Sretan i blagoslovljen Božić svima koji ga slave.
Prije nastavka jedno pojašnjenje u svezi teksta u prošloj kolumni …tako da svi u njoj zarađuju, recimo tri tisuće maraka mjesečno,… Naime, ovaj moj rad objavljen je 2011. pa je u to vrijeme plaća od 3.000 maraka bila dobra plaća, tako da bi umjesto cifre tri tisuće maraka danas bilo prihvatljivije napisati tako da svi u njoj zarađuju sjajno, a sada slijedi nastavak:
2.1. Kako kvalitetno riješiti NACIONALNO pitanje u Bosni i Hercegovini?
Rješenje tog problema postoji i sadržano je u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, a narodima i građanima Bosne i Hercegovine dali su ga predstavnici Međunarodne zajednice u Beču, Bečkim sporazumom.
Kako se Bečkin sporazumom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine rješava NACIONALNO pitanje u Bosni i Hercegovini?
Prije samog pojašnjenja kako se to praktično postiže evo za to važnog dijela iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. (prepisano iz SLUŽBENIH NOVINA FEDERACIJE BiH, Broj 1., od četvrtka 21. jul – srpanj 1994. godine sa stranice br. 23. i 24.)
Na osnovu članka XI. 3 (1) i (2) i članka IV. 20. (1) (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 43. stavak 1. i 2. Poslovnika Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst, Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine na II sjednici Skupštine održanoj 30. maja – svibnja 1994. godine donijela je:
ODLUKU
O PRIHVATANJU SPORAZUMA O PROVOĐENJU USTAVA
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Članak 1.
Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine prihvata i u cjelosti osigurava provođenje Sporazuma, kojega su u ime bošnjačkog naroda i u ime hrvatskog naroda potpisali 11. svibnja – maja 1994. godine u Beču – Republika Austrija gospoda Haris Silajdžić i Krešimir Zubak, ovlašteni predstavnici Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine.
Jedna mala digresija koja se ne nalazi u ovom znanstvenom radu glede postizanja tog sporazuma između predstavnika bošnjačkog i predstavnika hrvatskog naroda.
Parafrazirat ću moj razgovor sa gospodinom Krešimirom Zubakom. Dakle, pričao mi je gospodin Zubak; došli smo u Beč, stranci su nam dali nekakav papir i rekli, evo pogledajte to, vidite imate li što ispraviti. Neke ispravke davali smo i gospodin Silajdžić i ja, ali svaki puta oni bi nam rekli, dobro je to, ali dajte se još malo usuglasite. Kad smo uvidjeli da nećemo otići iz Beča dok ne potpišemo sporazum, onakav kakav su nam oni dali prvi dan, na kraju smo ga potpisali bez da su nam dopustili izmijeniti i jedan zarez, a kamoli riječ ili nešto više.
Članak. 2
Sporazum iz članka 1. ove odluke nalazi se u prilogu ove odluke i čini njen sastavni dio.
Članak 3.
Ustavotvorna skupština, Predsjednik i Dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine u prijelaznom periodu starat će se za izvršenje ove odluke.
Članak 4.
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u „Službenim novinama Federacije BiH“
US broj 6/94
P r e d s j e d a v a j u ć i
Ustavotvornom skupštinom
Federacije BiH Sarajevo
30. svibnja – maja 1994. godine
Mariofil Ljubić s. r.
U skladu sa odlukama Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine, ovlašteni predstavnici na sastanku u Beču od 07. do 11. 05. 1994. zaključili su ovaj sporazum od sedam (7) točaka, a za rješenje NACIONALNOG pitanja na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine ključna je točka 5. Sporazuma u kojoj se kaže:
„Potpisnici Sporazuma obvezuju se odmah pristupiti uspostavi općinskih tijela vlasti u skladu s Ustavom Federacije BiH.
Tamo gdje postoji opravdan interes, na temelju Jedinstvenih kriterija utvrđanih u skladu s Ustavom omogućit će se konstituiranje i izmjena granica općina (npr. Usora)“.
