Dževad Galijašević: BOŠNJACI IZMEĐU PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI (25. Dio)

DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO  25.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST  I NACIONALNI IDENTITET
NARODNI KORAK UNAZAD SA ALIJOM IZETBEGOVIĆEM
DENACIONALIZACIJA I POLITIČKA ISLAMIZACIJA DRUŠTVA

 ISLAMSKA DEKLARACIJA  – ZAKLJUČAK

Događaji u svijetu posljednjih godina, posebno u odnosu zapadne civilizacije i islamskog svijeta, izazvali su zanimanje intelektualnih i političkih krugova u Evropi i Americi za pitanja religije i njezina uticaja na životnu orijentaciju pojedinaca i cijeloga društva. Ovo pitanje razmatra se iz različitih perspektiva o socijalno-političkim i religioznim kretanjima u islamskom svijetu, pokušavaju se formulisati jasne prognoze za dalji razvoj međunarodne politike, u skladu sa procjenom da je sukob između zapadne civilizacije i islamske kulture neizbježan, da je on već u punom zamahu i da je ishod tog sukoba krajnje neizvjestan.Međutim, politički islam i radikalni muslimani ne predstavljaju prijetnju samo za hrišćane/kršćane i za zapadnu/katoličku ili istočnu/pravoslavnu, civilizaciju nego i za muslimane i muslimanske države.

Štaviše, radikalni muslimani većinu zločina i čine nad muslimanima jasno izražavajući ciljeve kojima teže; da islam pretvore i predstave isključivim univerzalnim temeljem oblikovanja društvenog i kulturnog života svuda u svijetu,u sadašnjim muslimanskim državama, u Evropi, Americi, Aziji i Africi i da prvo moraju razuvijeriti one, među sobom, koji sumnjaju u ispravnost i svrsishodnost, ovoga puta.Svakako da “politički islam” sam sebe predstavlja i tumači kao preporod ili oživljavanje izvorne, autentične religije, onako kako je to zapisano u “nestvorenoj Božijoj Riječi” – Kur'anu?

Na ovaj način radikalni islam se u potpunosti izjašnjava i bori protiv modernizovanog islama, protiv islamske religije koja se prilagodila modernoj civilizaciji, tj. civilizaciji sekularizovanog Zapada, Evrope i Amerike. Politički islamse otvoreno i brutalno boriprotiv društva koje se”samo formalno naziva muslimansko”, a zapravo živi i djeluje na način “nemoralnog, degenerisanog” društva zapadne civilizacije.

Zato, “politički islam” predstavlja totalni sistem (vlasti i svijesti).On zabranjuje sekularnu državu i ne prihvata bilo kakva kolektivna osjećanja ili identitete, koji nisu utemeljeni u “Božijoj riječi” i “Božijem zakonu – šerijatu”, koje bi muslimani prihvatali ili ispoljavali. Pogotovo nacionalnu svijest i nacionalna osjećanja posmatraju kao izraz političkog i civilizacijskog identiteta Zapada, a nacionalna osjećanja stranim islamu.

Svakako da pitanje nacionalnog određenja zadire duboko u korijene islamske kulture i religije. U odgovoru na to pitanje, odlučuje se o identitetu islamske kulture i o egzistenciji islama kao univerzalne religije. Jednom riječju, traži se od islamskoga duhovnog vođstva spremnost da tumačei primjenjuju Kur'an u svjetlu izvorne riječi samog Boga, a ne moderne filozofije.Zahtijeva se volja za razumjevanjem Kur'ana u formi nepogrešivog božanskog autoriteta, a ne u okvirima političkih i naučnih saznanja današnje civilizacije. U potpunosti se odbacuje “lažna dilema”, da li je moguće da muslimani prihvate podjelu života na religioznu sferu i na političku sferu, i to u tom smislu da pritom ima politička sfera prvenstvo i da religiozna sfera bude privatna stvar? Za radikalne muslimane, za islamiste – nema dileme da je rastavljanje između politike i religije izdaja Kur'ana; da političko tijelo, biračka većina – nema pravo donositi svojevoljno zakone nego samo prihvatiti i pokoriti se zakonima u duhu Kur'ana i hadisa, usmene Muhamedove predaje; da ne postoje ljudska nego Božja prava koja čovjek mora poštivati.

