Po naredbi postupajućeg tužioca Tužilaštva BiH, policijski službenici SIPA-e BiH, u popodnevnim satima 18. decembra, lišili su slobode Ranka Debeveca, predsjednika Suda BiH i Osmana Mehmedagića „Osmice“, bivšeg direktora OSA-e BiH zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela zloupotrebe položaja, povezana sa drugim krivičnim djelima iz Krivičnog zakona BiH. Tužilaštvo BiH je saopštili da u interesu predmeta ne mogu dati više detalja ili informacija. Inače, Ranko Debevec je  državljanin BiH i državljanin Španije u kojoj koristi ime Ranko i prezime svoje majke Kaveson, a 18. januara 2023. izabran je ponovo za predsjednika Suda BiH kao jedini kandidat za tu poziciju, na kojoj se nalazi od 2016. godine.

Piše: Dževad Galijašević

U avgustu prošle godine Debevecu je disciplinska komisija za sudije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH izrekla mjeru javne opomene.Tada je rijavljen da je “namjerno davao lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi sa prijavama za radno mjesto, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti Vijeća”. Prijavljen je i za “ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije” pa je to hapšenje Debeveca i Mehmedagića, dobra vijest za BiH.  

ANTI SRPSKI SUD BIH I SARAJEVSKE KADIJE:

Ako neko želi da se upozna sa najvećim problemom koji zajednička država BiH ima, onda treba da pogleda razgovor sa navodnim geopolitičkim analitičarem Jahjom Muhasilovićem objavljen na Hajat televiziji 18.12.2023. upravo povodom hapšenja Debeveca i Osmice. 

Pun bjesa i mržnje prema svemu što nije muslimansko i bošnjačko, Jahja Muhasilović, suprotno od hebrejskog korijena svoga imena (“Milost Božija”) je “objasnio”, sluđenim “zelenim beretkama“ Hajat TV i svim Bošnjacima da je Osman Mehmedagić “prisluškivao samo neprijatelje – Srbe I Hrvate”, da je to radio u interesu države koju je branio i štitio na taj način, i da je ovo hapšenje upravo udar na “Muhasilovićevu državu”. Ta identifikacija bošnjačkog šovinističkog ludila i patetičnog velikodržavlja čini BiH neodrživom i nemogućom.   
Prisluškivatii uhoditi  Predsjednika Republike Srpske, ugroziti mu bezbjednost i suditi mu po zakonima zalutalog švabe Kristijana Šmita, držati strane sudije u Ustavnom sudu; mijenjati Ustav BiH i najvažnije zakone zemlje… za Muhasilovića su način na koji se država brani.

Jedinstveni spoj osmanskog feudalnog nasilja i komunističkog naslijeđa u BiH koje ispred sebe postavlja laž o zajedničkoj državi i evropskom liku i naličju te svijesti i politike, prisvojilo je državu i svoje političko ludilo proglasilo za patriotizam. Nasilna homogenizacija Bošnjaka oko ideje vjere, jezika i lažne istorije, se prenijela na širi plan međuetničkih odnosa u BiH. 

Uostalom, rat, na teritoriji Bosne i Hercegovine se devedesetih godina i vodio zbog toga I bio je međuetnički i međuvjerski a završen je potpisivanjem Međunarodnog sporazuma o miru u Dejtonu i Parizu. Sporazum je bio izraz političke saglasnosti Amerike i Rusije a njemu su se kasnije pridružile Velika Britanija i Francuska, za njima I NJemačka – Britanija I NJemačka da bi ga mijenjale i prilagodile svojim interesima a Francuska onako, usput, počasno i  pro forme. Britanci su našli način promijene Dejtonskog sporazuma u vidu Londonskog osnivanja “Savjeta za provođenje  mira”, desetak dana prije nego što je sporazum potpisan u Parizu a NJemci su u taj voz, uskočili u Bonu, u drugoj polovini 1997, preko tog istog Savjeta za provođenje mira. U Bonu, je taj nedejtonski I antidejtonski Savjet odlučio tumačiti Aneks 10 Mirovnog sporazuma o BiH tako da Visoki predstavnik postane tijelo s neograničenim pravnim ovlaštenjima. 

Savjet je “odlučio” da ovlaštenja Visokog predstavnika u BiH tumači beskonačno široko tačnie arbitrarno, ad libitum, onako kako odluči sam Visoki predstavnik ili netko tko stoji iza njega. Pročita li se Aneks 10 koji izvorno definiše ovlaštenja Visokog predstavnika, jasno je kako je riječ o instituciji koja je zamišljena da ima ulogu dobronamjernog pomoćnika, u najboljem slučaju medijatora, u procesu implementacije mirovnog sporazuma za BiH. Upravo, Aneks dokazuje da Visoki predstavnik kao tijelo postoji zato što su ga same strane, potpisnice sporazuma, prije svega predstavnici naroda u BiH, pozvale da im pomogne. Postojanje Visokog predstavnika temelji se na volji izvornih strana a ne obratno (Aneks 10, I.2). On služi njima, a ne one njemu i izričito kaže, da je Visoki predstavnik dužan  poštovati autonomiju civilnih organizacija i tijela u BiH (Aneks 10, II.1c). 

