DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 7.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
BOŠNJACI IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI
Bosna i Hercegovina u istoriji – Nacija tipa države i religije
7. – 1. Bosanska mitologija i prvi pomen – stara era – Predodžbe i zablude
Istorija Bosne i Hercegovine, istorija tamnice( „tamnog vilajeta“ ,kako reče književnik), ključ je za razumjevanje kompleksnih političkih pojava koje određuju sudbinu Bosanaca i Hercegovaca: tačnije, riječ je o prostoru koji je manje od jednog vijeka nosio naziv Bosna i Hercegovina, ali koji je u svome, više-milenijumskom trajanju bio arena velikih plemenskih, narodnih, nacionalnih, političkih i individualnih sukoba i drama. Tragovi ljudske djelatnosti od kamenog doba do pojave prvih organizovanih narodnosnih grupacija (Iliri) pronađeni su na Butmiru, kod Konjica(Lisičići), kod Travnika(Nebo)… U prvim vjekovima nove ere, pojavom Ilira na ovim prostorima, izgrađuje se jedan viši nivo kulturnog i civilizacijskog poimanja zajednice. U tzv. Starijem željeznom dobu Iliri se javljaju kao brojna i nedovoljna homogena plemena, koja još u tom dobu karakterišu izgradnja dva tipa naselja: sojenička(pronađeni ostaci u Donjoj dolini kod Bosanske Gradiške i u Ripču kod Bihaća) te gradinska naselja ( kojih ima u ogromnom broju ali od kojih su najznačajniji Vrsnik i Ošanić kod Stoca).
Mnogo lirskih plemena ostavlja iz tog vremena tragove svoga postojanja pomješane sa rezultatima većih i organizovanijih susjeda. Kod Bihaća ( u dolini Une, preko Like do planine Snježnik) prostirala se teritorija Ilirskog plemena Japodi koje je u tolikoj mjeri bilo izloženo uticaju Kelta, da su ih neki stariji istoričari tretirali kao etno-genetsku mješavinu Ilira i Kelta, što se u svijetlu novih istraživanja pokazalo neosnovanim.
I Ilirsko pleme Mezeji ( u dolini Sane ) bilo je pod jakim pritiskom i uticajem Kelta, tj. njihove organizacije koja je bila na daleko višem nivou. Prodor Kelta prema jugu od Petog vijeka stare ere izazvao je promijene u načinu života Ilira kao i pomijeranja nekih plemena iz Sjeverne Bosne prema dolini Neretve( Ardijejci). Stalni pritisak moćnijih susjeda natjerao je Ilire da formiraju savez plemena u cilju odbrane. To je već period u kome se naziru konture nastajanja i razvoja jedne od najvećih civilizacijskih sila – Rimske imperije. Prvi veliki sukob Rima i Ilira odigrava se 229. godine p.n.e. a zatim, sa povremenim prekidima traje rat, više od dva vijeka, o čemu nalazimo zapis kod Grčkih i Rimskih istoričara (Appian, Dion, Kassij, Vellej, Plinije Stariji… ).
Tokom drugog vijeka stare ere Grčka i Makedonija dolaze pod Rimsku dominaciju a sa svih političkih mapa nestaje tek stvorene države Ardijejaca, sa glavnim gradom Skodrom i ilirskim kraljem Gencijem, na čelu države.
7. – 2. Nova era – pohodi na Bosnu
Prvi pokreti Rimske vojske prema teritoriji današnje Bosne i Hercegovine padaju u vrijeme cezarovog nasljednika Oktavijana (August, od 27.godine stare ere) koji praktično upravlja samo zapadnim dijelom Rimske države, dok Istočnim upravlja Marko Antonije. Pokorivši Delmate i Japode, Rimske kohorte su se uputile prema unutrašnjosti Ilirika ( to je otprilike ono što mi danas zovem „Bosna“ ) i okupiraše ilirsku zemlju. Nakon zatišja, koje je trajalo sedamnaest godina,, u Iliriku izbija pobuna, opšti ustanak, koji traje od Šeste do Devete godine Nove ere, poznat u Rimskim analima kao Bellum Batonianum – Batonov ustanak.
Krvava pacifikacija ilirskih plemena i Ilirika dovršava se u centru današnje Bosne, na rijeci Bathinus (najvjerovatnije Bosna). Posljednja ilirska citadela koja pada u naletu Rimljana je Arduba (najvjerovatnije današnji Vranduk) . Rimski hroničari, fascinirani prizorom žena i dijece, vojnika i staraca, kako skaču u plamen da izgore ili u vodu da nestanu i utope se, samo da ne robuju Rimu, dugo vremena pišu o fanatizmu i ponosu Ilira toga podneblja. Pad Ardube označio je početak milenijskog uticaja Rima i markiranje ovog prostora kao djelića Antičkog civilizaciskog miljea, iz koga Bosnu neće izvući ni čitav naredni milenij poznate istorije, te će sa različitim intenzitetom, uz uspone i padove, ovaj prostor participirati u ukupnoj Antičkoj kulturi i običajima. Ilirsko pleme Desitijati, koje je pod Ardubom pružalo otpor Rimskoj najezdi, dugo je vremena tretirano kao pleme bez ikakvih građanskih prava.
Religija Starih Ilira nije imala posebnih razlika u odnosu na tadašnja vjerovanja i obrede:Rimljana, Grka ili Slovena. Na području današnje Bosne pronađeni su ostaci reljefa i žrtvenika na kojima se nalaze Silvan i Dijana. Istina, Dijana je prikazana poput Grčke Artemide ali uvijek u istoj pozi, Dijana-Lovac, slično poznatom kipu Dijane koji se nalazi u Luvru.
Kulturni doticaj Istoka i uticaj moćne Perzijske države ovdje se posebno osjetio na vjerskom planu. Težak ropski položaj Ilirskih plemena, opšta apatija i mirenje sa sudbinom, približili su Ilire istočnoj religiji tzv. Mitraizmu. Religija obožavanja sunca, Mitras, svojevrsni Perzijski dualizam, propvijeda vjerovanje u dva načela: Dobro i Zlo, Svijetlo i Tamu te vječnu borbu dobroga Boga Ahuramazda i zlog Ahrimana. Pored ove još jedna vjerska ideja dolazi sa istoka – Hrišćanstvo ali dok Mitrejskih spomenika ima na svakom koraku, tragova Hrišćanstva u Bosni nema do prvih godina Petog vjeka.
Od Trećeg vjeka traje slabljenje Rimske imperije; najezdom Huna u Četvrtom vjeku, ovaj proces poprima dramatične razmjere. Ekspanzija Huna je početak onoga što je moderna istoriografija nazvala vremenom „velikih seoba naroda“:
Devetog augusta 388. godine, u bici kod Adrianopolisa, Goti (koji su imali državu na jugu Rusije) nanose odlučan poraz Rimljenima koji je krunisan pogibijom cara Valensa. Tako ovi krajevi, naročito krajem petog vjeka ulaze u sastav Ostrogotskog kraljevstva pod Teodorihom. Antički način života se ne gasi dolaskom Gota koji su smatrani civilizovanim nomadskim narodom – Arijevcima.
Dolazak Avara u ova područja, sredinom Šestog vjeka, značio je kraj uspona Antičkog života, koji slabi na čitavom Balkanu. Razaraju se Salona i Narona, te ostali gradovi na istočnoj obali Jadranskog mora, izuzev Jadera (Zadra), mada je u najezdi Avara i on pretrpio štetu. Uz Avare, kao saveznici, nastupaju mnoga Slovenska plemena, te u opštoj ekspanziji na granice Rimskog carstva u raspadanju, definitivno i za sva vremena zaposjedaju Balkan početkom Sedmog vjeka.Od toga doba istorija ovog prostora se poklapa sa istorijom Južnih Slovena.
Prva vijest o ovom prostoru kao „Bosni“ (tj. „Bosona“), potiče iz desetog vjeka.
Pominje je Konstantin Porfirogenit, oko 950. godine u „De administrando imperio“ , pišući poglavlje „O Srbljima i zemlji u kojoj sad stanuju“, posvećujući je svome sinu, nasljedniku prijestolja, on je definiše „…kao malu zemlju u sastavu rano-feudalne Srpske države pod knezom Časlavom“!!!