Zato radikalni muslimani, ne prihvataju demokratsku i pravnu državu jer smatraju da je ona protiv Kur'ana i da je ona djelo ljudskog razuma i ljudske samosvijesti hrišćanskog/kršćanskog i humanističkog porjekla zapadne civilizacije. Njima je teško ili nemoguće razumjeti da su razum i samosvijest univerzalna sposobnost čovjeka kao slobodnoga tjelesno-duhovnog bića i da radi toga razvoj spoznaje i slobode stvaranja spada bitno ljudskom biću. Naprihvatljivo je da jedni od drugih uče, da jedan narod ili jedna kultura izmjenjuje plodove novih saznanja s drugom kulturom, naravno prema mjerilu vlastite svijesti i stanja vlastitog razvoja kulture. U prosuđivanju demokratije i pravne države, u vrednovanju ljudskih prava, prije svega prava na individualne slobode, radikalni muslimani znaju šta treba reći.Sva ta dostignuća razvoja zapadne civilizacije su zla, djelo su satone – šejtana, iblisa. Zato, radikalni musliman osjeća svojom vjerskom dužnosti boriti se protiv zapadne civilizacije, svim snagama, uključujući i teror? Zato nije čudno što radikalni muslimani, islamisti, vode borbu protiv liberalnih muslimana, protiv političkih i državnih vođa u islamskom svijetu koji se zalažu za demokratiju i pravnu državu po modelu zapadnog svijeta?

Na taj način, politički islam, islamizam, islamisti – prisvajaju za sebe pravo pozivanja na Kur'an i njim opravdavaju aktuelni međunarodni teror. U stvari, teror radikalnih muslimana počinje kao vjerski problem, a kasnije postaje bezbjednosni i civilizacijski.

Odmah nakon terorističkog napada islamista u Njujork 11. septembra 2001. nastala je javna diskusija o motivima toga terorističkog čina. U kontraverznoj diskusiji prevladavalo je mišljenje da su motivi političke prirode, tj. da teroristi nisu djelovali u ime islamske religije nego u ime nekoga političkog koncepta i neke političke ideologije. Visoki duhovni vođa muslimana u SAD izjavio je dva dana nakon tog događaja da taj zločin nije počinjen od ljudi koji vjeruju u Boga, koji se boje Boga. Najvjerovatnije je tog časa tako osjećalo pet miliona muslimana Amerike. Mnogi svjetski političari su takođe u svojim izjavama pokušavali odvojiti taj teroristički čin od vjere, od islamske religije, znajući za ozbiljne opasnosti za svjetski mir ako se taj zločin pripiše religioznoj inspiraciji islamske vjere. To bi konačno značilo da je islam ona religija koja iz svog duha rađa teroriste i opravdava njihove zločinačke planove i akcije. Sama misao u tom smjeru izaziva mržnju otpor i prezir i to ne samo kod muslimana nego i kod svakog čovjeka dobre volje.

