DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 23.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
NARODNI KORAK UNAZAD SA ALIJOM IZETBEGOVIĆEM
DENACIONALIZACIJA I POLITIČKA ISLAMIZACIJA DRUŠTVA
„DžIHAD“ U KONTEKSTU KOMUNISTIČKOG PORETKA I TITOVE SAMOVOLJE:
Slika džihada kreirana u zapadnim fabrikama medijskog mraka i propagande, imala je svoj odraz i u slučaju Bivše Jugoslavije, tačnije neuređenog političkog prostora koji je bio poznat pod imenom „SFRJ“ do konačnog raspada. Pre svega o džihadu se kod nas znalo veoma malo, pa se o njemu nije mnogo ni govorilo. Spominjalo se to pod drugim nazivom, ali se sam džihad kao pojam nije previše koristio. Islamska vjerska zajednica, koja je po definiciji morala bila dzihadom instruisana organizacija, morala je u uslovima Brozovog rezima to da prikriva. A o džihadu je izbegavala da piše. Ali sve to je imalo svoje granice koje je nametala sama islamska religija, jer ona bez džihada ne moze. Islamski prozelitizam koji je poceo da izaziva pozor javnosti poceo je da ukazuje na njegovu džihadsku sustinu. Posle prvih reakcija koje su na ovaj ili onaj nacin nastupile IZ (Islamska zajednica) je reagovala odbranaški. U njenim tekstovima pojavljivali su se stavovi koji su nastojali da na sve moguće načine sakriju stvarnu sustinu džihada. Posebno karakteristican u tome smislu jeste stav nekada, jednog od najistaknutijih, teologa IZ Huseina Đoze. On je rekao: “Džihad u užem smislu znači oružanu borbu, odbranu zemlje, slobode uvjerenja i drugih vrijednosti putem upotrebe sile ukoliko se neprijatelj ne moze odbiti na drugi način… Islam ga prihvata i preporučuje samo u nenormalnim i vanrednim prilikama i pod strogo odredjenim uvjetima”.
Ovaj tekst, objavljen 1973. godine u vreme “komunističkog mraka” morao je strogo da vodi računa o posljedicama koje će jedan takav stav izazvati. Iz njega se da utvrditi da je Đozo džihad, na sve moguće načine pokušao predstaviti, kad ga predstavlja kao rat, kao odbranu tj. kao sredstvo koje koristi onaj ko je ugrožen. Iz ovoga se ne moze videti ono stoje preporucio Bin Laden i ta se definicija jako poklapa sa onom iz “Enciklopedije zivih religija”. Ali ako se setimo toga teksta vidjećemo da se tamo govori i o džihadu kao svetom ratu, onda mozemo utvrditi da se u tom dijelu definicija Đoze i “Enciklopedije” razlikuju. Jer Đozo dalje ističe: “Neki zlonamjerni i tendenciozni krugovi … uporno nastoje da džihadu daju smisao svetog rata… Prije svega islamu je potpuno stran atribut sveti. On ne operise tim atributom niti ga pripisuje bilo čemu na zemlji. U islamu nema svetih ljudi, a pogotovu ne moze biti svetih ratova”. Sa tacke gledišta Đoze ova američka definicija je zlonamjerna jer daje džihadu karakter svetog rata. U odbranu pojma džihad uključili su se, i naizgled, svjetovno opredjeljeni intelektualci, koji su uživali visok ugled u organima vlasti BIH i bili uticajni članovi važnih komisija u onda svemoćnom CK SK BIH, ili bili glavni savjetodavci i stručni konsultanti tih organa. Takav je bio i Hasan Sušic, pokojni profesor FPN u Sarajevu. On je u jednom tekstu slično Đozi pisao: “Džihad nije sveti rat i islam ne priznaje niti poznaje pojam svetog rata. Taj atribut mu je dat prema analogiji sa hriscanski shvacenim svetim ratom”.