Istina je da je Porfirogenit u svom spisu „O narodima“, kao i Izvor stariji od Porfirogenita vise od sto godina, franackog hronicara Ajnharda koji u svojim Analima opisuje i ustanak panonskog kneza Ljudevita (818-823). U tom svom djelu, za nasu istoriju dragocijenom, Ajnhard na jednom mjestu kaze kako je Ljudevit jednom prilikom pobjegao iz Siska i otisao medju Srbe. Čak i u osmom vijeku, u Hronici Teofana ispovjednika“ vidjećemo, pominjanje Srba kao naroda, dvjesto godina prije Porfirogenitovog pomena „BOSONE“ i najvažniju istorijsku istinu po kojoj su Srbi kao narodnosna zajednica stariji od Bosne. Nakon tog perioda nalazimo tragove i svjedočanstva pripajanja Bosne Samuilovom carstvu do 1018. godine kada biva, od strane Vizantijskog cara Vasilija, zajedno sa Srbijom, priključena Vizantiji. U jedanaestom vjeku, nakon tridesetih godina, Bosnom, uglavnom upravlja kralj Zete Bodin, preko svoga kneza Stefana.
Kao teritorijalno-upravna cjelina sa određenim obilježjima države, Bosna se javlja tek u Dvanaestom vjeku, ulaskom u čvršće veze sa Ugarskom. Analizirajući to doba, moderna Mađarska istoriografija iznosi tvrdnju, koju domaći istoričari odbijaju, da je ono što se zove Bosna, samo drugo ime za „…skup plemena sa jakim krvno-srodničkim a bez ikakvih značajnijih teritorijalno-upravnih, veza, te je kao takvu, Ugarska pripaja matici državi. Iako je sav taj period prilično istorijski neobrađen ipak je najviše zabuna i kontroverzi, izazvao naredni period tj. njegovo tumačenje, pojašnjavanje, analiziranje i glorifikovanje u poetsko-filozofskoj formi kojoj se pokušala adaptirati i prikloniti istorijska nauka.
7. – 3 . – Srednjevjekovna Bosna – predodžbe i zablude
Srednjevjekovna istorija Bosne, ni u kom slučaju nije pobjednička, još manje istorija kontinuirane državnosti u punom sjaju. Riječ je naprosto o istoriji trpljenja ali time bosanski narodi, šta god podrazumjevao taj pojam, nisu ništa gori niti slabiji u odnosu na druge narode, jer mjesto jednog naroda u civilizaciji i istoriji ljudskog roda, na može se određivati godinama ili vjekovima državnosti prostora na kojem živi i djeluje. To mjesto se ne mjeri ni tonama ni kilometrima, nego ukupnim doprinosom u razvoju ljudske svjesti, unapređenju odnosa među ljudima i promjenom realnog života na bolje, a to je opet vrednovanje narodnog učešća u svjetskoj nauci, kulturi, umjetnosti, filozofiji… A ni tu se nismo baš proslavili.
Period od pomena prvog bosanskog bana – Borića pa do pada Bosne pod Tursku upravu, iako praćen obiljem informacija, postaće predmetom mitologizacija, politički intoniranih interpretacija, krivih identifikacija i najgrubljih istorijskih falsifikata. O tom vremenu, govoriće i presuđivati prizemni demagozi i političari, pisaće pjesnici i romanopisci, novinari će otkrivati pikanterije i puniti stupce svojih novina njima ( „iz anala Srednjevjekovne Bosne“…) – i cjeli taj proces, ukupna atmosfera stvorena oko njega, u mnogo čemu će prevazići značaj istorijskog momenta. Smisao istorijske istine izgubiće se u civilizacijskom značaju i interesu nacionalnog otkrovenja i osvješćenja, tako da će o njemu najmanje govoriti istoričari. Veličanjem pojava i davanjem značaja tom dobu, politika i demagogija suspendovaće istorijsku nauku u korist političkog interesa i „velikodržavnog vizionarstva“.
Ban Borić ( „banus Boricius de Bosna“ ) je banovao od 1154. do 1163.godine o čemu se nalazi dosta podataka kod bizantskog pisca Kinama.
Kinam tretira Borića kao saveznika („simahos“) ugarskog kralja u opsjedanju Braničeva, zbog čega bizantski car, Manojlo Komnen ( carevao od 1143. do 1180.godine) šalje put Bosne kaznenu ekspediciju, ili kako to doslovno piše: „…kad car vidje ovo i dozna da se Borić, egzarh dalmatinske zemlje Bosne, našao među saveznicima Peonskog („ugarskog“) vladara i da se vraća u svoju zemlju, on odabra najhrabriji dio vojske i posla ga da se bori protiv Borića…“.
Kinam piše i ovo: „Kad stiže blizu Save, odatle zaokrenu prema drugoj rijeci po imenu Drina, koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije potčinjena Velikom županu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja.“. Nakon odlučne bizantske intervencije u Bosni iz 1163. godine, ban Borić napušta bosanski prijesto i bježi u Slavoniju, gdje je njegove potomke moguće pratiti još nekoliko vjekova.
Bosna u doba Kulina, oko 1200. godine
Nasljednik bana Borića, ban Kulin, dolazi na ovo mjesto kao bizantski štićenik – pretpostavlja se da se to desilo poslije 1166. godine nakon što je car Manojlo Komnen zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Sremom i Bosnom, koja se od tada javlja i u bizantskoj carskoj tituli.
Prvi pisani dokument iz doba Kulinovog upravljanja Bosnom datira iz 1189. godine, u vrijeme slabljenja bizantskog uticaja i moći na Balkanu. Rječ je o Kulinovoj ispravi ( „ Povelji “ ) Dubrovčanima, u kojoj Kulin, prilično samostalno reguliše trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika. Pred kraj Dvanaestog vjeka Kulin, iz ko zna kojih razloga, vojnički upada u Srbiju, zbog čega ugarski kralj Emerik ( koji u to vrijeme nosi i titulu Srpskog kralja ), tuži i Papi, žaleći se da je Kulin „… odveo neke kršćane podložne ugarskoj kruni i da prijeti kako će i preostali dio zemlje zauzeti“. Ovaj događaj prati i prva optužba Vukana Nemanjića upućena Papi Inocentu III , da Kulin, prima i štiti „heretike iz dalmatinskih gradova“, što je Kulin energično demantovao u čemu je dobio pomoć i Dubrovčana, pa su u Rim otputovali predstavnici Bosanske crkve, Arhiđakon Marin i dubrovački nadbiskup Bernard.
Bosanska crkva je po ocijenama Rima, bila samo jedna u nizu zanemarenih redovničkih zajednica pa je u Bosnu upućen papski legat Ivan Kazamaris sa zadatkom da uredi crkveni život i vjernike, krstjane, usmjeri ka latinskom bogoslužju. Bilinopoljska abjuracija iz 1203. godine i snažna poruka Kulina bana („KULIN BAN ODRIČE SE BOGUMILSTVA“ !) kao i pismo Ivana Kazamarisa iz Ugarske od 10.06.1203.godine, u kome piše da je „…obavio posao sa bivšim patarenima u Bosni“, samo su pokazatelj načina na koji katolička crkva tretira prilike u Bosni a svoj odnos predstavlja kao konkretan doprinos i rezultat spremnosti na doktrinarna nijansiranja i temeljitiji rad na planu edukacije vjernika.
Prvi pominjani ban poslije Kulina je ban Matija Ninoslav, za koga se tvrdi da je u bližem srodstvu sa banom Borićem, odnosno, za koga u jednom papskom pismu iz 1233. godine piše „… da su njegovi preci od davnina, držali Bosnu“ .
Činjenica da se ban Matija Ninoslav pominje tek poslije 1230. godine govori o postojanju određenih istorijskih praznina u ljestvici bosanskih banova, koje popunjavaju neki drugi, vjerovatno, privremeni upravnici zemljom. Postoji i jedna predrasuda o Ninoslavu, da je bio heretik i da zbog toga, ugarski kralj Bela IV poduzima nekakve „krstaške pohode“ na Bosnu. A riječ je o jednoj političkoj epizodi o kojoj pripovijeda Splićanin Toma Arhiđakon: naime , u sukobu Splićana sa Trogirom, Splićani su pozvali Ninoslava, koji je bez saglasnosti Ugarske, intervenisao i potukao Trogirane.Splićani ga za tu „uslugu“ bogato nagrađuju novcem iz državne blagajne i biraju za svoga Kneza, da bi on nakon napuštanja bojnog polja, ostavio u Splitu jednog od svojih sinova sa jakom konjicom.
