Dževad Galijašević: BOŠNJACI IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI (5. Dio)

DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 5.                                                                    
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST  I NACIONALNI IDENTITET
BOŠNJACI IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI

NACIONALNI REFLEKS SAMOĆE

  „Postoji jedan veliki apsurd ili veliki nesporazum a pojavio se u Bosni. Naime, misli se da se nacionalno osjećanje i to upravo kod muslimana – bošnjaštvo, mora i treba naučno potvrditi. Nacionalni osjećaj je subjektivno pravo svakog čovjeka, koji se mora respektirati i koji nije predmet prigovora niti analiza.“

Ovim je riječima, Adil Zulfikarpašić, publicista i biznismen, pomalo hohštapler i donator, u Sarajevu, septembra 1990. godine, otvorio simpozijum na temu: „Bošnjaštvo – šansa ili bauk“. Istovremeno, on je ukazao na jedan neosporan, premda, naglašeno politički stav: NACIONALNO OSJEĆANJE SE NE MORA NIKOME DOKAZIVATI ! Bilo ono na „bošnjačkoj“ ili na „islamskoj“ podlozi – bilo na nekom trećem nivou istorijske i socijalne svijesti, suditi o tom osjećanju znači omalovažiti duhovnu poziciju pojedinca u zajednici i cjelokupne zajednice.

Iako Smail Balić, istoričar i publicista, smatra da „…istorijski gledano nije opravdano samo u Muslimanima u nacionalnom smislu nalaziti Bošnjake. To su i drugi slovenski stanovnici Bosne, ako se tako osjećaju“. Balić, međutim, procjenjuje, da je zahvaljujući političkim i kulturnim prilikama u devetnaestom i dvadesetom vijeku, bošnjaštvo „splasnulo na muslimanski dio povijesne Bosne“.

Jedna je prepoznatljiva nit ovakvog pristupa: subjektivno-psihološka osnova definicije pripadnosti, koja zaista, ne može biti predmet prigovora niti analiza. Ali, je li to dovoljno, za objektivnu verifikaciju takve zajednice kao nacije: Naravno da nije.

Ako su takva osjećanja, istorijski gledano uski statički kontinuum – nestabilni i promjenjivi, mada fanatični, onda jedna takva zajednica, ni u sociološkom ni u bilo kom objektivnom smislu, nije nacija. Iako spadaju u domen elementarnih ljudskih prava, što stvaraju uvjerenje o vlastitoj sigurnosti, takva osjećanja, ako su lišena pozitivne istorijske svijesti, vrlo često, su puna emotivnog naboja, pa se javljaju i kao iracionalni pokretači na zajedničke akcije . Na žalost, osjećanja pripadnosti kod Bošnjaka ( nekad Muslimana), su u ovoj ne-nacionalnoj ravni. Ta osjećanja su samo dio jednog dugotrajnog i dinamičnog formiranja SVIJESTI O PRIPADNOSTI jednoj vjerskoj zajednici i Islamu u cjelini.Taj fenomen intenzivnih osjećanja pripadnosti jednoj zajednici (o čemu govore Balić i Zulfikarpašić) koji je proizveo specifičnu homogenost kolektiviteta, sigurno nije, samo jedna od mnogih faza u konstituisanju i razvoju zrele i svjesne nacije, nego puno više  iskompleksirane, istraumirane islamske zajednice u srcu Evrope i hrišćanskom okruženju. Jer, ono što je sadržano u „pojmu nacije“, u njenoj definiciji i suštini, potpuno je pogrešno tražiti, po svaku cjenu u rezultatu istorijskog procesa. Nacija nije puki rezultat, ona je neprekinuti tok uspona svijesti od individualnog do kolektivnog duha, koji jasno luči razliku u odnosu na druge zajednice ali i nepobitnu srodnost sa većim narodnim zajednicama i sa čovječanstvom u cjelini.