Kako vidimo jedan član rukovodstva SK BiH i jedan visoki funkconer IZ se slazu u ocijeni džihada. Znači obojica odbacuju atribut sveti, tvrdeći da on ne postoji u islamu, a kamoli da ima svetih ratova (Husein Đozo, Džihad, u Glasnik vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ br.7- 8 (1973) u daljem tekstu GVIS. 38 Isto, str.296. Sušic Hasan, Dimenzije džihada, u Pregled br.4/1984, Sarajevo, str.411).
Ali pažljiv citalac GVIS i ostalih publikacija IZ u cije ime je govorio Đozo mogu se uvijeriti da to što kaže on, negiraju njegove kolege. Tako npr. u jednom broju Glasnika koji se pojavio samo nešto pre Đozinog teksta stoji “Koju god od žena sretneš i vidiš reci joj da je poslusnošt mužu ravna borbi u svetom ratu-džihadu”.
Ili ako se otvori pomenuti prevod Kurana, koji se legitimiše starješinstvom IZ BIH koja stoji iza njega, videće se kako se pojam sveti upotrebljava više puta. Tako npr. “Kada prođu sveti mjeseci, onda ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakom prolazu docekujte!”. Iz ovoga kuranskog ajeta tj. cjelovite misli i GVIS-a vidi se da tvrdnja, da islam ne poznaje pojam svetog, nije tačna. Zatim da nije tačno da sami muslimani ne pridaju smisao svetog rata džihadu, već upravo suprotno da to čine. Pitanje koje se postavlja jeste: da li onda Đozo i Sušic nisu to znali? Odgovor je ne! Znali su oni savršeno dobro o cemu se radi. Osnovna suština naših namjera bila je da pokazemo da dzihad, pre svega, jeste sveti rat i da muslimani u Bosni i Hercegovini, u mjeri u kojoj se identifikuju sa islamom, moraju odgovoriti tome pozivu njihove vjere jer bi inače riskirali da budu vjerodstupnici, što obavezno povlači smrtnu kaznu na zemlji i paklene muke posle smrti. U Kuranu o tome jasno piše da svaki musliman koji napusti islam mora biti likvidiran.
Pri tome smo imajući u vidu cjelokupnu političku situaciju, opasnost da budemo optuženi za nacionalizam i vjersku isključivost jasno pokušavali da odvojimo ekstremiste od ogromne mase vernika, što se kasnije pokazalo kao greška. Naše radove su publikovali svi. GVIS br.3/4, 1973. str.128. – Kuran IX, 5.
Jer im je pojam džihad bio egzotican i djelovao je kao magnet za široku čitalačku publiku koja je tih godina imala novca i kupovala raznu štampu.
Tako se u uvodniku “Preporoda”, nepotpisano kao stav redakcije, piše sljedece: “Muslimanski svijet sve vise postaje svjestan da mu je budućnost u ponovnom oživljavanju vlasti utemeljene u Alahovoj Riječi, a ne u sekulriziranim društveno političkim sistemima. Njihovi protivnici takođe su svjesni ovog muslimanskog zrijenja i otuda tako zestoka konfrontacija sa svijetom islama. Ali hod najavljen u nasem hadisu, niko ne moze zaustaviti”.
Za razumijevanje prethodnog valja reći da je hadis izreka Muhamedova. A ova ovde pomenuta glasi: “Valahhi ova vjera ce natkriliti sve sto natkriljuje noc i otkriva dan. Nema nijedne kuce u koju Allah nece unijeti islam”. Jasna je to bila poruka stariješinstva IZ, godinu dana pre izbijanja rata. Ne samo da muslimani moraju srušiti sekularni poredak u BIH, vec moraju činiti sve da islam uđe u svaku kuću svuda u svijetu, dakle džihadom unistiti svaki drugi oblik politicke organizacije. U skladu sa tim, ono sto je rekao i Ferhat Šeta, samo je jedna karika u islamskom lancu koji mora da obuhvati čitav svijet. Od tada pa nadalje u svakom, broju “Preporoda”, “GVISA” i drugih publikacija roje se tekstovi sličnog karaktera. U jednom od njih se objavljuje intervju na dve centralne stranice, sa Abdulahom Omerom Nasifom, geleralnim sekretarom “Rabite” ili “Svetske islamske lige” najznacjnije islamske medjunarodne organizacije koja parama pomaze svaki islamski pokret u svetu u cilju osvajanja Navješćenje hilafeta, u “Preporod” 1.III 1991, str. 1.