Pišući poslije o kaznenoj ekspediciji ugarskog kralja Bele IV, Toma kao svjedok svih zbivanja, navodi da „… kralj povede rat da osveti sramna banova djela…“, a nigdje ni pomena o vjerskim razlozima vojnih pohoda.Inače, po odredbama statuta opštine Split, obaveza je lokalnih vlasti da uskrate gostoprimstvo hereticima, pa je sigurna da je Matija Ninoslav bio katolik. Njega nasleđuje bliski rođak, ban Prijezda, koji ima određene i prihvaćene obaveze prema ugarskoj kruni, koje ni jednog trenutka ne iznevjerava niti dovodi u pitanje. On prihvata volju ugarskog kralja da Bosni oduzme Usoru ali mu poslije kao nagradu za lojalnost dodijeljuje i daruje župu Novake u Slavoniji (Podravina). Posljednji dokument koji govori o ovome banu je njegovo darovanje župe Zemljanik (između Jajca i Banja Luke) svome zetu Radoslavu Baboniću, 08.05.1287. godine.
U to doba Bosnu okružuju ugarske političke tvorevine: Usorska, Mačvanska i Kučevsko-Braničevska banovina, a zahvaljujući ugarskim dinastičkim borbama, oko Bosne, počinju se uplitati i Bosnu svojatati, hrvatski vlastelini Šubići.
Dolazeći na vlast u periodu između 1287. i 1290.godine, bosanski ban Stjepan I Kotromanić, pruža otpor Pavlovom bratu Mladenu I Šubiću u kojima ne prolazi baš najbolje. Zahvaljujući bliskim rođačkim vezama (o kojima piše Ivan Lucić) Šubići i ban Stjepan I Kotromanić pronalaze određene kompromise. Poslije 1314.godine nema vijesti o Stjepanu Kotromaniću, zna se samo da je poslije njegove smrti došlo do velikih unutrašnjih nereda zbog kojih su Šubići ponovo intervenisali u Bosni.
Nakon uspostavljanja autoritarne vlasti u Ugarskoj pod Anžuvincem Karlom Robertom i nakon pada Šubića, dolazi do naglog uspona Bosne pod ugarskim protektoratom i banom Stjepanom II Kotromanićem (od 1322. do 1353.godine). Pod Stjepanom II, Bosna ostvaruje visok stepen političke suverenosti, ima vlastiti novac, teritoriju više nego udvostručenu i granice banovine dovedene na tri velike rijeke: Savu, Drinu i Cetinu. Po prvi put i pravoslavlje (u oblasti Huma) dolazi u okvir bosanskih granica. U granicama Bosne, tada se nalaze i Duvanjska, Stonska, pa i dijelovi Zagrebačke, katoličke biskupije. Bosni su pripojeni Donji krajevi (današnja sjevero-zapadna Bosna), Hum (današnja Hercegovina), Završje (tzv. Tropolje – oblast Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja), Usora i Soli (područje Doboja i Tuzle)! Vrhunac dvorski veza i uticaja Stjepan II kruniše vjenčanjem kćerke Elizabete (1353.god.) sa jednim od najistaknutijih evropskih vladara, Ugarsko-Hrvatskim kraljem Ludovikom Anžuvincem (vladao od 1342. do 1382.godine) i taj čin, približava banski dvor svijetu visoke evropske politike te stvara sve preduslove za dalji napredak bosanske državne misli i organizacije. Bio je to onaj najvažniji korak koji jedna država treba da učini na putu do potpune samostalnosti i suverenosti.
Bosna nakon teritorijalnog širenja pod Kotromanićima 1326. godine
Ono što je ban Stjepan II Kotromanić započeo i utemeljio, realizovao je u punoj mjeri njegov nasljednik Tvrtko I Kotromanić (vladao od 1353. do 1391.godine).
Osim pobune vlastele iz 1366.godine i Tvrtkovog privremenog zbacivanja a dovođenja na njegovo mjesto Tvrtkovog mlađeg brata Vuka, Tvrtko i nije imao značajnijih kriza u obavljanju vlasti. Prvo, dolazi do značajnijeg teritorijalnog širenja bosanske države na oblasti srpskih zemalja, Gornjeg Podrinja i dijela Polimlja, te primorskih oblasti Konavlja, Dračevice i Trebinja, zatim slijedi otpor Ugarskoj kruni i teški porazi ugarskih kraljevskih trupa u Bosni, na Plivi (kod Sokola) i Srebreniku (u Usori), 1363. godine – te kao vrhunac uspješne politike, prerastanje bosanske banovine u kraljevinu (događaj bez premca u bosanskoj istoriji) 1377.godine što je Bosnu dovelo do pune samostalnosti i izlaska iz kruga vazalnih država Ugarske monarhije.
Slijedeći i dalje ugarske tradicije, jednako kao i tradicije srpskog kraljevskog dvora, Tvrtko je nakon krunisanja u Milima kod Visokog (centru Franjevačke bosanske vikarije) uzeo dvorska zvanja i ceremonijal srpskog dvora.
Na svoj dvor doveo je kninskog biskupa Mihajla (koji mu piše latinske povelje), Vladoja iz Raške, Ivana Splićanina kao poslanika, Kotoranina Tripe Buću kao upravnika finansija. Ističući u prvi plan, uvijek svoje bliske rođačke veze sa srpskom svetorodnom dinastijom Nemanjića, Tvrtko je sebe nazivao «biljčicom katoličke vjere» a fra Peregrina Saksonca svojim duhovnim ocem – u doba kad je bio prijatelj kralja Vukašina Mrnjavčevića, vojnički pomagao kneza Lazara, pružao pomoć i zaštitu hrvatskim Šubićima, bio oženjen Bugarskom princezom Dorotejom…
U duhu vlastitog životnog i političkog kompromisa, Tvrtko je uradio i kraljevski pečat: s jedne strane anžuvinski ljiljani sa druge strane, dvoglavi orao Nemanjića.
U jeku ugarske dinastičke krize, Tvrtko pripaja Bosni najveći dio starog hrvatskog teritorija i većinu primorskih gradova (osim Zadra i Dubrovnika). To je period u kome je Bosna postala okosnica zajedništva naroda koji govore jednim jezikom (srpsko-hrvatsko-bosanskim).
PEČAT Bosanskog Kralja Ostoje
Da je izvor bosanske istorijske uloge bio prije svega u samoj ličnosti i snazi kralja Tvrtka I, pokazala je i njegova smrt, zatim odricanje prava Bosne na Hrvatsku i Dalmaciju (Đakovačkim ugovorima iz 1393. i 1394.godine) a kasnije, imenovanje pa smjenjivanje njegovog nasljednika Tvrtka II Kotromanića i stalne borbe oko bosanske krune između bosanske vlastele sa kraljem Ostojom na jednoj te ugarske monarhije sa Tvrtkom II i Hrvojem Vukčićem na drugoj strani.
Iako se uspio odbraniti od Sigismundovih nastojanja za krunisanjem bosanskom krunom i premda je relativno dugom vladavinom (od 1420. do 1443.godine)[1] uspio ekonomski ojačati zemlju, ipak je pokušaj Tvrtka II da pravo na bosansku krunu prenese na svoje rođake Celjske grofove pravi pokazatelj jedne neuravnotežene politike pune oprečnih kompromisa. Smrću Tvrtka II 1443.godine, erozija bosanske državnosti se nastavlja, čak i bržim tempom.
Njegov nasljednik, do tada anonimni rođak Tomaš dobija podršku Ugarske da ponese bosansku krunu.
Period vladavine Tomaša karakteriše sukob «kraljeve zemlje» sa zemljom hercega od Svetog Save, humskog vlastelina Stjepana Vukčića Kosače – zatim rat sa njim – pa rat Kosače i Dubrovačke republike (u kojem kralj Tomaš staje na stranu Dubrovnika), zatim hercegovo udomljavanje pristalica crkve Bosanske nakon izgona i nemilosrdnog obračuna kralja Tomaša sa njom, pa onda Kosačino stupanje u savezništvo sa Aragonskim kraljem u vrijeme kada on ratuje sa Ugarskom itd.
Tomaš je pokušao ojačati poziciju bosanske države osloncem na srpski kraljevski dvor, što se manifestovalo vjenčanjem njegovog prestolonasljednika Stjepana Tomaševića sa kćerkom pokojnog kneza Lazara. Stjepan Tomašević, na bosansko prijestolje dolazi 1461.godine, dvije godine poslije pada Smedereva i srpske despotovine pod Turke[2].
Ni krunisanje papskom krunom u Jajcu (1461.godine), ni pomirenje sa hercegom, nisu zaustavili neminovnost istorijskog procesa ni osmanlijsku vojsku pod Mehmed Fatihom, 1463.godine, kada je zemlja do temelja opustošena i opljačkana – hercegova zemlja razorena (od tada nosi ime Hercegovina, kralj ubijen a kraljica pobjegla na zapad noseći sa sobom «moći sv. Luke» da bi 1478.godine, testamentom ostavila bosansko kraljevstvo Rimskoj kuriji[3].