Je li islam osnova legitimiteta za ubijanje nevinih?! Je li islamski radikalizam i terorizam ipak autentični izraz duha islamske religije ili su Osama bin Laden i njegovi borci obični kriminalci, jeretici i izdajice svoje vjere?Činjenica je, da su počinioci zločina u Njujorku svi odreda muslimani, uvjereni pripadnici islama. Gledajući naučno-vjerski, moramo se pitati je li pojam “božiji ratnik” zaista totalno nespojiv s religijom i sa islamom posebno. Mogu li se riječi “Bog” i “rat” dovoditi u vezu, jer je njihov sadržaj potpuno protivrječan i nespojiv? Uvidom u knjige triju abrahamskih vjera,jevrejske, hrišćanske/kršćanske i muslimanske, mi ćemo se brzo uvjeriti u suprotno, naime u to da “religija” nikako ne isključuje a priori primjenu nasilja prema drugima u određene vjerske svrhe. Sjetimo se samo prakse i aktivnosti pojedinih vjerskih sekti u vezi s pitanjem nasilja! Teror i religija nikako se ne isključuju u konkretnom životu, budući da su ljudi oni koji svoju vjeru žive i razumiju na svoj način. Naknadna istraživanja na osnovi pronađenih pisanih dokumenata dokazuju posve jasno da su teroristi u Nujorku bili religiozno motivisani i da su svoja djela opravdali vjerom u Alaha. Muhamed Atta, glavni operativac i jedan od pilota, napominje u svom testamentu da je uvijek čeznuo za tim da umre kao dobar musliman.U dnevniku, koji je pronađenom u stanu u kome je Atta boravio neposredno prije napada, se nalazi ovaj tekst:

„Čim uđeš u avion, pomoli se Alahu jer svako ko se moli Alahu, pobijediće.Ti naime to činiš u slavu Alaha… Kada započneš tvoju akciju, udaraj snažno kao junak. I kao što reče Mustafa, jedan od sljedbenika poslanika, ubijaj i ne misli na posjed onih koje ćeš pobiti. To te može smetati u tvojoj akciji, i to je opasno za tebe … Sjeti se da će Alah potući nevjernike i pobijediti ih. Nekoliko trenutaka pred smrt, učini pokajanje i pomoli se Alahu riječima ‘smrt je dobrodošla’ i kelime-i-šehadetom ‘svjedočim, da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhamed njegov poslanik’.“

Teroristi se nadaju nagradi nakon smrti jer to čine za Alaha. Oni su sigurni u uspjeh i konačnu pobjedu jer u Kur'anu stoji: “Stotinu vjernika muslimana pobijediće hiljadu nevjernika” (Sura 8, 65). Sigurno je da su ti ljudi zloupotrebljavali islamsku religiju. No, time nije odgovoreno na komplikovano pitanje o odnosu religije i počinjenja takvih zločina. Stoga pođimo jedan korak dalje pitanjem: Jesu li se atentatori legitimno i s pravom pozivali na svoju islamsku vjeru i ima li općenito radikalno-politički islamski pokret danas u svijetu legitimnu osnovicu u islamskoj religiji? Odatle slijedi da postoje religije koje su po svom duhu i svojoj strukturi pogodno tlo za politički i vjerski radikalizam, i na kraju za primjenu nasilja i terora u vjerske svrhe.

Je li i islam takva religija i da li je politički islam novi oblik totalitarizma?

Činjenica je da postoje teroristički pokreti i terorističke organizacije s islamskim predznakom svuda u svijetu.Činjenica je da postoji jedna vrsta “islamske internacionale” pod nazivom Al kaida te snažna i organizovana vojno-politička organizacija DAEŠ, “Islamska država”. Kako se god ti pokreti i te organizacije razlikovali u strukturi, pa i u sadržaju i namjerama, svima je zajedničko jedno – borba protiv zapadne civilizacije i borba za vladanjem islamske religije u cijelom svijetu. Raditi na širenju islama dužnost je svakoga pravog i pobožnog muslimana, to je zadaća i hrišćana/kršćana u evangelizaciji. Ta je svijest potpuno legitimna i prirodna svakom čovjeku uvjerenom da je njegova vjera istinita i da služi za dobro čovjeka.

Biti misionar svoje vjere, prva je dužnost svakog vjernika, i ujedno potvrda da on stvarno vjeruje to što ispovijeda i da mnogo drži do svoje vjere. Odlučujuće pitanje je ovdje, na koji način i kakvim sredstvima se to čini.