Veliki nedostatak u proučavanju porijekla i razvoja nacije, koja nastaje kao zajednica novog integracijskog tipa, u dobu neoliberalizma i građanskog/civilnog društva, vidljiv je u tome što opšta javnost i naučnici, u Bosni i Hercegovini, isključivo, polaze od subjektivnog doživljaja nacije: od proučavanja fenomena „nacionalizma“ i tek zatim, preko pobliže neodređenih nacionalnih osjećanja, istražuju razvoj nacije. U tom slučaju oni ostaju na području sentimenata u određenju etničkog i/ili nacionalnog identiteta, tj. ostaju na iracionalnom području koji sadrži subjektivni doživljaj nacionalnog identiteta i nacije ; nacionalne zajednice i nacionalizma. Taj pristup uglavnom, polazi od gledišta da se fenomen nacionalizma (njegova pojava i razvoj) značajno temelji na nacionalnim osjećanjima, dakle na psihološkim faktorima (na sentimentima vezanim uz naciju) i time na subjektivnom doživljaju nacije. Budući da nacionalizam utiče na pojavu i razvoj nacije, onda se i nacija temelji na razvoju „navodne, nacionalne svijesti i nacionalnih osjećanja. Prema tom gledištu, nacionalna osjećanja postaju osnov na kojoj izrasta nacija i nacionalizam. U BiH se nacionalna osjećanja, u mnogim teorijama o fenomenu nacije, uzimaju kao realna vrijednost na temelju koje se proučava nastanak i razvoj, nacije i nacionalizma, ali i kao osnova, na kojoj se razvijaju svi psihološki faktori i/ili stanja (svi sentimenti) vezani uz naciju, a to su: nacionalna volja, nacionalni duh, nacionalni karakter, kao i svi oblici nacionalizma, od patriotizma do agresivnog nacionalizma, nacionalnosti, nacionaliteta, etniciteta, etničnosti itd.

Drugim riječima, za Zulfikarpašića i Balića, nacionalna osjećanja su osnova na kojoj izrastaju sve, pojave vezane uz naciju: patriotizam, nacionalizam, nacionalni pokreti, nacionalne vrijednosti, nacionalna volja, nacionalni duh i karakter itd. Nema dileme da navedene vrijednosti – koje se kod pojedinaca i svih društvenih grupa iskazuju kao sentimenti (kao psihološka i/ili emocionalna stanja) vezana uz vlastitu naciju, uz njezinu pojavu i razvoj – mogu u izvjesnoj mjeri uticati na mobilizaciju ljudi u svakoj narodnoj i/ili nacionalnoj zajednici, da su u istoriji uticale na organizaciju nacionalnih pokreta, na oblikovanje javnoga mnijenja itd. Teško je međutim spoznati sve te sentimente i vrijednosti same za sebe. Pojmovi, sami za sebe, još uvijek ne stvaraju realni svijet. Vezano za integraciju nacionalne zajednice – vidljivo je da te sentimente (nacionalnu svijest, nacionalizam, nacionalni duh, nacionalni karakter itd.) nije lako naučno istraživati, jer je njihov sadržaj, kada je riječ o prošlosti, izvan dometa naših naučnih spoznaja.  U prvom redu zato jer je to područje iracionalnog ponašanja ljudi: ta se njihova psihološka stanja, svi sentimenti vezani uz doživljaj vlastite nacije, u vremenu i prostoru neprekidno mijenjaju, iščeznu i ponovo se u drugom sadržaju i obliku pojave. Nije ih moguće kontrolisati, jer nemaju razvijene ni modele niti institucije samokontrole, pa ih nije lako ni istraživati. Oni nisu postojani, jer se njihov sadržaj i intenzitet (naboj) i rasprostranjenost neprekidno mijenjaju: i kod pojedinih ljudi (tokom njihova života često više puta) i kod svih društvenih grupa (skupina, elite, političkih stranaka i naroda u cjelini). Osim toga, ovdje postoji teorijski i metodološki problem, koji nije lako riješiti; u istoriji – naročito kada je riječ o XIX. vijeku, kada se formiraju nacije, nacionalne svijesti i nacionalizmi – nije ostalo, pažnje vrijedno, svjedočanstvo o vrednovanju i/ili o naučnom istraživanju sadržaja i intenziteta (naboja) etničkih i/ili nacionalnih osjećanja, vrednovanja etničkog i nacionalnog identiteta, čiji su nosioci bili pojedinci, elita i šire društvene grupe. Kako je onda moguće, argumentovano govoriti o sadržaju, intenzitetu i rasprostranjenosti nacionalnh osjećanja kod cjelog naroda?