Nekako u istom maniru, pogrešno shvaćenog oživljavanja državne tradicije, šezdesetih godina petnaestog vijeka, grupa bosanskih vlastelina ponudila je Veneciji da preuzme bosansko kraljevstvo.
Koliko je sve to bilo nerealno i pogrešno, pokazat će vrijeme i Turska uprava nad Bosnom će trajati više od četiri vijeka i ostavit će trajne posljedice u vidu izmijenjene etničke i političke slike prostora i po okruženje i po same narode koji u njoj žive. A period srednjovjekovlja postaće predmetom mitologizacije i politizacije – bosanska državnost u pjesmama zanesenjaka i frazama političara dizat će se u nebo a bosanski vladari porediti sa Barbarosom i Karlom Velikim.
7. – 4 – Bošnjaci – Bogumili, vjerski paralelizam i lažni etnicitet
Čitajući domaće istorijske dokumente («Testament Gosta Radina» iz 1460.godine ili «Hrvojev misal) iz 1399.godine, zatim «Hrvojevo-Bolonjsko jevanđelje» iz 1404.godine… pa «Nikoljsko jevanđelje» itd.)ne može se utvrditi da je Bosanska crkva gajila išta što bi se kosilo sa dogmama pravoslavne ili katoličke crkve, odnosno da je heretička, kao i samo bogumilstvo[4]. Iz ovih pisanih spomenika vidljivo je kako se ta crkva drži starijih kršćanskih načela naročito na planu održavanja Ćirilo – Metodske obredne prakse. Period od desetog do petnaestog vijeka je doba u kome su se dvije različite istorije (Bosanske crkve i Bogumilske jeresi – hereze) susrele i zamrsile[5].
Kao jeretički pokret sa oštrim anti-feudalnim programom, bogumilstvo se javlja u Trakiji, u Bugarskoj. Od nastanka, i vremena popa Bogomila (po kome je pokret i dobio ime), bogumilstvo je bilo progonjeno. Bogumili su vjerovali da je u osnovi ljudske nesreće, prije svega tijelo i tjelesnost – da se nesreća i stalna patnja mogu prevazići samo pobjedom nad tjelesnim koja se potvrđuje iščezavanjem u nirvani.
To iščezavanje, taj poraz tjelesnog – smrt sama, nije po njima poraz duhovnog jer «smrt je nagrada» – ona je «vrata koja se otvaraju a ne zatvaraju» – smrt je put na čijem kraju postoji samo duhovno uskrsnuće, kao simbol pobjede «odabranog» nad zlom. Bogumila je bilo i u srpskoj državi u vrijeme Nemanjića, koji su se sa njima oštro obračunavali. Progonjeni u Srbiji, oni su se sklonili u Bosnu, gdje im je pruženo utočište i zaštita bosanskih vladara i Bosanske crkve. Nešto od njihovog učenja prihvatila je i Bosanska crkva, ali nije sve i nije mnogo. Naime, bogumilsko učenje je jedno nesistematično, afektivno reagovanje, bez jasne ideološke namjere i cilja – okrenuto smrti, sukobljeno sa životom. Sve se produbilo i ojačalo kroz svijest o nesreći i tragici tjelesnog života, izraslu u nemilosrdnom obračunu vladarsko-crkvene koalicije prema njima[6].
„…Glavnija učenja bosanskih bogumila – Ovo su zablude bosanskih heretika:
1. Prije svega to da postoje dva boga, te da je veći bog stvorio sve duhovno i nevidljivo a manji tj. Lucifer, sve tjelesno i vidljivo.
10. Takođe kažu da je Rimska crkva – crkva idola i da poštuju idole, oni koji su te vjere
11. Takođe kažu da su oni kristova crkva i nasljednici apostola. Oni imaju jednog među svojima koji kaže da je on zastupnik Isusa Krista i nasljednik Svetog Petra.
14. Takođe poriču uskrsnuće tijela i kažu da tjelesno nećemo uskrsnuti. Takođe poriču sakrament ženidbe i tvrde da se niko, ko je u braku, ne može spasiti.
18. Takođe kažu da je žena drvo života s kojeg je čovjek brao plodove pa je zbog toga prognan iz raja.
25. Takođe proklinju crkve (zgrade) a i slike i kipove i osobito sveti krst.
27. Takođe poriču zakletvu i kažu da nije slobodno i pravedno zaklinjati se.
28. Takođe proklinju osudu od strane crkve i kažnjavanje, kako duhovno tako i tjelesno, tj. Osuđuju da bi bilo slobodno progoniti zle ili nekoga u ime pravde ubiti ili izopštiti.
29. Takođe kažu da je grijeh ubijanje ptica ili životinja.
30. Takođe proklinju mesna jela i sve što potiče od mesa, govoreći da se onaj koji jede meso ili mliječne proizvode ne može spasiti.
31. Takođe svima koji vjeruju i primaju od njih rukopoloženije, što gaznazivaju krštenjem, obećavaju spasenje.
(Odlomci iz dokumenta sastavljenog u katoličkim krugovima u Bosni, 1375.god.)
Naravno, da Bosanska crkva nije prihvatala cjelokupno učenje bogumilskih pokreta, nego samo jedan, manje značajan dio koji je nije gurao u izdvojenost i konfrontaciju sa Rimom. Bilo je sukoba, ali oni nisu imali dimenziju «krstaških ratova» kako to strasno pjevaju nacionalni pjesnici pozivajući se na stalno Ugarsko, vojno prisustvo u Bosni i često kažnjavanje neposlušnih, bosanskih banova. Sve je to samo mali dio srednjovjekovnog kolonijalnog dekora i ekspanzionističkih težnji moćnih imperija[7].
Sa druge strane, Bosanska crkva se vrlo brzo odrekla bogumilskog socijalnog programa i antifeudalnog karaktera svojstvenog prvobitnom bogumilstvu. Ona se odricala prava na veleposjed, nije imala klasičnu crkvenu organizaciju i za bosansku vlastelu nije predstavljala konkurenta kakav je u drugim državama bila katolička crkva ili pravoslavna crkva. I za seljake je Bosanska crkva bila privlačna jer je imala jednostavan obred i bila jeftinija od drugih crkava (nije uzimala crkvenu desetinu).Sigurno svjedočanstvo kako su sveštenici Bosanske crkve prešli put od asketizma do klase feudalaca je testament Gosta Radina, koji svojim nasljednicima ostavlja ogromno bogatstvo u novcu i drugim vrijednostima («Testament Gosta Radina» Dubrovnik 1460.godine).
Inače na čelu Bosanske crkve[8] bio je «Djed». Uživao je poštovanje i ugled, koji ima patrijarh u pravoslavnoj crkvi. Svjedočanstvo njegovog značaja je jedna povelja Kralja Ostoje, pisana u Pod-Visokom, 6.01.1404.godine, kojom se oprašta izdaja knezu Pavlu Klešiću i jamči sigurnost koju mu garantuju «Djed» Bosanske crkve, njegovi službenici i sama crkva, ako se vrati u zemlju iz izbjeglištva. Niži u činu do «Djeda» bio je «Gost» kojih je bilo nekoliko u zemlji a još niži je bio «Starac». Redovnici Bosanske crkve su se zvali krstjani. Teza da je zahvaljujući sličnosti vjerskog učenja Bogumilstva i Bosanske crkve (između kojih se stavlja neupitni znak jednakosti) i Islama, te da je zbog toga većina Bosanaca prihvatila Islam je neprihvatljiva i neutemeljena, prizemna demagogija.
U stvari, tačno je i to:, da historija Bosne, sa ili bez oslanjanja na bogumilsku tradiciju nije ni jedini ni najznačajniji izvor nacionalnog identiteta bosanskih Muslimana, Srba i Hrvata. Taj tradicionalni element, se u potpuno istom istorijskom obliku nalazi u sva tri naroda u Bosni sve do dolaska Turaka. Tek tada identična istorijska pozicija i svijest o stradanju i otporu, pretvara se u dvije međusobno suprotstavljene istorije i sudbine.[9]
7. – 5. – Turska za sva vremena
Ulazak Turaka – Osmanlija, u tadašnju bosansku prijestolnicu Jajce 1463.godine i pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića označili su kraj jedne POZITIVNE EVOLUCIJE državne misli i organizacije.
Padom Jajca, nije cijela Bosna pala pod Tursku upravu – taj proces osvajanja bosanske zemlje trajat će punih 100 godina do pada Bihaća 1592.godine ali je čin osvajanja bosanske prijestolnice značio početak razvoja jednog novog državnog poretka zasnovanog na sintezi volje vojno-političke strukture i vjerskog vodstva.