Hilafet je je drugi naziv za halifat, jedinstvenu islamsku drzavu. Znaci ona se nagovestava i dolazi. Taj intervju je naslovljen velikim crvenim slovima “ISLAM KAO JEDINSTVO VJERE I DRZAVE”. A u tekstu stoji: “Islam u biti predstavlja jedinstvo vjere i drzave. To je prvo i najvaznije. Svi dosadašnji društveno-istorijski sistemi koje je islam razvijao u svome krilu su popadali kad je pao hilafet kad je pala jedinstvena islamska drzave. Prva dužnost i zadatak danasnje uleme jeste da povrati i obnovi ove islamske društvene institucije i sisteme među samim muslimanima. A ti sistemi, ta iskustva i spoznaje su korisni i za nemuslimane. Sadašnji društveni sistemi koji vladaju u svijetu nisu uspostavljeni po Božijem zakonu”. Znači prvi zadatak uleme tj. sveštenstva nije da širi vjeru u Boga, već da se bore za jedinstvenu islamsku državu koja mora obuhvatiti i nemuslimane, znači i Srbiju i Hrvatsku i čitav svijet. Čak i površno čitanje islamske štampe pokazivalo je i pokazuje da se sve akcije IZ kreću u tome pravcu tj. u pravcu rata za ostvarivanje islamskog političkog sistema. Zato je Dragan Novakovic sasvim u pravu kad kaže da je IZ postala samo sekcija Rabite.
Na inicijativu Saudijske Arabije, koja je glavni finansijer Rabite, u Sarajevu je formirana “Konferencija muslimana istočne Evrope”. A sta je njen cilj jasno se vidi iz stava gosta iz Arabije koji kaze: “Islam u Istočnoj Evropi i dalje ima čvrsto korijenje, zbog čega ima sve predispozicije da uz Allahovu pomoć bude središte političke moći i istovremeno difuzni centar islama preostalom dijelu Evrope i Sovjetskog Saveza” Znači islam na Balkanu ne treba da bude vjerski centar vec centar politicke moci, i da se kao politicka moć tj. islamska drzava, prelije po citavoj Evropi.
U isto vreme IZ je počela da propovijeda džihad kao sredstvo za ostvarivanje toga cilja. U jednom od tekstova koji direktno tretiraju ovaj fenomen se kaze: “Terminološki u hanefijskom (našem) mezbehu (vjersko-pravnoj skoli – pravnom i dogmatičkom pravcu) džihad je poziv u istinsku vjeru i borba na tom putu imetkom i životom. Za ovakav stav, podloga su ajeti koji glase: „Krećite u boj, bili slabi ili snažni, i borite se na Allahovom putu zalažuci imetke svoje i živote svoje. To vam je da znate bolje”. ( (Preporod, 15.VIII 1991. str.12-13.)
Tumačenje pojma dzihad, ako se uporedi sa onim koje je, prije 18 godina, dao Đozo. Pokazuje jasbu razliku, jer, Đozo spominje borbu ali kao sredstvo odbrane, a ovde vidimo niko ne spominje odbranu već samo borbu, čiji je cilj uvođenje u istinsku veru. Zatim se kaže: “Džihad je u islamu vrhunac njegove uzvišenosti. To je način očuvanja islamskih zemalja i muslimana. Džihad je put dostojanstva, plemenitosti i suverenosti i zato je propisan kroz svu prošlost do sudnjeg dana”.
