost, ljubav i prijateljevanje sa svim vrstama kjafira.
Peto – nacionalizam poziva na ljubav prema pripadnicima vlastite nacije pa makar bili nevjernici (kjafiri) ili ateisti, dok islam poziva na ljubav u ime Alaha prema vjernicima (mu'minima) bez obzira koje nacije, naroda ili rase bili, a istovremeno poziva na mržnju u ime Alaha prema kjafirima pa makar bili iz vlastitog naroda ili nacije.
Šesto – nacionalizam ne prihvata da mu ustav bude Kur'an, a islam jedina vjera vodeći računa da to ne bi izazvalo otpor, suprostavljanje, nelagodnost i odbijanje „braće“ po naciji nemuslimana, ateista, hrišćana … Jedina vjera priznata kod Alaha je islam i jedini zakon koji je vjerska obaveza[10] (vadžib) primjenjivati je šerijat.
Sedmo – po nacionalizmu islam ne odgovara ovom savremenom dobu napretka i civilizacije, osim u sferi privatnog života i džamije, a islam je došao da uredi sve sfere ljudskog života, od vođenja države do ophođenja prema životinjama.
Osmo – po nacionalizmu vjera (islam i druge vjere) je obavila i završila svoju ulogu u istorijskom razvojnom periodu, dok su danas neminovna druga nova načela i principi savremenog života kojima vjera ne može udovoljiti. A po načelima islama, islam je vjera koja odgovara i zadovoljava sve potrebe čovječanstva do Sudnjeg dana.
Islamski teolozi ne smatraju da se razlike između nacionalizma i islama završavaju na ovih osam razlika.
U islamu je važna (globalna) zajednica vjernika, a ne zajednica bilo kog naroda. Pa ipak, Muslimani i njihovo vođstvo sa Alijom Izetbegovićem na čelu su idejnu tvorci promjene identitetske odrednice iz Musliman u Bošnjak.
Dana 27. i 28. septembra 1993. godine održan je Prvi bošnjački sabor, u sarajevskom hotelu „Holiday Inn“. U sali hotela „Holiday Inn“ našle su se predstavnici: enklave Srebrenica, BH stranaka i raznih udruženja; svih vjerskih zajednica; tzv. AR BiH; američki, iranski i turski ambasador i direktor Soroševe kancelarije „Otvoreno društvo“ u Sarajevu (otvorene usred rata) gospodin Lajonel Rozenberg. Na saboru je usvojena promjena nacionalnog imena Musliman u Bošnjak. Akademik Muhamed Filipović je naveo da su „Bošnjaci nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država, kao povijesni subjekat bila“. Neobično je da je pristalica ideja „Muslimasnskog bratstva“, mladomusliman Alija Izetbegović, odstupio od svojih ideala i islama koji prednost daje vjerskoj (uma) u odnosu na nacionalnu zajednicu.
Da li je to pokušaj autora „Islamske deklaracije“ u kojoj govori o „superiornosti islama“; „Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“ da ublaži radikalne stavove i predstavi se kao demokrata odstupajući od radikalnih islamističkih ideja ili predstavljanje muslimana Bošnjaka kao jedinih autohtonih stanovnika BiH i implicitno i skidanja stigme konvertita i saradnika svih okupatora. Najvjerovatnije sve od navedenog.
Dio Muslimana nije sa oduševljenjem prihvatio promjenu nacionalne odrednice kao ni oktroisanje novog nacionalnog imena čak se pozivajući na rezultate referenduma o nezavisnosti od 01. marta 1992. godine jer je u referendumskom pitanju navedena nacionalna odrednica Musliman:
„Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“
Na ovom referendumu[11] implicitno je potvrđena nacionalna odrednica Musliman iako to nije bilo referendumsko pitanje. Rezultat referenduma je sporan jer je ZA glasalo 2.061.932 (63,37%) od 2.073.196 izašlih glasača što iznosi (63,70%) od ukupnog broja birača 3.253.847 na biračkom spisku. S druge strane, referendum je nelegalan jer je izašlo manje od 2/3 glasača, a Srbi su plebiscitarno bili protiv jer nisu ni izašli na referendum.