Učešće vjere u državnim i vojnim poslovima potvrđeno je fetvom šeika Ali Bestamija kojom je naređeno skidanje glave posljednjem bosanskom kralju. Postepenim osvajanjem Bosne, Turci uništavaju bosansku feudalnu državnu strukturu a uspostavljaju posebne vojno-upravne oblasti «sandžake». Prvo je formiran Bosanski sandžak (1463.god.) pa Hercegovački (1470.god.), te Krčko-Lički, Bihaćki, Požeški i Cernički. U početku su oni bili zasebna vojno-upravna područja u sklopu Ejaleta (Pašaluk, Begler-begluk) Rumelija, koji je predstavljao evropski dio Turske carevine da bi neki od njih, 1540.godine bili pripojeni novoosnovanom Budimskom ejaletu. Od 1580.godine Turci uspostavljaju zaseban Bosanski ejalet, u čiji sastav ulaze sve ranije «kraljevske zemlje» te od Turaka osvojeni dijelovi Dalmacije i Slavonije. Turska je vlastiti način organizacije sudstva prenijela i na Bosnu, pa je zemlja u pogledu sudske vlasti podijeljena na kadiluke, unutar kojih je postojalo posebno rangiranje. Osim sudija («kadije»), pravo suđenja imali su i veliki posjednici, kapetani i sandžak begovi.
Bosansko plemstvo sačuvalo je svoja zvanja, bogatstvo i zemlju, uglavnom prihvatanjem «nove vjere» Islama, dok je sva ostala zemlja bila državna (pripadala je Turskoj državi) i nju je država davala u najam. Uživaoci najamne zemlje bili su SPAHIJE, podijeljeni na male i velike posjednike (TIMARLIJE I ZAIME). Posjedi sa zemaljskim prihodom manjim od 20 000 akči (sitni turski novac) zvali su se timari a oni sa većim prihodom (pa i 100 000 akči) ZIJAMETI. Za uživanje tih dobara, njihovi vlasnici su primili obavezu odazivanja na svaki poziv za rat, te srazmjerno prihodu povesti sa sobom i određen broj vojnika (Spahija sa 3 000 akči prihoda išao je sam u boj). Vremenom su ta spahijska dobra, što ratnim zaslugama – što urođenom lukavošću Bosanaca, počela prelaziti u nasljedna dobra. Samo u početku turske uprave pa do 17. vijeka, moglo se naći spahija krišćana (Hrabreni – Miloradovići u Hercegovini) mada su i tada to bili izuzeci. Udarna snaga turske vojske bili su JANIČARI I AKINDŽIJE (izvidnička konjica) a osim njih bilo je i drugih rodova: AZAPI (čuvari gradova), MUSTAFHIZI (glavne posade gradova)… Dešavalo se da akindžije uđu i po nekoliko stotina kilometara u dubinu neprijateljske teritorije i vrate se bez značajnijih žrtava. U red slavnih zapovjednika akindžija spada i Ali.beg Mihajlović (Mihal-oglu), prvi zapovjednik osvojenog grada Zvornika. Bosanci su služili i u mornarici turske vojske, dospijevali do najvećih priznanja i činova (admirali – kapudan-baše) i dobijali pohvale za odanost i uspjehe u službi.
Namjesnik bosanskog ejaleta bio je VEZIR i on je komandovao vojskom u ratu. Veziri su u početku imali sjedište u Sarajevo, kasnije u Banja Luci pa u Travniku, gdje se najduže zadržalo (od 1639. do 1850.godine) sve do trenutka kada je Omer-paša Latas odlučio da vrati sjedište u Sarajevo, gdje i ostaje do Austro-Ugarske okupacije Bosne. Vrlo malo Turaka je došlo i bilo u Bosni, riječ je uglavnom o domaćem stanovništvu, podijeljenom čvrstom granicom na VLASTELU (u turskom feudalnom kontekstu) i RAJU (običan narod). Sama raja je bila podijeljena među sobom još čvršćom granicom na muslimane i kršćane (krst i polumjesec – din i dušmanin – vlah i balija). U boljem položaju bila je muslimanska raja: nisu davali «harač», nisu marili za «danak u krvi», imali su mogućnost školovanja i usavršavanja znanja, napredovanja u državnoj službi i vojsci, i ničim ograničenu slobodu vjerskog ispovijedanja i uzdizanja u vjeri. Ipak se raja nije miješala sa agama i begovima – nije pretjerano ni sa Turcima, koji su često nazivani pogrdnim imenom – TURKUŠA.
Ne ulazeći u argumentaciju modernih Bošnjačkih istoričara o pojavi Islama u Mađarskoj, Bugarskoj i Podunavlju i Posavini, još u 9. i 10. vijeku, koja je nesumnjivo osnovana, ipak, Islam u Bosnu dolazi sa Turcima, kao i njihova službena i pravovjerna misao podržana vojnom silom, i ta pojava predstavlja definitivnu promjenu sa trajnim političkim i kulturnim posljedicama. Bilo bi vrlo jednostavno i politički profitabilno reći da je osnovni razlog prelaska na Islam koji učiniše naši preci, ČVRSTO UVJERENJE zajednice kako je riječ o najsavršenijoj objavi i da je to čin razuma koji spoznaje sebe kroz posljednju Božju objavu ljudima i narodima. I toga momenta sigurno ima ali on nije ni jedini ni najvažniji, jer da jeste, vjerska svijest današnjih bosanskih muslimana bila bi na daleko višem nivou i njihov pristup vjeri bio bi kudikamo iskreniji i potpuniji. Nije u pitanju nikakav nacionalni mazohizam, ali se mora istaći da taj proces ima svoje polazište u INTERESU. On kreće od tadašnjih bosanskih feudalaca, koji čuvajući svoje pravo na stečeno bogatstvo prihvataju vjeru pobjednika, a nastavlja se pristupom od njih zavisnih kmetova i seljaka, koji na taj način braniše golu egzistenciju, do običnog čovjeka koji prihvata vjeru osvajača jer dotadašnji rad vjerskih zajednica i ustanova nije bio značajan – vjerska svijest je bila na najnižem nivou i u samom činu prevjeravanja niko nije vidio ništa amoralno niti tragično. Sigurno da značajan faktor predstavlja i osjećaj ugroženosti i nesigurnost lične i porodične sudbine. Sam čin prihvatanja Islama, sa stanovišta izgradnje i spoznaje jednog novog nacionalnog identiteta predstavlja apsolutno pozitivnu istorijsku tekovinu ali sve drugo u tom procesu bilo je negativno.
Puna četiri vijeka jedna južno-slavenska narodna zajednica[10] prihvata mnoga orijentalna načela kao vlastita. Sve vrijedno što stvoriše preci bosanskih muslimana, u doba turske uprave, stvoreno je na orijentalnim jezicima (turskom, perzijskom ili arapskom) i za orijentalni auditorijum. Takvo opredjeljenje bosanskih muslimana, uz četiri vijeka šutnje ostalih naroda Bosne, predstavlja veliki doprinos socijalnom, ekonomskom i kulturnom sumraku u Bosni, „turskog“ doba[11].
SUDI AL-BOSNAWI u 16.vijeku piše komentare perzijskih pjesnika (Sa-di a Hafiz i Džalal ad-Din ar-Rumi), DERVIŠ-PAŠA HERCEGOVAC piše vlastitu poeziju, jednu pjesmu posvećuje Mostaru (16. vijek), HASAN KJAFIJA PRUŠČAK, inspirisan Porfirogenitovom knjigom «De administrando imperio» a ne Makijavelijem (kako pišu poneki demagozi) piše «Nizam ul-alem» («Uredba svijeta» – 17. vijek), djela Nerkesijina (poput Nihalistana), pa pravnički zapisi AHMET EFENDIJE MOSTARCA (17. vijek), GAIBIJINI komentari mistične istočnjačke filozofije (17. vijek), djela MUHJUDINA AREBIJE, Historija bitaka od MUSTAFE PRUŠČAKA, BOSNEVIJINA «Potur šehidija» – naš najstariji riječnik, itd., itd…, sve je to rađeno na orijentalnim jezicima i za orijentalnu publiku. I hiljade drugih stvaralaca, znanih i neznanih, načiniše djela koja nikada nisu vidjela bosansko nebo – izdavana su u Turskoj i na njih Turska istoriografija gleda kao na umna ostvarenja velikog turskog naroda, koji živeći i na području pojedinih krajina («serhat»), veliča slavu i moć turske carevine i bori se za nju posljednjom kapi krvi i mastila[12]. Posljedice te potpune identifikacije niti su ozbiljnije analizirane, niti su mjerljive. Za tursku naciju one i ne predstavljaju ništa značajno van istorijskog konteksta ali za naciju bosanskih Muslimana ta identifikacija predstavlja svojevrsnu tragediju i utapanje u more veće kulture i drugačijeg civilizacijskog obrasca.