Uostalom, istorija svake nacije obiluje, više ili manje dramatičnim sukobima NACIONALNE IDEOLOGIJE I NACIONALNOG RAZUMA – emotivne nacionalne apologije i stvarne socijalne svijesti, i sigurno je da ni Bošnjaci nisu lišeni takvih sukoba koji se na političkoj pozornici konstantno odvijaju između „pravovjernih“ i „otpadnika“! Problem Bosanskih Muslimana – Bošnjaka, je po mnogo čemu specifičan istorijski i socijalni problem.  Osnovno pitanje je: Šta su, u stvari, Bošnjaci, danas?!

Jesu li uopšte nacija u evropskom smislu i kontekstu ili su samo vjerska grupa opterećena vlastitim konvertitstvom do te mjere da svu krivicu pripisuje drugima.

U cjeloj istoriji lutanja nedjelotvornim i pogrešnim, se pokazalo, upiranje prstom u tuđe nacionalno smeće; u druge nacionalne egzaltacije i histerije kako bi se opravdala nesretna istorijska pozicija nesretnog Bošnjačkog naroda – daleko je važnije sagledati Bošnjačku etničku grupu kao  segment i subjekt višenacionalne zajednice – uočiti svu tragiku te dimenzije i pronaći put za prevladavanje ambijenta tragedije i bezizlaza.

Kolektivno stradalništvo, koja svoje opravdanje traži u nerealnim političkim ciljevima, koje će neko moćniji realizovati, na štetu komšija i stvarne istorijske i kulturne braće  (Srba i Hrvata) , ili, homogenizacija u okviru jednog primitivnog poimanja vjere i ideološkog pogleda koji oponira cjelokupnoj zapadnoj civilizaciji (kojoj kao nacija pripadaju) – i to po svaku cijenu, pa i po cjenu uplitanja u vrtlog dugoročnog konflikta civilizacija; zanemarivši  stotine hiljada mrtvih, ranjenih, protjeranih ili izbjeglih; teško okončana, krvava epopeja razdvajanja naroda i sistema, uništavanja specifičnog duhovnog obrasca, što je krajem dvadesetog vijeka bio u usponu; uništenje tla, komadanje oslonca jednom načinu mišljenja, pozitivnoj svijesti zajedništva – taj čin koji ravan je genocidu – sve skupa, ili sve to samo za sebe, predstavlja dovoljan unutrašnji razlog svake nacije da preispita izabrani put „osvješćenja“.

I ukoliko taj glas preispitivanja bude snažniji i nadvlada histeriju anti-bosanske kampanje SDA ( zastupnika kriminalaca i varalica – bradatih spodoba i terorista – tajkuna i bandita, što obećaše jačanje države) i njenog utemeljitelja handžar divizionara, islamiste i kriminalca Alije Izetbegovića – utoliko će prije duhovnost i pamet nacije, odnijeti pobjedu nad logikom opravdanog robovanja pojedinca kolektivnoj katarzi i instinktima, u ime nedostižnih ciljeva. Istina, lijepo je i, katkada, časno težiti zvijezdama. Iz takvih težnji izvirao je , često, progres civilizacije, ali, ponekad treba znati koja je cijena takvih stremljenja. Jer ako je cijena GLAVA – ta dvomilionska glava bosanskih muslimana – ako je cijena rušenje egzistencije i budućnosti nacije, onda oni, koji bi plaćali takvu cijenu ne teže zvijezdama nego narodnoj nesreći, vodeći ga u stradanje i neizvjesnost. I u staru predrasudu necivilizovanih naroda koji kada dođu u dodir sa razvijenijim narodima zaborave prostu činjenicu: NA KRAJU – OSNOV SVAKE DRUŠTVENE  ZAJEDNICE čine RAZVIJENO MIŠLJENJE I OSJEĆANJE.