Za razliku od svih bivših mirovnih sporazuma Međunarodna zajednica je ovaj put dobro, ako ne i sjajno Bečkim sporazumom riješila NACIONALNO pitanje u Bosni i Hercegovini, ali se praktično, prije svega opstrukcijom političara u Bosni i Hercegovini, nije pomakla dalje od rješavanja jednog malog dijela u primjeru općine Usora i Općine Žepče u novim granicama, premda u zadnjem primjeru ni taj dio nije u potpunosti doveden do kraja jer, iako o tome postoji Odluka Visokog predstavnika koja je obvezujuća, još uvijek nisu riješeni sporni detalji u razgraničenju između bivše općine Mgalaj i nove općine Žepče (to detaljno razgraničenje riješeno je između općine Zavidovići i općine Žepče). I da ne bude zabune, ni ovaj sporni dio na rješavanju detalja između općine Maglaj i općine Žepče nije riješen, prije svega krivnjom lokalnih političara spomenutih općina.
U daljnjem tekstu pojasnit ću do kraja gdje, u čemu leži to sjajno rješenje koje treba primijeniti na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, a ne samo na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine.
Rješenje se nalazi također u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine u poglavlju V o kantonalnim vlastima u članku 2. (prepisano iz SLUŽBENIH NOVINA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE broj 1.).
Evo tog članka:
- Svaki kanton može prenijeti svoje ovlasti na općine na svom teritoriju ili na federalnu vlast.
- Svaki kanton može na općine na svom teritoriju prenijeti ovlasti u svezi s naobrazbom, kulturom, turizmom, lokalnim poslovanjem i karitativnom djelatnošću, te radiom i televizijom, a dužan je to učiniti, ako glede nacionalnog sastava, većinsko pučanstvo te općine nije većinsko pučanstvo u kantonu kao cjelini.
- Svaki kanton može zaključivati sporazume s državama i međunarodnim organizacijama samo uz privolu Parlamenta Federacije.
Što onda praktično treba učiniti?
Prije nego li odgovorim na ovo pitanje preći ću na bit problema u Bosni i Hercegovini.
Bosna i Hercegovina, ako želi ići naprijed, ako želi funkcionirati kao i svaka normalna država, mora sa sebe skinutu „ludačku košulju“ koja joj je navučena u Daytonu. Ovdje ne sporim, kao i mnogi drugi, da je Daytonski sporazum napravio dosta toga dobroga. Sama činjenica da je zaustavio rat i krvoproliće, da je omogućio slobodu kretanja i povratka, dovoljna je da mu se oda priznanje, ali je neosporno da je sada smetnja, kočnica k daljnjem razvitku, napretku i funkcioniranju Bosne i Hercegovine kao normalne države.
Zaključak
Daytonski sporazum mora se staviti izvan snage i donijeti novi državno-pravni ustroj Bosne i Hercegovine koji će biti pretočen u Ustav Bosne i Hercegovine.
Budući da je Daytonski sporazum međunarodni sporazum mora se sazvati Nova MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O BOSNI I HERCEGOVINI, na kojoj bi zemlje potpisnice i zemlje jamci, Daytonski sporazum stavile izvan snage i dogovorile se s političkim predstavnicima Bosne i Hercegovine, o novom državno-pravnom ustroju, odnosno o novom Ustavu Bosne i Hercegovine.
Već je punih deset godina (sada već 30 godina) kako u svojim tekstovima zagovaram održavanje NOVE MEĐUNARODNE KONFERENCIJE O BOSNI I HERCEGOVINI NA KOJOJ BI SE DAYTONSKI SPORAZUM STAVIO IZVAN SNAGE I DONIO NOVI DRŽAVNO-PRAVNI USTROJ BOSNE I HERCEGOVINE. Bolno svjestan da će ovu moju ideju biti veoma teško ostvariti ipak tvrdim – Prije će se dogoditi i zakazati održavanje NOVE MEĐUNARODNE KONFERENCIJE O BOSNI I HERCEGOVINI, NA KOJOJ ĆE SE DAYTON STAVITI IZVAN SNAGE, nego što ć se političari, oni koji za sebe tvrde da su predstavnici svojih naroda, ali i oni koji tvrde da su predstavnici svih građana Bosne i Hercegovine, dogovoriti oko bilo kakvih kvalitativnih ustavnih promjena!