Zato je period turske uprave nad Bosnom[13] tragičan i prilično oslikan u jednoj žalbi upućenoj sultanu iz Bosne: «Od 5 200 ratnika i junaka, koji su tu prije popisani i poslani na vojnu u Perziju, i od 10 000 spahija i vojnika što su poslani pod Oziju, nije se vratilo ni 500 vojnika, a osim toga je s Božjom odredbom otišlo pod zemlju pred pet godina od kuge oko 20 000 junaka».
Turske reforme ili turske bitke sa Ugarskom i Austrijom, pobune kapetana i ajana[14], pobune begova, mržnja i zločini pojedinih paša i subaša – dobra djela drugih paša; mostovi, ćuprije ili vjerske građevine koje napraviše u svojoj bivšoj domovini – sve skupa ili sve to pojedinačno, predstavlja samo tragove jednog vremena u kome se jedna južno-slavenska narodna zajednica poistovjetila sa okupatorom i svim svojim potencijalima i skromnim mogućnostima i bogatstvom žrtvovala za njega, iskreno i predano – punih 400 godina. Osim Islama kao univerzalne vrijednosti koju bosanski muslimani primiše u to doba, doduše u formi iskrivljene despotske svijesti, ništa drugo, vrijedno pomena, nije ova nacija ponijela iz tog vremena.
Nakon dogovora turskog sultana i Rusije, Austo-Ugarske i Srbije, NAREĐENO JE svim muslimanima da napuste Srbiju u roku od jedne godine a odobreno Austro-Ugarskoj da 1878.godine izvrši okupaciju Bosne i Hercegovine – što bi i urađeno. To biješe kraj jedne a početak nove neizvjesnosti naroda Bosne i Hercegovine. Ako neko pita, je li Bosna imala svoju državu, tj. da li objektivna istorija Bosne ukazuje na postojanje i funkcionisanje državnog mehanizma, onda na ovom mjestu treba reći: To jeste bila država u srednjovjekovnom kontekstu – ne uvijek i ne hiljadu godina – nego ponekad i određeno vrijeme. Bosna se u istoriji javlja kao pojam, kao regija – kao neosporna teritorijalno – upravna i politička činjenica. Ona međutim, vrlo rijetko, biva subjektom ukupnih procesa – kroz vjekove egzistira kao organizaciona mjera nekih drugih država koje svo vrijeme zadržavaju pravo vojnog i političkog uplitanja.
U tom smislu Bosanska država uglavnom funkcioniše kao tuđa vrhovna volja i tuđi, konačni interes. Shvatiti suštinu vjekovnog ropstva, koje mijenja formu i prilagođava se stepenu svijesti, ne znači rušenje vlastitog nacionalnog ponosa zbog «skrvnavljenja slavne istorije Bosne», nego pokušaj, da se prepoznaju i najnovije forme robovanja tuđem interesu u ime izmišljene, aktuelne državnosti Bosne i Hercegovine. Stilizovani krstovi Svetog Ante, sveca sa ljiljanima (zaštitnika obespravljenih i potlačenih), koji predstavljaju amblem Anžuvinaca (moćnih katoličkih kraljeva i banova, lordova i knezova…) postaju neposredno pred rat nacionalni simbol bosanskih muslimana. O
Odsustvo istorijskog predznanja političkih vođa, dovelo je bosanske muslimane u poziciju, da na prostoru Bosne i Hercegovine budu sahranjivani i pod neislamskim obilježjima (kukasti krst arijevaca, petokraka komunista, ljiljani), i samo zbog toga je potrebno otvoriti prostor spoznaji istorijskih tokova[15].
7. – 6. Bošnjaci i politička prevrtljivost elita: Austro-Ugarska okupacija i uprava
Nakon poraza Turske u sukobu sa Rusijom 1877.godine, velike sile su procijenile da je došao trenutak da se od «bolesnika sa Bosfora» preuzmu sve one teritorije i kolonije u kojima je sultanova vlast postala bespredmetna, pa i neostvariva.
Postepeno istiskivanje Turske imperije sa Balkana, značilo je istovremeno povratak na Balkan jedne druge imperije, čiju je bogatu istorijsku hroniku pokrivala patina posvećenosti i čiji su carevi, u to doba predstavljali najugledniju dinastičku lozu u Evropi.
«Povratak na Balkan», bio je rezultat kraha osvajačkih ideja na zapadu Evrope: Austro-Ugarski porazi kod Maćente i Solferina 1859.godine (u ratovima sa Sardinijom i Francuskom), te u ratu sa Pruskom 1866.godine i porazu kod Sadove, poslije kojega dolazi do stvaranja Njemačkog carstva pod vodstvom Pruske države. Osim poraza koje je pretrpjela, na Balkan je dvojnu monarhiju tjerao i njen veliko-državni i ekonomski egoizam, koji je težio pomicanju granice političkog uticaja što bliže Aziji i Islamskom svijetu. I Njemački pritisak izvana je prosto gurao ka svom cilju – putevi za Bagdad vodili su preko Balkana i jedina smetnja tom cilju bili su «mali slavenski narodi» i njihova ideja nacionalne slobode. Bio je to period jačanja nacionalne svijesti balkanskih naroda. Njega obilježava borba srpskog, grčkog i bugarskog naroda za samostalnost koja se na kraju realizuje Balkanskim ratovima protiv Turske.
Na kongresu velikih sila u Berlinu 28.06.1878.godine, izvršena je revizija San-Stefanskog ugovora i donesene slijedeće odluke: Bugarska je podijeljena na Istočnu Rumeliju (koja kao autonomna oblast ostaje i dalje u sastavu Turske) te Bugarsku kneževinu (pod vrhovnom upravom sultana); Rusija je dobila : Kars, Batum i Besarabiju; Engleska je okupirala Kipar a Srbiji, Rumuniji i Crnoj Gori priznata je nezavisnost. Na istom skupu, nakon intervencije austro-ugarskog ministra inostranih poslova Andrašija, uzet je u razmatranje i čl. XIV San-Stefanskog ugovora, koji se tiče Bosne i njenog statusa. Grof Andraši je tom prilikom istakao Austro-Ugarsko interesovanje za rješavanje prilika u Bosni a prilike su bile takve, da je nakon hercegovačkog ustanka od 1875. do 1878.godine iz Bosne izbjeglo preko 200 000 ljudi, uglavnom u Austriju, i da je za njihovo izdržavanje država platila ceh od preko 10 miliona forinti, da se ulaganja stalno povećavaju, da se izbjeglice uopšte ne vraćaju i da se u Bosni počinje komplikovati i vjersko i nacionalno pitanje. Ističući nemoć Turske imperije da riješi sva komplikovana pitanja zaoštrenih odnosa, obnovu privrede, rješavanje agrarnog pitanja te činjenicu približavanja granicama Bosne, državnih granica Srbije i Crne Gore, što može još više zaoštriti postojeće probleme. Grof Andraši je jasno iznio konstataciju kako za mir u Bosni i stabilnost u regionu, Austro-Ugarska okupacija Bosne se nameće ne samo kao neizbježna već i kao spasonosna. Prijedlog Austro-Ugarske podržali su predstavnici britanske i ruske vlade (Solzberi i Gorčakov) kao i sam Bizmark, koji je i napravio jak pritisak na turske izaslanike, pa su ovi to i prihvatili 04.07.1878.godine.
Berlinski ugovor o miru sadržavao je 64 člana a članom 25 ustanovljeno je pravo Austro-Ugarske da okupira pokrajine Bosnu i Hercegovinu te da na području Sandžaka instalira garnizone i kontroliše vojne i trgovačke puteve a da sva ostala sporna pitanja budu razriješena u međusobnim dogovorima sa Turskom. Vijest o predstojećoj okupaciji Bosne i Hercegovine, već 05.07.1878.godine, dovela je do demonstracija u Sarajevu pod vodstvom vojnog imama Hadži Loje, koji agituje i protiv Turske «jer je sramno prodala Bosnu» ali i organizuje postepeno zauzimanje strateških vojnih utvrda i magacina sa oružjem. Na opomene koje su dolazile iz Carigrada, odgovoreno je da narod Bosne i narod Hercegovine više neće primati nikakva naređenja iz Turske i da je Turska država sama ukinula svoju vrhovnu volju u Bosni. Već 08.07.1878.godine, zbačena je osmanska vlast i izabrano Narodno vijeće od 24 člana a narod je pozvan na otpor i borbu protiv Austro-Ugarskog okupatora. Glavni organizatori i vojni komandanti su bili: pljevaljski muftija Vehbi ef. Šemsekadić (upućen sa vojskom u Tuzlu), zatim Muhamed Jamaković, Mustaj-beg Fadilpašić i Risto Bujak. Ustanak u Krajini predvodio je Hadži Ahmet-aga Pozderac a u Brčkom Muhamed Ćemerlić. Glavni zapovjednik bosanske vojske bio je Smail-beg Selmanović, na proglasu upućenom narodu Bosne i Hercegovine od 7.8.1878.godine potpisan kao Komandant Bosne Ismail Haki. Karakteristično je da je Pismo narodu (proglas) datirano na 26.07.1294.godine i taj apsurd u kome se vrijeme mjeri hidžretskim godinama a kršćanskim mjesecima otkriva svu složenost tragike zapletenosti u nekoliko kulturnih i istorijskih krugova jednog nacionalnog korpusa u razvoju.