Politički islam (islamisti) upotrebljava silu i nasilje, ubijanje nevinih, sije mržnju protiv svakog koji je drugi i drukčiji a sebe ističu kao “Alahove borce”, sa jednim ciljem –  učiniti islam jedinom religijom svijeta i osigurati islamskom načinu života vladavinu nad svijetom. Politološki gledajući, taj je koncept novi oblik totalitarizma s internacionalnim namjerama. Nakon pada komunističko-marksističkog projekta totalitarizma, nakon sloma fašističkog totalitarizma doživljava današnji svijet nešto što se smatralo nemogućim – da moderna civilizacija bude ozbiljno ugrožena od vjersko-religioznog totalitarizma. Međunarodno renomirani profesor za međunarodnu politiku Bassam Tibi, i drugi renomirani muslimanski mislioci, upozorava već godinama u svojim nastupima i publikacijama na strahovitu opasnost za zapadni svijet koja dolazi od političkoga islamskog radikalizma i fundamentalizma (Bassam Tibi, “Fundamentalismus im Islam. Eine Gefahr für den Weltfrieden?”). 

Radikalni islamisti rade svim silama na tome da ne dođe do reinterpretacije Kur'ana što se tiče džihada. Ali ne samo njega. Islamisti hoće pod svaku cijenu spriječiti svaku reformu islamske religije, a posebno žele spriječiti tumačenje Kur'ana po umijeću moderne hermeneutike i egzegeze. Islam mora ostati to što jest po svojoj prirodi, totalitaran, s tendencijom i unutrašnjom logikom da postane univerzalistički i integralistički.Mnogo je takvih i sličnih programa islamizacije svijeta, ali otkuda takvi programi i takva moć tog ideološkog obrasca u južnoslovenskoj Bosni i Hercegovini u srcu Evrope?!Raditi na tome da današnje čovječanstvo bude oblikovano i organizovano kao jedna velika porodica, umet – zajednica vjernika, po načelima islama (halifat ili islamska republika – kao model?) u pravom smislu predstavlja obavezni, napor na Božijem putu, džihad. Zalagati se svim duhovno-intelektualnim i materijalnim snagama, islamisti uključuju i nasilje, teror u tu svrhu – da islam postane jedina religija na svijetu (politički gledano barem većinska u svakoj državi), to je džihad, to je zapovijestKur'ana (usp. 2, 190-193). Braniti islamska područja pred napadom izvana, pa i pred ideološkim napadima, npr. zapadne civilizacije, etike i morala modernih društava, hrišćanske religije, i to je džihad koji uključuje u ovom slučaju i vojnu silu. Ta svijest džihada određivala je istorijski put islama kroz Srednji vijek pa sve do početka XX vijeka.

Otkuda u Bosni i Hercegovini da ta svijest postane, danas, aktuelna i primamljiva kod muslimana našeg prostora i vremena?

Takav je islam stvarni protivnik naših običaja, našeg načina života i evropske civilizacije aliistovremeno.Takav islam predstavlja jedinu ozbiljnu alternativu civilizaciji Zapada, koju radikalni muslimani smatraju dekadentnom i osuđenom na propast.

Očigledno, se čini neizbježnim, sukob civilizacija, uprkos globalizaciji ili baš zbog nje!

U islamskom svijetu postoji slika Evrope i Amerike kao onih snaga koje namjerno sprečavaju širenje islama u svijetu, dok kolektivna svijest neprestano oživljava i aktuelizuje istorijsko pamćenje da je odnos Evrope prema islamu ostao isti kakav je bio u doba krstaških ratova. Postoji uvjerenje da do bilo kakvog pomirenja između dviju kultura neće doći nikada.

Čega se sjećaju muslimani BiH u istorijskoj perspektivi samog islama i prostora na kome žive i organizuju vlastiti život?

Sjećaju se da je istorija odnosa između hrišćanske/kršćanske i islamske kulture započinje već u VII vijeku kad su nosioci mlade islamske religije izradili prvi projekt osvajanja svijeta, moderno rečeno kad su započeli provoditi globalizaciju u smislu islama, islamizaciju svijeta. Nastanak zapadne civilizacije između XViXVIII vijeka, čija glavna snaga je bila industrijalizacija na osnovi praktičnog, naučnog, razuma, spriječio je taj projekt globalne islamizacije onda poznatog svijeta. Zapadna civilizacija je sve brže i šire preuzimala vodstvo razvoja u svjetskim razmjerima, koje je konačno vodilo do kolonizacije islamskog svijeta.