Znaci, džihad uvijek i do kraja trajanja sveta. Nikada ne može da se odbaci ovaj vid borbe do konačne pobjede. U jednom drugom tekstu se kaže: “Za hanefije džihad je borba protiv nevjernika.
Prvo ih treba pozvati u istinsku vjeru i ako ne prihvate poziv treba se boriti protiv njih.
Posebno je značajno da sama IZ, ovoga puta, izričito kaže ono što pomaže da se shvati priroda svakog rata koji je islam ikada vodio i vodi, pa i onoga koji se vodio u BiH od 1992-1995.
To shvatanje i tumačenje izgleda ovako: “U islamu rata, u evropskom poimanju ovog termina, uopšte nema. U islamu postoji samo džihad, borba i angažman, napor, na Allahovom putu… Džihad sadrži u sebi i elementre odbrambenog rata… Međutim, dzihad je više od toga. On je svjetska revolucija koja stalno traje. Džihad, može se slobodno konstantirati je najveća revolucija koju je čovječanstvo zapamtilo… Džihadom se ostvaruje princip robovanja Allahu- Univerzalnom gospodaru, a otklanja mogućnost robovanja čovjeku. Njegova (je) prevashodna zadaća uspostava reda i mira na Zemlji, oslobađanje čovjeka, bez obzira na vjeru, naciju ili rasu, od bilo kakve tiranije i nasilja od strane drugog čovjeka … i svaki onaj ko se ne angažira da Allahova riječ dominira … taj već zaslužuje Allahovu kaznu, shodno hadisu Allahovog poslanika… „Nijedan narod neće ostaviti džihad, a da mu Allah ne pošalje kaznu”
Kada je konačno izbio rat IZ ga je svojom fetvom (Rješenjem tj. vjersko-pravnom odlukom) proglasio džihadom.
U toj fetvi stoji: “Historija po ko zna koji put upozorava muslimane na kuransku istinu davno izrečenu: ili cete slijediti Božiji put pa živjeti na način dostojan vaše mislije i pod direktnom Allahovom zaštitom, ili ćete krenuti drugim putevima … pa ćete se suočiti sa belajima i poniženjima svake vrste… u borbu krenite s čistom namjerom i s punim pouzdanjem u Allaha-ako preživite bićete gazije (heroji džihada, prim. M.J.), ako poginete bicete šehidi / mučenici pali za islam, prim. M.J.) … prilikom vašeg napada na neprijatelja, ili sukoba sa njim, izgovarajte tekbire (Alahu ekber), po mogućnosti uza se nosite Kuran. Nakon svega ovoga, musliman mora znati da se bori na strani pravde i na Božijem putu. Takvima je pomoć Božija zagarantirana. Onoga na čijoj je strani Allah niko ne moze pobijediti. Njemu pripada i ovaj i onaj svijet”.
Svaka osoba, koja jepoznavala ovu doktrinu, bila je dužna da je glasno saopštava
U svojoj “Islamskoj deklaraciji” Izetbegovic veli: “Nema mira ni koegzistencije izmedju islamske vjere i neislamskih društvenih i politickih institucija. O tome koliko je time prekršen Ustav SR BIH govori jedan od tvoraca SDA Halid Čausevic, sin reis ul uleme Džemaludina, posljednjeg reisa koji je ovlašćenje da tu funkciju vrši dobio od halife i osmanskog sultana iz Carigrada. On veli: “Nemojte zaboraviti sta je uzrok ovog rata: proglašenje nezavisne BIH od strane dva naroda, Hrvata i Muslimana. Stoji činjenica da član 2 ondašnjeg ustava izričito kaže: BIH je zajednica tri naroda – Muslimana, Srba i Hrvata. Zajednica se ne moze rasturiti na taj način sto će samo Hrvati i Muslimani izaći iz nje”.