Suglasan sam s mišljenjem – dogovorit će se oko nekih kozmetičkih promjena, kao što su, npr. Slučaj „Sejdić-Finci“, ali oko bitnih stvari ne će se dogovoriti bez održavanja NMK o BiH, bez pritiska međunarodne zajednice.
Samo ovakvim rjješavanjem pitanja cijele Bosne i Hercegovine može se poboljšati i položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini!
Evo kako na toj NMK o BiH, koja će se jednoga dana morati održat, treba urediti Bosnu i Hercegovinu.
Cijelu Bosnu i Hercegovinu treba kantonizirati. Napraviti deset kantona s većinskim bošnjačkim stanovništvom, deset kantona s većinskim srpskim stanovništvom i deset kantona s većinskim hrvatskim stanovništvom. U tim kantonima onda primijeniti Bečki sporazum. To praktično znači da treba izvršiti komunalni preustroj cijele Bosne i Hercegovine u skladu s Jednistvenim kriterijima koje sam već spomenuo. Kada se izvrši komunalni preustroj odmah, bez zadrške prenijeti ovlasti na općine, utkane u Bečkom sporazumu. Uostalom, sve te ovlasti su iz Opće deklaracije o ljudskim pravima.
Zašto?
I hrvatskom i bošnjačkom i srpskom narodu najmanje je važno gdje će plaćati porez. Hoće li ga plaćati u Zeničko-Dobojskom, Zapadno-Hercegovačkom, Banjo-Lučkom kantonu ili će ga plaćati negdje u Monte Karlu. Svakom pojedincu je jasno da u uređenoj državi mora platiti porez. Ako je moguće, u biti svakog čovjeka, ma kom narodu pripadao ili mu pripadnost narodu možda nije važna, ma kom političkom uvjerenju pripadao, je da pokuša ne platiti porez. Uzet ću za primjer oca poznate tenisačice Stefi Graf. Iako je imao dovoljno novca da ga plaćanje poreza ne bi osiromašilo, on je pokušao utajiti porez, odnosno ne platiti. Imao je peh, kako mi to u Bosni i Hercegovini kažemo, pa ga je financijska policija otkrila i naravno, dobio je zatvorsku kaznu. Nadalje, svakom pojedincu, Hrvatu, Bošnjaku, Srbinu ili Amerikancu najmanje je bitno koja će ga policija zaustaviti ako je ispravan, međutim, ako recimo prodaje drogu bježat će od svake. Ali to, hoće li mu dijete učiti na hrvatskom, nastavnom planu i programu, srpskom ili bošnjačkom, hoće li slobodno upražnjavati svoju kulturu, religiju, hoće li imati radio i televiziju na hrrvatskom, bošnjačkom ili srpskom jeziku, e to mu je itekako važno.
Ovdje će mnogi reći, kamo sreće da i jedni i drugi i treći uče i znaju engleski. Da, treba da uče i znaju i engleski i druge jezike, ali im je ipak najvažnije da ispravno nauče svoj jezik kako bi očuvali samosvjesnost svog nacionalnog bića. Ovo treba razumjeti i prihvatiti, a ne kroz pokušaj uvođenja nekih nadnacionalnih kategorija praviti još veće probleme. Uostalom, kako bi reagirao, recimo Englez ili Nijenac da mora učiti neki drugi jezik i upražnjavati neku drugu kulturu, a svoju staviti u drugi plan?
Sve ovo što sam naveo osigurava Bečki sporazum i prenošenje na općine narečenih ovlasti iz tog Sporazuma.
NA OVAJ NAČIN U BOSNI I HERCEGOVINI BI SE KVALITETNO RIJEŠILO NACIONALNO PITANJE, riješili bi smo se karcinoma koji Bosni i Hercegovini ne dopušta da funkcionira kao normalna država
2.2. Dokazi
Slijedi nastavak
Draga naša, Žepče, 27. prosinca 2025. Anto Marinčić