Obnavljanje islamske moći, kroz osmansko carstvo, posijalo je iluziju, koja je trajala predugo i teško je bilo suočavanje sa padom tog carstva, sa kojim su se vremenom identifikovali, bez mjere. Muslimani BiH su sav svoj bjes i razočaranje, na kraju, fakturisali vlastitoj istorijskoj braći Srbima, smatrajući ih glavnim krivcima. Krivcima za pad Osmanske imperije i njihovog društvenog statusa te nezgodnim, istorijskim, svjedocima vlastitog prevjeravanja. Iako su se u XIX i XX vijeku u etničkom smislu identifikovali sa Srbima, danas nadahnuti islamističkim ideologijama muslimani BiH, Srbe i dalje smatraju odgovornim i krivimšto su, nakon pet vijekova, izborili slobodu i što su se u toj borbi do današnjih dana, vrlo često borili za slobodu drugih i plaćajući najveću cijenu, stradali više nego ijedan narod u Evropi.

I tu konačno dolazimo do odgovora na pitanje: šta to radi Alija Izetbegović i na koji način posmatra zajednicu kojoj nesumnjivo pripada? Sve što misli i želi napisao je u svojoj Anti Islamskoj Deklaraciji – tu se nalazi slčika njemu željenog naroda.

Zato: ako bi se izvodio nekakav, konačan zaključak o knjižici, pretenciozno nazvanoj ISLAMSKA DEKLARACIJA, onda je neosporno, da je sva pisanija jedan pokušaj nacionalne identifikacije u nekim opštim, ponekom vjerskom ii mnogim kontradiktornim stajalištima. Sve je to u stvari, pokušaj definisanja nacionalnog interesa kroz program, jedne, za ove prostore nove, vjerske obnove. Naravno, ovdje pojam VJERE ne znači ništa više od jednog iskrivljenog pogleda na Islam, prikazan u deklaraciji. S pravom se može reći, da su tih sedamdesetih godina muslimani Bosne i Hercegovine tražili sebe putujući istorijskim lavirintom nacionalnog prepoznavanja. Želeći da odrede svoj status, da definišu svoje razlike u odnosu na druge južnoslavenske narode, muslimanski kvazi teoretičari, zatrovani bliskim dodirom istorije pune mržnje, gradili su od vjere tvrđavu nacionalne samobitnosti.

Rađeno je to na pogrešan način, vršene su krive i neargumentovane identifikacije, ali sve se to u tom vremenu moglo opravdati potragom za vlastitim subjektivitetom.

I taj subjektivitet, tražen je na pogrešnom mjestu u sintagmi MUSLIMANSKI NAROD a muslimanski narod ne postoji nikako drugačije osim kao vjerska tvorevina.

I kad je riječ o vjerskom jedinstvu, onda treba reći da ono nije izvor legitimiteta bilo kom narodu, jer NARODI su istorijske tvorevine, čiji se duh izražava prije svega u jeziku (kao živom nosiocu istorijskog iskustva) te u kulturi, tradiciji i običajima kao autentičnojmanifestaciji unutrašnje zrelosti da formira svoj stav i da ga zadrži obogaćenog iskustvom i duhom okruženja. Duh jednog naroda i jeste ono što definiše narod i što određuje njegovo mjesto u civilizaciji.

Tim prije je besmisleno iskustvo Islamske republike Iran, ili Pakistan (na koju se oslanja teorija ID) preslikavati na jedan drugačiji historijski prostor, na neki drugi narod. Predrasuda o postojanju JEDNE UNIFORME ISLAMSKE KULTURE I SVIJESTI podrazumijeva ILI, da se sav islamski svijet, u bilo kojoj državi, na bilo kojoj strani zemaljske kugle, nalazi na istom stepenu pravnog, ekonomskog, političkog i kulturnog shvatanja ILI, da taj stepen i nije bitan i da je Islam, odnosno vjera, ono najbitnije što legitimiše jedan narod.