Ministar kulture u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, izvrsni islamski teolog dr Enes Karić, februara 1993. godine u listu “Ljiljan” objavio je tekst nedvosmislenog naslova “Džihad je ime naše borbe”. Reis ul ulema vrhovni poglavar bosanskohercegovačkih muslimana izjavio je krajem marta 1994. godine da poslije malog džihada koji se vodi oružjem predstoji veliki džihad samosavladavanja i samoizgrađivanja. Čitav islamski svijet podržava borbu muslimana u Bosni i Hercegovini kao džihad. Čak je i umjereni marokanski kralj Hasan II izjavio da se divio Bošnjacima, sinovimavelikog dzihada”.
Osnovno pitanje koje se može postaviti jeste: Ako je on uvjeren da BIH muslimani da vode džihad, jer sami svoj rat tako zovu, zasto im neki srpski i hrvatski intelektualci nisu povjerovali ni 1991. godine ni kasnije dok je rat u BiH trajao, iako su to konstantno govorili u svojoj, štampi, čak i za političkim govornicama i u džamijama?
Iako je cilj dzihada, kako smo rekli, jedinstvena islamska država bez nacije gdje vlada nadnacionalno muslimansko bratstvo i samim tim svaki zahtijev muslimana za nacionalnim samoodređenjem jeste antiislamski.
O tome u “Preporod” 1.II 1992, str.10 stoji “da je spas naseg naroda samo u bosnjastvu, a ne u muslimanstvu (kao naciji prim.M.J.) koje su nam din-dusmani izmislili i podmetnuli kao kukavicije jaje u nadi, ako ne i uvjerenju, da cemo se kroz njega kompromitirati i sami sebi zatvoriti vrata Evrope”.
Pogotovu ako podsjetimo jos jednom da je istaknuti muslimanski intelektualac Nerkez Smailagic definišuci džihad rekao “Džihad, kao sveti rat, širenje islama putem oružja vjerska je dužnost muslimana u općem smislu”.
Znači musliman Smailagić redukuje džihad isključivo na sveti rat i kaže da je to obaveza da se islam širi putem oružja, znaci i u Novi Sad i Suboticu, Bec i Novi Pazar. uz akcije NATO pakta i zemalja Evropske Unije, davanja Kosmeta pod suverenitet Albancima predstavlja svođenje Srbije na pretkumanovske granice i to samo u prvoj fazi, dok će sledeca biti Beograd. O tome kako treba islamizirati čitavu Srbiju veoma detaljno je govorio Smailagic Nerkez, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990.. Tako nedeljnik “Vreme” objavljuje: “Karadžic nije krenuo u rat iz osjećaja ugroženosti i straha od unitarne islamske države, nego zato što je dobio oružje JNA da bi sproveo beogradski projekt Velike Srbije”. Kada ih četiri godine kasnije opovrgava, čovjek koji je bio kreator te teze americki ambasador u Beogradu Voren Zimerman, oni o tome ćute. Novinar pita Zimermama: “Ispada su u pravu na Palama kad tvrde – imajući u vidu i sve ostalo – da Izetbegović pokusava da stvori islamsku državu u srcu Evrope“? … „Tačno”, odgovara Zimeramn.
Osim toga ova novina i mnoge druge su stalno onemogućavale da istina o džihadu prodre u javnost. Između ostalog napadali su i one sekularne intelektualce iz reda Bošnjačkog naroda. Na drugoj strani, građanski orijentisane novine iz muslimanskog Sarajeva, znači ideološki istomišljenici “Vremena”, su prilično usamljeni, nastavili objavljivati more tekstova u kojima su deset puta oštrije, od bilo koga iz Beograda ili sa Pala definisali, objasnili, žigosali i osudili džihad koji se u Bosni vodio!