Nakon slabo osmišljenog ali časnog otpora okupatoru branitelji Bosne su se morali povući pred navalom elitnih jedinica Austro-Ugarske. Sarajevo je palo 19.augusta, a neki dijelovi Hercegovine su pružali otpor sve do prvih dana oktobra a okupacija Bosne i Hercegovine je okončana 20.10.1878.godine, kada je u neprijateljske ruke pala i posljednja tvrđava otpora – Velika Kladuša. Nakon ulaska u Sarajevo, vrhovni zapovjednik okupacione vojske Josip baron Filipović, formirao je prijeki vojni sud. Prvi Sarajlija koga je ovaj sud poslao na vješala bio je Muhamed Hadžijamaković, šejh i muderis Gazi Husrev-begove džamije. Pod Goricom, na Čomarinoj njivi još osam Sarajlija je obješeno odlukom ovog suda: Hafiz Abdulah Kaukčija, Avdo Jabučica, Sulejman Kahvić, Mehmedaga Dalagija, Avdaga Halačević, Ibrahim-aga Hrga, Mehaga Gačanica i Meša Odobaša. Ovakvi i slični sudovi formirani su i u Mostaru, Livnu, Banja Luci, Bihaću, Tuzli, Brčkom, Doboju, Maglaju, Žepču i Travniku, a po njihovim presudama osuđeno je na smrt preko dvije stotine vođa pokreta otpora.
Po Bošnjačkoj mitologiji, koja baš i nema veze sa istorijskim činjenicama, u prvoj godini okupacije preko 150 000 muslimana napušta Bosnu i seli u Tursku, Alžir i Maroko. Glavne vođe otpora, neposredno pred pad Sarajeva napuštaju Bosnu i Hercegovinu (poput komandanta bosanske vojske Smailbegovića, zatim pljevaljskog muftije Šemsekadića…), jedino, veliki agitator Hadži Lojo (čiju ulogu u otporu muslimanski istoričari uglavnom pretjerano minimiziraju), biva početkom oktobra uhvaćen blizu Goražda i osuđen na 5 godina zatvora uglavnom zbog teške rane na nozi (koja mu je ubrzo odrezana) dobija amnestiju, seli u Meku sa ženom i kćerkom i tamo i umire. Tako se u krvi završila okupacija Bosne i Hercegovine po odluci Berlinskog kongresa. Sve do proglašenja aneksije Bosne i Hercegovine (1908.godine) sultan je formalno bio suveren nad Bosnom. Muslimani su dobili pravo da za vrijeme svojih praznika isturaju TURSKE ZASTAVE (??!!), da nesmetano održavaju svoje veze sa Carigradom, da slobodno pominju sultanovo ime kod obavljanja molitve i da u finansijskom prometu imaju pravo učestvovati sa turskom monetom. Vrhovna upravna vlast nad Bosnom povjerena je zajedničkoj Austro-Ugarskoj vladi u čije je ime administraciju vodilo zajedničko ministarstvo finansija. Formirana je i Zemaljska vlada na čijem čelu se nalazio Poglavar, koji je ujedno bio komandant okupacionih snaga u BiH dok su civilni poslovi bili povjereni CIVILNOM ADLATUSU (doglavnik). Od 1882.godine ova civilna funkcija dobija na značaju dok 1912.godine biva potpuno ukinuta i svi poslovi i ovlaštenja padaju na zemaljskog poglavara. Taj privid organizacije civilne vlasti trebao je da sakrije činjenicu da Bosnom i Hercegovinom, od trenutka okupacije, upravlja isključivo vojna struktura.
Jedna od bitnih posljedica ovakve vlasti je značajno smanjenje učešća muslimana u ukupnoj populaciji Bosne i Hercegovine. Druga posljedica je buđenje političke svijesti porobljenih naroda: Srba, Hrvata i Muslimana (danas Bošnjaka). Oni formiraju političke stranke: Srpska narodna organizacija i Muslimanska narodna organizacija, shvataju svu bijedu svog istorijskog položaja, prepoznaju zajedničkog neprijatelja i gotovo paralelno vode identične političke akcije. Početna inicijativa za organizovan politički nastup dolazi iz Mostara, od mostarskog muftije Fehmi ef. Džabića, pa je taj pokret («autonomni pokret muslimana») vrlo često imenovan kao «Džabićev pokret». Od 1906.godine, na čelo egzekutivnog odbora Muslimanske narodne organizacije dolazi Firdus Ali-beg i akcija bosanskih muslimana poprima šire razmjere: više se ne vodi samo na planu «vjerske i vakufsko-mearifske autonomije». Političko shvatanje Firdusa Ali-bega, «da su Muslimani i Srbi osuđeni da budu prirodni saveznici» nailazi na osudu porte, naročito nakon okončanja Prvog balkanskog rata i konačnog sloma turske imperijalne moći na Balkanu.
Iako su muslimanske elite vidljivo napuštale Bosnu i Hercegovini ipak popis stanovništva koji je pravila Turska 1851. godine i u kome je nabrojila bez Hercegovine a sa Novim Pazarom 440.773 muških žitelja. Thomell je po brojanju kuća i ukupnog stanovništva u Bosni sa Novim Pazarom utvrdio, da je 1.003.800 ukupno stanovništva/žiteljstva, sa Hercegovinom 1.211.722 a bez Novog Pazara 1.022.000.
U Turskom kalendaru od godine 1288. po Hidžri, (tj. 1871. godine) navodi se muškog stanovništva 539.300, u Bosni sa Novim Pazarom, tačnije, ukupnog stanovništva 1.242.000 dok je u Hercegovini, u to doba popisano 81.929 stanovnika. Po toj statistici, u Bosni i Hercegovini, bez Novog Pazara, bilo je 1.026.000 stanovnika.
Turska je još jednom pravila popis, neposredno pred ulazak Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu, 1876. godine i po toj evidenciji na području koje se danas a i u Austro-Ugarsko doba zvalo Bosna i Hercegovina živjelo je 1.051.485 stanovnika. Austro-Ugarska vlast je, u skladu sa mandatom Berlinskog kongresa, odmah po ulasku u Bosnu i Hercegovinu, već 1879. organizovala prvi popis žiteljstva a zatim je vršila popise 1885.; 1895. i 1910.godine.
Svi poznati rezultati ovih popisa stanovništva, baš kao i svi popisi u Osmanskom carstvu, ruše jednu predrasudu koja se uvriježila u Sarajevu i u glavama svih muslimana Bosne i Hercegovine. NIKADA muslimani nisu bili većina ni u Bosanskom pašaluku ni ejaletu.
Punih 400. godina Osmanske uprave nad Bosnom nije izbrisalo Srbe koji su sve vrijeme predstavljali relativnu većinu stanovništva, bez obzira na zapise kvazi istoričara iz Sarajeva koji su isticali, kako je 1624. godine muslimani činili 66.% a Srba bilo samo na nivou 12.% ukupnog stanovništva. Takve laži, koje grade alibi mitološkom „pravu muslimana na Bosnu“ demantovano je u svim poznatim i priznatim popisima: Istina je da su Srbi, uvijek, kroz vjekove, predstavljali relativnu većinu stanovništva u „Bosni sa Novim Pazarom“ kao i u samoj, Bosni i Hercegovini. Prvi Austro-Ugarski popis, iz 1879.:
| Izvod iz popisa stanovništva BiH 1879. godine | ||||
| Vjeroispovjest | Broj | Udio | ||
| grčki pravoslavci 1 | 496.485 | 42,88 % | ||
| muslimani 2 | 448.613 | 38,73 % | ||
| Rimokatolici | 209.391 | 18,08 % | ||
| Židovi | 3.426 | 0,29 % | ||
| Ostali | 249 | 0,02 % | ||
Već 1885 godine, Srba-pravoslavaca je bilo 571.250 (42.76 % ukupnog stanovništva, muslimana-muhamedanaca je bilo 492.710 (36.88 ukupnog stanovništva) a Hrvata-katolika 265.788 (19.89 % ukupnog stanovništva).