Poslije svega je tebalo naći istorijske „dokaze“ da su muslimani Bošnjaci starosjedioci za razliku od Srba i Hrvata i ti „dokazi“ su traženi u hrišćanskoj jeresi bogumilstvu[12], sinkretističko pseudohrišćanskoj, dualistčko manihejskoj[13] jeresi. Bogumili su vjerovali u Sveto pismo i apokrifne, nekaknonska zabranjene spise; vjerovali su u dobro (dobri) Bog Jevađelja i nepropadljivu dušu i zlo zli „bog“ Starog zavjeta i sve propadljivo, materija, tijelo. Pošto Bog nije stvorio ništa što će biti uništeno, pošto će vidljive stvari biti uništene, nisu stvorene od dobrog nego od zlog Boga. Budući da je materijalni svijet zao, glavni životni zadatak je oslobođenje duše iz tamnice tijela.
Teorija o bogumislom porijeklu bosanskih Muslimana je neuvjerljiva jer je zasnovana na vjerskoj osnovi, na pseudohrišćanskoj jeresi, ne na autohtonoj nacionalnoj grupi. Sem toga, najstariji pisani dokumenti Humačka ploča (10 v.), Miroslavljevo jevađelje (12 v.) i Povelja Kulina bana (12 v.) su dokumenti pisani srpskom ćirilicom, srpskim jezikom, dok pisanih tragova bogumila ove specifične težine i nema. Pozivanje na stećke je takođe neutemeljeno jer su ti grobovi okrenuti ka istoku kao što je to slučaj sa grobovima pravoslavnih i često nekropole sa stećcima i danas zovu „grčka groblja“. Bosanski muslimani Bošnjaci identitetsko utemeljenje nalaze u islamu, snažnom odricanju pripadnosti srpskom etnosu (mi nismo Srbi), pseudo istorijskoj teoriji o bogumilckim korijenima i prisvajanju srpskog istorijskog naslijeđa i vladara poput bana Kulina.
Povelja Kulina bana jasno govori ko je bio Kulin ban.
U ime Oca i Sina i Svetog duha. Ja, bosanski ban Kulin, obećavam Tebi kneže Krvošu i svim građanima Dubrovčanima da ću vam biti pravi prijatelj od sada pa do veka. Držaću sa vama pravdu i pravo poverenje dokle god budem živ. Svi Dubrovčani koji hodaju gde ja vladam mogu trgovati gde god hoće i kretati se gde god žele, s pravim poverenjem i pravim srcem bez bilo kakve obaveze, osim ako mi ko podari poklon po svojoj volji. I da im moji časnici ne čine nikakvo nasilje.
I sve dok su u mojoj državi davaću im pomoć kao sebi koliko se može bez ikakve zle primisli; tako mi Bog pomogao i ovo sveto evanđelje.
Ja, Radoje banov pisar, napisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Hristova hiljadu i sto osamdeset i devete godine, meseca avgusta u dvadeset i deveti dan, (na praznik) usekovanja glave Jovana Krstitelja.
[1] Islamska akida (vjerovanje) je čvrsto vjerovanje u Alaha Uzvišenog i u ono što to vjerovanje zahtijeva po pitanju tevhida – Alahove jednoće, vjerovanje u Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan, vjerovanje u odredbu dobra i zla, i vjerovanje u sve ono o čemu nas je obavijestio Alah Uzvišeni u Kur’anu i Njegov Poslanik.
[2] Потпуно одсуство вјере, имана.
[3] Apsolutna pokornost i robovanje Alahu.
[4] Vjerodostojna predaja.
[5] Zbirka hadisa
[6] Predanje ili tradicija, pripovjedanje.
[7] http://www.iltizam.org/tekstovi/read/1688, stranica posjećena 3. aprila 2025. godine u 09:20
[8] https://bs.wikipedia.org/wiki/Ebu-Ubejde_Amir_ibnul-Džerrah, stranica posjećena 3. aprila 2025. godine u 09:41
[9] https://bs.wikipedia.org/wiki/Bitka_na_Bedru, stranica posjećena 3. aprila 2025. godine u 11:02
[10] https://bs.wikipedia.org/wiki/Vadžib, stranica posjećena 3. aprila 2025. godine u 12:27
[11] https://bs.wikipedia.org/wiki/Referendum_o_nezavisnosti_Bosne_i_Hercegovine, stranica posjećena 3. aprila 2025. godine u 11:20
[12] https://sr.wikipedia.org/wiki/Bogumili, stranica posjećena 3. aprila 2025. godine u 12:10
[13] https://sr.wikipedia.org/sr-ec/Манихејство, stranica posjećena 3. aprila 2025. godine u 12:12