Treće, po pitanju prava tumačenja, Aneks 10 kaže da je Visoki predstavnik konačni autoritet za tumačenje, ali samo Aneksa 10 kao Sporazuma o civilnoj provedbi mira u BiH (Aneks 10, V). No onda se netko u Savjetu za provođenje mira sjetio da se tačka o tumačenju može tumačiti i tako da se kaže da Visoki predstavnik ima ovlast da tumači vlastite ovlasti, te da se na taj način može transformisati u konačnog tumača cijelog Dejtonskog sporazuma, uključujući i Ustav BiH (Aneks 4 Dejtonskog sporazuma). Tako je rođena diktatura i  uništena državnost i mogućnost saradnje između tri naroda u zemlji. 

Te antidržavne akcije su podržali Bošnjaci svojom pričom o „odbrani države i evropskom putu“ i sve mjere kojima se državotvorna supstanca suvereniteta i integriteta države rušila od strane zapadnih upravitelja prizivana je i dočekivana u Sarajevu sa aplauzima. 

Kad je sa pozicije Srpskog člana Predsjedništva BiH, Milorad Dodik uputio zvanični odgovor Kristijanu Šmitu na pismo od 27. jula 2022. godine u njemu se pozvao na stav institucija Republike Srpske, kao i stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN, prema kojem, Kristijan Šmit nije izabran po Aneksu 10. koji je jedini izvor legitimnog mandata visokog predstavnika, i nema ovlaštenja ni po Aneksu 10.:
„Niste dobili saglasnost Republike Srpske kao strane potpisnice Aneksa 10. Takođe, podsjećamo i da svi dosadašnji visoki predstavnici, a posebno Vi koji to niste, nisu imali i nemaju izvršna i naredbodavna ovlašćenja, posebno ne zakonodavna. Iz Aneksa 10, koji je jedini izvor legitimnog mandata visokog predstavnika ne proizilazi donošenje zakona i drugih propisa umjesto legalnih i legitimnih organa entiteta i institucija BiH. A do sada ste (svi raniji visoki predstavnici, a i Vi, građanine Šmit) nelegalno, nelegitimno, neustavno i antidejtonski nametali zakone, mijenjali entitetske ustave, “zamrzavali” bankovne račune stranaka i građana, ukidali nižestepene sudske odluke, zabranjivali građanima imenovanje na političke funkcije, smjenjivali funkcionere na najvišem političkom nivou.

Vaša samoprigrabljena diktatorska ovlašćenja su suprotna ljudskim pravima, ličnim i političkim pravima posebno, Vi rušite princip vladavine prava, Vi ste iznad zakona, iznad ustava, iznad sudskih odluka, iznad političkih odluka, a posebno iznad odluka donesenih demokratskim procedurama u organima vlasti, posebno organa predstavničke, narodne demokratije u kojima se usvajaju zakoni“.

Formiranje Oružanih snaga BiH i raspuštanje nacionalnih vojski; uspostavljanje Suda i tužilaštva BiH, osnivanje Obavještajno bezbjednosne agencije BiH. uz ukidanje nacionalnih obavještajnih službi; donošenje besmislenih zakonskih rješenja koja su dovela do formiranja 65. Agencija na zajedničkom nivou, nepoznatih Dejtonskom sporazumu. Praktično, sve što je bilo koji Visoki predstavnik u BiH radio, bio je čisti akt neprijateljstva prema Srbima.

I pored najbolje volje nemoguće je navesti, makar jednu mjeru, odluku, zakon ili izmjenu ustava BiH, koju je donijeo neki Visoki predstavnik, a da je ona bila na korist ili u interesu Srba. Doduše, i Hrvata. Iako nisu takve odluke koristile ni Bošnjacima, teško je bilo objasniti narodu da tzv.međunarodna zajednica i SDA imaju isti interes: očuvati srpsku i hrvatsku krivicu u svijesti naroda i sprečiti integraciju i stabilnost zemlje.

Narativom o suzbijanju „aktivnog i opasnog srpskog neprijatelja“ pravdane su, sve štetne političke odluke   Alije i sina mu Bakira Izetbegovića te njihove Stranke demokratske akcije i prije rata, tokom njega, pa i danas. Naravno da je Visoki predstavnik oruđe neprijatelja srpskog naroda ali i hrvatskog, i cjele države BiH.