«Tradicija svih mrtvih generacija pritišće kao mora umove živih» rekao bi jedan filozof.

POLITIČKI I TOTALNI ISLAM, na ovim prostorima, jednako kao i na svim drugim prostorima, je jednostavni bijeg od te istorijske akumulacije znanja i svijesti. To je istovremeno pogrešan pristup (krivo čitanje) filozofije Seyyida Jamala ed-din Asada Abadija (Iranac, «al-Afgani», 1838.-1897.god.) i njegovog učenika Muhameda Abduha (1849.-1905.god.), ali i identifikovanje naroda evropske istorije sa idejama Pan-islamizma i islamske države Rashida Ride (1865.-1935.god.) notornog protivnika kemalizma, tj. Modernizma u islamskom svijetu te Seyyida Qotba, ideologa muslimanskog bratstva i zagovornika propasti Naserove vlade. Sve su to ipak stare priče sa istoka. Zato je pomalo i komičan nastup i logika Islamske deklaracije – kao da polotički Islam počinje sa njom, i kao da ona izbacuje na površinu jednu novu misao, novu ideju.

Zato i nema smisla upućivanje ove deklaracije SVIM MUSLIMANIMA SVIJETA – KAO POLITIČKI AKT, ONA IMA SMISLA SAMO AKO JE UPUĆENA MUSLIMANIMA Bosne i Hercegovine, koji se sa tim idejama nisu susretali. Taj momenat je sigurno presudno orijentisao tadašnje komunističke sudije da u ovoj deklaraciji prepoznaju Program nacionalnog buđenja i određenja istorijske svijesti i mjesta svih muslimana BiH i tadašnje Jugoslavije.

Koliko god imali razumijevanja za taj pionirski posao potrage za sobom u godinama ideološkog jednoumlja – u kome partijski forumi odlučuju o nacionalnom legitimitetu – isto toliko, DANAS mi moramo biti protivnici zabijanja glave u pijesak i bijega od vlastite prošlosti. Tražeći spas i mir u Islamu muslimani BiH ne smiju zaboraviti sve one duhovne vrijednosti ostvarene prije ili bez učešća Islama – odnosno, ne smiju činiti grešku odricanja od vlastite prošlosti, potpuno drugačijih naroda.

Jer, ID i ne traži spas u Islamu – nijedan temelj vjere ne nađe svoje mjesto u ovoj deklaraciji – ID samo u Islamu traži izgovor za jedan krivi politički put (sukoba naroda sa samim sobom) na koji nas sve gura naš balkanski primitivizam, naša politička ostrašćenost, naš inat i lokalna, bosanska tvrdoglavost. Mireći u sebi prošlost i budućnost, mi moramo shvatiti da izabrani put nije bio ni jedini ni najbolji, i da već jednom moramo u sebi pomiriti zavađeni odnos prema vlastitom i komšijskom nacionalnom interesu.

Dugi period ideološke okupacije Bošnjačke ili (M) muslimanske narodne svijesti doveo je ovaj narod u situaciju da još uvijek traga za sobom, na krivom putu.

Nesposoban da tu potragu nastavi kopajući mnogo dublje po prošlosti svoga naroda, autor ID će potražiti odgovor u varljivom sjećanju bliske prošlosti, obojene vjerskim strastima. Kao u ogledalo, muslimani BiH moraju pogledati u svoje komšije Srbe i Hrvate da bi se prepoznali, bez mržnje i bez nepotrebne gorčine.

A svoje lične frustracije – taj balkanski i porodični primitivizam koji nosimo u sebi s ponosom, svoje slabosti i dnevnopolitičke strasti, nemamo pravo pripisivati Islamu, za dobro nas samih i civilizacijskog digniteta naše vjere!

«Zaista je šejtan zaveo mnogo svijeta od vas, pa zar se niste opametili?!»(Kur'an  36/62, strana 590 i 591 – prijevod Pandža – Čaušević)