Kod Bošnjaka su značajno i evidentno prisutna, razvijena  osjećanja (nacionalni instinkt i nacionalni refleks) ali i odsutni bilo kakvi racionalni sistemi u promišljanju vlastitog kolektivnog interesa. Ja ne mislim da je taj refleks ili to osjećanje Bošnjačko – mislim da ono potiče, prije svega, iz izvora tzv. negativne identifikacije spram Srba i Hrvata. Čak ne vjerujem da je bosanskom muslimanu posebno bitno, da li će se imenovati kao „Bošnjak“ ili kao „Musliman“ – on je samo uvjeren u opravdanost vlastitog stava da u nacionalnom pogledu nije ni Srbin, ni Hrvat. Ali, Bošnjaci nisu svjesni osnovne činjenice – da ta kolektivna osjećanja, proistekla iz vjerske razlike, nisu utemeljena ni u istoriji, kulturi ili jeziku – nego na odnosu prema Islamu.  Tačnije, ta osjećanja su vjerska a ne nacionalna i otvaraju nužno pitanje, jesu li Bošnjaci sposobni biti nacija i da li to uopšte žele.  Očito da to i ne želi biti a produbljivanje i uopštavanje svoje specifične drame i kolektivne pozicije, on sa punim povjerenjem ostavlja „svojoj stranci“, svojim političarima, vođama i hodžama – onima koji se bez rezerve identifikuju sa njim i njegovim osjećanjem. Iz tog negativnog određenja Bošnjaci, sporo i nesigurno, stupaju na polje pozitivne svjesti o sebi kao kolektivitetu, nesposobni da formulišu vlastiti identitet kao što su druge nacionalne zajednice.

Provodeći jednu anketu ( u Tuzli i Sarajevu), od juna do decembra 2019. godine, na po hiljadu ispitanika, došao sam do poražavajućih saznanja o nivou istorijske svijesti nacije – poraznijem, tim prije, jer su Izetbegovići učinili sve da radikaliziraju društvo.

Bošnjaci vrlo malo poznaju istoriju bosanske državnosti, od one srednjevjekovne do AVNOJske i ove, današnje.

Ne poznaju imena bosanskih banova ( Sarajevo: ban Borić 1,4 % ;  ban Kulin 78 % ;  ban Matija Ninoslav 0,8 % : –  Tuzla: ban Borić 0,6 % ; ban Kulin 83,3 % ; ban Matija Ninoslav 1,2 %), imena bosanskih kraljeva Tvrtka Kotromanića i Stjepana Tomaševića ( u oba grada) 8 % ispitanika, samo je čulo, ali za kralja Ostoju, gdje je bio i odakle je došao – ili, ko je Dabiša, to niko niti je čuo, niti zna.

Ispitanici su čuli za Bogumile ( Sarajevo: 88 % ; Tuzla: 93 %), ali šta su bili, šta radili i otkuda u Bosni, relativno razuman odgovor dobili smo samo od jednog profesora istorije, u srednjoj školi, u Tuzli. Za sve druge, to je, prije svega „neinteresantno pitanje“ pa i znanje o njemu i sam odgovor    , nemaju neke posebne vrijednosti.