Stanje nakon popisa 1895. godine: Srbi-pravoslavci 673.246 (42.94 % uk.st.); muslimani-muhamedanci 548.632 (34.99 % uk.st.); Hrvati-katolici 334.142 (21.31% uk.st.). Po popisu iz 1910. godine, stanje je bilo:
| Izvod iz popisa stanovništva BiH 1910. godine | ||||
| Vjeroispovjest | Broj | Udio | ||
| srpski pravoslavci | 825.418 | 43.49 % | ||
| muslimani | 612.137 | 32.25 % | ||
| rimokatolici | 434.061 | 22.87 % | ||
| židovi | 11.868 | 0.62 % | ||
| ostali | 14.560 | 0.77 % | ||
Austro-Ugarskom okupacijom nije došlo do napretka niti promjena na bolje, ni unutar socijalne, ni industrijske niti obrazovne strukture bosanskog stanovništva. Bosansko stanovništvo (90 %) je bilo i ostalo agrarno (87,92 %). Najbrojniju kategoriju predstavljali su kmetovi (oko 85 000 porodica), pa slobodni seljaci (oko 77.000 porodica) i zemljoposjednici (oko 7 000 porodica)Zanatlije i trgovci, bez pomoćne radne snage (njih 40 000) činilo je 85 % svih vlasnika radnji ili preduzeća. Broj nepismenih iznosio je oko 85 % i ovu populaciju činilo je isključivo domaće stanovništvo jer su doseljenici uglavnom dolazili opismenjeni. Ovakvoj poraznoj slici doprinosila je i činjenica da su muslimani, u mektebima, učili isključivo arabicu (nisu ni latinicu ni ćirilicu).
Austro-Ugarska vlast je u Bosni i Hercegovini gradila željeznice (isključivo za svoje potrebe i izvlačenje rudnog bogatstva iz zemlje) i vojna utvrđenja ali je zato na oko 2 000 000 stanovnika držala samo 4 gimnazije, dok ih je u tadašnjem Beogradu (na oko 100 000 stanovnika) bilo 6. U takvim okolnostima, napredna bosanska i hercegovačka omladina okreće se revolucionarnoj aktivnosti. Oni u to vrijeme nemaju čvrste političke organizacije, nemaju ni jasnog programa i predstavljaju jedno šaroliko političko, nacionalno i vjersko društvo. Među njima mogli su se naći i marksisti i anarhisti – bilo je srpskih nacionalista i liberala, ali u takvom seljačkom društvu, punom socijalne bijede, pocijepanom na više nacija i vjera, i u kome je svaki vlasnik radnje ili gostionice policijski doušnik, više se nije ni moglo. Ono što je ujedinilo omladinu bio je zajednički cilj: jedinstvena država, naroda istog – slavenskog porijekla. Nazvali su se «Mlada Bosna» i izabrali «atentat» kao najradikalniji politički čin obračuna sa okupatorom.
«Je li Gavrilo Princip zaista trebao ubiti Austro-Ugarskog prijestolonasljednika»? Naravno da jeste: Bosna i Hercegovina ima pravo na slobodu i nezavisnost, niko nema pravo da teroriše i tiraniše narode, i da misli da će to vječno prolaziti bez posljedica. Istorija nije samo trenutak ispoljavanja neke konkretne ljudske aktivnosti, nego sav prostor u ukupnom vremenu izloženosti posljedicama dejstva tog čina. Riječ je o simbolima vremena i odnosa: da bi se pravilno razumjeli nijedan aksiom ne smije biti upitan. S jedne strane: AUSTRO-UGARSKA, simbol prosvjećenosti, zbir anžuvinskih-luksemburških i germanskih stremljenja kroz vjekove identifikuje civilizatorsku ulogu sa pojmovima, kao što su: «moć», «širenje kulture», «osvajanje», – jer je imperijalna ideja, «kosmička ideja» a pravo jačeg, najstarije pravo u ljudskom rodu. S druge strane: «mala bosanska plemena», SLOVENI, ili nešto drugo, zaostali i primitivni streme slobodi kojoj ne znaju svrhu ni domet, i tako plaćaju najskuplju cijenu vlastitoj nesposobnosti da uoče moderne forme robovanja i moderne načine otpora. Oni ne vide granice svoje loše organizovanosti ni krajnju svrhu promjeni stanja – zato ih je lako oslabiti, posvađati i de-homogenizirati.
Članovi «Mlade Bosne» su 28.06.1914.godine izvršili atentat na Austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda Habzburškog za vrijeme njegove posjete velikim vojnim manevrima, organizovanim na godišnjicu Berlinskog kongresa u dan kada je pala odluka o okupaciji Bosne.
Ubistvo Ferdinanda predstavlja događaj, koji označava početak nove epohe i kraj Ugarskog prisustva u Bosni. Bio je to povod mnogobrojnih objava rata koje dovedoše do početka Prvog svjetskog rata i neizbježnog raspada «dvojne monarhije» i zajedničkih imperijalnih interesa na Balkanu ali i dalji nastavak lutanja slovenskih narodnih zajednica, koje, podsticane od zlonamjernih i moćnijih država, vrlo lako uskoče u suprotstavljene, vjerske rovove.
To ide do te mjere da Bošnjaci, oni današnji – moderni, NOVI MUSLIMANI kako ih je nazvao bivši, radikalni, Reis Mustafa Cerić i njihovi lideri sa sarajevskih minderluka i sećija – ne vide – da je „Mlada Bosna“ bila zajednička organizacija tadašnjih, „Starih muslimana“ i „Starih Srba“, i da je ime nastalo pod uticajem Mančinijeve „Mlade Italije“ ili Ataturkove„Mlade Turske“ i njihovih reformatorskih akcija.
[1] “Barones Regni i državno vijeće srednjovjekovne Bosne”, Prilozi za istoriju, sv. 11-12 (1975.6.), str. 29.-4S.
[2] Ćorović, V., Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija – Posebna izdanja, sv. 129 (Beograd, 1940.) Dawkins, R. M., “The Crypto-Christians of Turkey”, Byzantion, sv. 8
[3] Kinam, vidi Cinnamus Klaić, V., Geschichte Bosniens von den ältesten Zeiten bis zum Verfalle des Königreiches (“Poviest Bosne do propasti kraljevstva”), prev. I.
[4] Istina o Bosni i Hercegovini; Avdo Sućeska, Dubravko Lovrenović, Ibrahim Tepić,
[5] Benac, A., Čović, B., i dr., Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do početka turske vladavine (Sarajevo, 1966.)
[6] Dragojlović, D., Krstjani i jeretička crkva bosanska, Srpska akademija nauka i umetnosti: Balkanološki institut, Posebna izdanja, sv. 30 (Beograd, 1987.)
[7] Petranović, B., Bogomili, crkva bosanska i krstjani (Zadar, 1867.)
[8] “Fineova interpretacija bosanske srednjovjekovne konfesionalne povijesti”, u J. Turčinović, ur., Povijesno-teološ/d simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1992.) Konfessionalität und Nationalität Bosniens und der Hercegowina: voremanzipatorische Phase 1463-1804, Südosteuropäische Arbeiten, sv. 80 (München, 1984.)
[9]Dragojlović, D., Krstjani i jeretička crkva bosanska, Srpska akademija nauka i umetnosti: Balkanološki institut, Posebna izdanja, sv. 30 (Beograd, 1987.) ,
[10] Boue, A., La Turquie d'Europe, 4 sveska (Pariz 1840.)
[11] Filipović, N., “Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u 15. vijeku”, Godišnjak Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, sv. 7 (= Centar za balkanološka ispitivanja, sv. 5) (1970.), str. 141.-167.
[12] Gazić, L., “Les Collections des manuscrits orientaux ä Sarajevo”, Prilozi za orijentalnu filologiju, sv 30 (1980.), str. 153.-157.
[13] Šabanović, Hazim., “Pitanje turske vlasti u Bosni do pohoda Mehmeda II 1463. godine”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, sv. 7 (1955.), str. 37.-51.
[14] Lachmann, R., ur. i prev., Memoiren eines Janitscharen oder Türkische Chronik, Slavische Geschichtsschreiber, sv. 8 (Graz, 1975.)
[15] Rycaut, P., The Present State of the Ottoman Empire (London, 1668.) Schmid, F., Bosnien und die Herzegovina unter der Verwaltung ÖsterreichUngarns (Leipzig, 1914.)
Comments (1)
user-791749says:
24.07.2024. 05:29 at 05:29awesome