Upravo tako: Visoki predstavnici su konstantno, od završetka rata do danas, imali samo jednu vrstu aktivnosti: ubijanje srpskih nacionalnih prava i rušenje političke snage Republike Srpske.Tako se došlo i do izmjena Krivičnog zakona i odluke Kristijana Šmita, da „nepoštivanje“ lažnog „bosanskog cara Šćepana Malog“ tj. Šmita predstavlja krivično djelo. I danas se ubrzano, ekspresno sudi Predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku po odredbama koje je Šmit „ubacio“ u kriviučni zakon navodne države Bosne i Hercegovine. U ovom predmetu istragu je vodio tužilac Bošnjak, sudija za prethodni postupak je bio Bošnjak i sudija od koga se očekuje presuda je Bošnjak – bivši Alijin, vojni sudija iz Zenice.

Visoki predstavnik u BiH, je suveren i diktator koji ne može biti pitan; koji neće i ne može odgovarati pred sudom javnosti; vladar čija je riječ posljednja nezavisno od njezine iracionalnosti i amoralnosti. To je suveren s kojim se ne može pregovarati. Božanstveni Incko. 

Nesumnjivo je ovakav suverenitet na duži rok, neodrživ. 

I ta prepoznatljiva i destruktivna, povećana mobilnost političke i vjerske kvazi-inteligencije u Sarajevu, koja se pravda i hrani navodnom srpskom ili hrvatskom agresijom i nacionalizmom, te međunarodnom političkom konstelacijom, ističe u prvi plan i promjene u geopolitičkoj sferi i opšti položaj islama i BiH u politikama velikih sila na Balkanu (posljedice aneksije, Balkanskih ratova, socijalizma, proteklog rata i Dejtonskog ustava koji je inaugurisao međunarodni protektorat, jednako u teoriji i praksi), bitno određujući način, na koji su se bošnjački političari, vjerske vođe i inteligencija, uključivali u raspravu o prošlosti, porijeklu i nacionalnom interesu. Prava debata nikada nije ni postojala, jer su o dilemama definicije vlastitog identiteta odlučivali nedoučeni politički komesari Stranke demokratske akcije i vjerska ulema, fokusirana na vrjednosti islama i njegovu kompatibilnost sa društvenim tendencijama, novim ustavnim uređenjem i modernizacijom.

Način na koji su Muslimani pa Bošnjaci postali taoci razumijevanja svoga kolektivnog duha, identiteta i interesa, samo u okviru vjerske svijesti i vjerskih ciljeva, rezultat je proistekao iz učešća naroda u tom vjerskom pokretu koji je sebe nazivao strankom. Upravo je SDA, kao fundamentalistički pokret koji je osnovao Alija Izetbegović sa takozvaniim Mladim muslimanima, gurnuo Bošnjake u dinamičnu konfrontaciju prvo sa Srbima, zatim sa Hrvatima i na kraju, kroz rat u tzv. Cazinskoj krajini i u rat sa samim sobom. Danas taj radikalni pokret sarađuje sa Muslimanskim bratstvom i svim poznatim vjerskim grupama i organizacijama u svijetu – ideološki podržava i sponzoriše najveće svjetske, terorističke organizacije (Al Kaidu, Islamsku državu Daeš, Front al Nusra, Hamas, Lashkar e Taibah, Boko Haram… čak i šitski Hezbolah u određenoj mjeri). Svim svojim političkim mjerama i ciljevima, lažnim i površnim obećanjima vlastitom narodu nekada SDA a danas stranke „Vladajuće Trojke“ u Sarajevu, sukobljavaju  vlastiti narod sa komšijama, regionom i cjelom Evropom. 

Oni pokušavaju majorizirati Srbe na način kako im je to uspjelo sa Hrvatima – oni falsifikuju rezultate popisa stanovništva a u Tužilaštvu i Sudu BiH su sprečavali sankcionisanje teških ratnih zločina prema Srbima i ritualnih klanja kojima su Srbi bili izloženi od Drine do Une, Bosne i Neretvw. Oni su omogućili bjeklstvo Sakibu Mahmuljinu i izbjegavanje presuđene i zaslužene kazne od 8. godine zatvora.

Danas je evidentno da stalna nastojanja da se „dokaže zločinačka priroda Republike Srpske“ i da sensvi Srbi postave na optuženičku klupu zbog navodne agresije na vlastitu zemlju, ima i konkretan cilj: rušenje osnovnih elemenata nacionalne ravnopravnosti utvrđene Dejtonskim sporazumom, rušenje državotvornog subjektiviteta države a posebno Republike Srpske i formiranje islamskog društva i islamske vlasti, kao ključnih mjera u izgradnji BiH kao islamske države. 

Zato je akcija hapšenja Debeveca i Osmice, ta dva karcinoma mira i  zajedničkog života, iza koje stoji Tužilaštvo BiH i bezbjednosne agencije u zemlji uz velike zasluge najboljeg, poslijeratnog Ministra Bezbjednosti BiH Nenada Nešića, dobra vijest za sve ljude i poruka da čaršijsko, sareajevsko ludilo, politički i vjerski fanatizam, nisu uništili sav integritet sistema i da ne mogu kidnapovati zajedničku državu.

Izvor :Pravda