Ujedno, nijedan ispitanik, u oba grada, sebe niti može – niti želi identifikovati kao sljedbenika duhovnosti Bosanske crkve („kakva crkva, tobe jarabi, ja sam muslimanka“, reče jedna ispitanica u Tuzli). Niko nije ni čuo za Franjevačku redo-državu „Bosnu Srebrenu“ i za njenu ulogu posljednjeg čuvara srednjevjekovne tradicije bosanske države – gotovo svi su čuli za Husejn kapetana Gradaščevića i za „Zmaja od Bosne“, ali, malo ko je znao da je tu riječ o istom junaku, te kako se to junaštvo ispoljilo – gdje je sve ratovao – da se tukao protiv Turaka na Kosovu („valjda protiv Srba, gdje će se Husejn boriti protiv Turaka“, reći će jedan nastavnik matematike u Sarajevu).

Za Safvet-bega Bašagića, jedva da je 5 % ispitanika u Sarajevu čulo a u Tuzli tek 3,5 % – da su ga zvali „Mirza“, tj. da je i sam sebe tako nazivao, prvi put čuju – ne znaju ko je Firdus Ali-beg a za Ademagu Mešića, uglavnom su čuli i odgovarali u stilu: „ a, to je onaj ustaša“ ili „onaj doglavnik Pavelićev“. Zato i mislim da samo ime (Bošnjak) koje se ovoj naciji pretpostavlja kao najvažnije dostignuće „sdaovske“ vlasti i jasan otklon od „komunističkih rješenja (tipa „Musliman“), je u suštini marginalno pitanje – daleko je važnije da ova EVROPSKA NACIJA , nedvosmisleno i jasno formuliše vlastito istorijsko i kulturno iskustvo i pretoči ga u kolektivnu svjest . Sama tradicija je uglavnom u ovakvom procesu, nesiguran saveznik, jer nije bila konzistentan dio nacionalnog bića. Ona se mjenjala i prilagođavala političkim i drugim okolnostima; kako reče M. Selimović:

 „Naša generacija je svijedok da su se iz tradicije izvlačili čas ubojni zvuci koji su podsticali hrabrost, čas pozivi na osvetu koji su podsticali surovost; čas seljačko lukavstvo koje je pozivalo na opreznost, čas trpeljivost – čas netrpeljivost, već prema oblačnom ili sunčanom danu istorije ili prema afektivnim raspoloženjima.“

I da potvrdim osnovno polazište: „Nacionalno osjećanje“ Bošnjaka nije nacionalno i poteklo je iz negativnog određenje u odnosu na moguću pripadnost srpskom ili hrvatskom nacionalnom korpusu a sam izvor tog negativnog određenja nije u istorijskom odnosu nacije prema Bosanskoj državi, Bogumilima ili Bosanskoj crkvi – nego, prije svega, u vjerskoj svijesti i pripadnosti Islamu kao neporecivoj i nepromijenjivoj činjenici, koja je ovoj zajednici (porijeklom i kulturom evropskoj) u Evropi odredila stazu na kojoj je čekaju vijekovi mržnje, nesporazuma i samoće.  Taj vjerski refleks razlike bio je vjekovima čuvar saznanja o vlastitoj posebnosti i to mu treba zapisati u nepobitnu i trajnu vrijednost, koja se, nažalost, još uvijek, nije ispoljila u svojoj cjelokupnosti.

Zato je ovoj naciji u kolektivnoj podsvijesti,  to vrijeme moći, koga se prisjeća sa sjetom, identifikujući to vijeme i sebe u njemu sa sudbinom Osmanskog carstva, i zato se nada, da se to doba može i povratiti, A NE MOŽE !Vjerovatno iz tog razloga, ugledni beogradski, univerzitetski profesor, danas akademik Kosta Čavoški, neposredno pred rat koji će razoriti i podijeliti sve što je bilo zajedničko, reći će mi: „Tako mora biti, jer vi, još uvijek, toliko volite Tursku, a mi, još uvijek, toliko toga joj opravdano zamjerimo.