Na drugoj, islamistički orijentisanoj strani u Bosni i Hercegovini, velike izvještaje o borbama III korpusa armije BIH ovako su tumačene vojne operacije : “Prosto je nemoguce obići i opisati prostore koje oslobađaju mudđahidi Sedme muslimanske slavne brigade kojoj i ovom prilikom upućujem najsrdačnije čestitke i želim nove i veće uspjehe” rekao im je komandant III korpusa brigadir Sakib Mahmuljin. Znači komandant najveće oružane formacije u strukturi armije BIH, svoje vojnike naziva mudžahidima, znači nisu to Čečeni, Arapi, Turci vec njegovi bosanski muslimani. Sedma brigada nije brigada BIH vec “slavna muslimanska brigada” itd.
Takve akcije su dovele do potpune islamizacije BIH posle rata i Dejtona. Osim formalno sekularne strukture citavo društvo se pretvorilo u islamsku zajednicu gdje je diskriminacija nemuslimana i žena, ali i sekularizovanih “Bosnjaka” postala pravilo.
Iznenađena onim sto se u BIH desava jedna muslimanka koja je otisla u izbjeglištvo piše: “Kao Bosanka i Bošnjakinja … čitam sve što se iz BIH štampe može nabaviti … I čitajuci saznajem o svojim Bošnjacima i o svojoj Bosni … mnogo što živeci tamo nisam znala … je li moguće da sam bila slijepa do očiju ili je možda gospodin
Latić pokupio svu našu bošnjacku pamet pa je svih ovih ratnih i poratnih godina prosipa u ime nas… Pored toliko pametnih i tolerantnih Bošnjaka ko njemu dade toliko vlasti da izigrava ideologa cijelog jednog naroda kad osim samohvalisanja da je istinski musliman i Bošnjak, ne vidjesmo u njemu ništa sto takve tvrdnje dokazuje. Naprotiv, nikada toliko krutosti, netolerantnosti, ograničenosti i uskogrudosti ne vidjeh ni kod jednog Bošnjaka sa kojim proživjeh svoj vijek”.
Radilo se, u ovom pismu javnosti, o reakciji na polemiku koju je Džemaludin Latic vodio sa novinarom Sarajevskog „Oslobođenja“, Gojkom Bericem. A šta je Džemaludin Latić govorio vidi se iz jedne druge polemike koja se vodila izmedju njega i Srbina-Crnogorca Marka Vešovica, gdje mu Latić veli: “Naravno ja sam pjesnik svoje kulture, ne razumijem kakav bih mogao drugacije biti, i Vešovic o toj poeziji nema što reći. Onaj ko bazdi rakijom, krmetinom i bijelim lukom nema sposobnosti čitati poeziju nastalu iz humusa islamske kulture”.
Pokušavajuci da nađu izlaz iz te situacije podvojenosti interesa (da se Evropi Bošnjaci predstave Evropskim licem i duhom) i dubokog osjećanja da je Islam dovoljan kao identitet i da nacionalna osjećanja nisu nešto svojstveno muslimanima. Za vreme socijalizma sekularizovani muslimani, partijski funkcioneri i obrazovani, nastojali su da pronađu neku modernizovanu verziju islama. U to ime jedan novinar je razgovarao sa arapskim dobrovoljcima tzv. mudžahedinima i pitao ih:
“Moze li se biti musliman na bosanski nacin gdje većina žena nije pokrivena, a muškarci ne odlaze redovno na namaze”, odgovor je bio sljedeci: “Kuran je jedan. Propisi su jasni. Ko zeli da pripada islamu mora da prihvata načela islama. Zna se sta je dozvoljeno i zna se sta je zabranjeno. Ja ne mogu suditi da li je neko vjernik ili nevjernik. Ne mogu niti imam pravo, jer Alah zna šta je u srcima. Ali ko želi da pripada islamu mora se držati Kurana i Suneta. Znači ako je Allah dž.š. naredio ženama da se pokriju one se moraju pokriti … Islam je jedna vjera, nema deset vjera. Kuran je jedna knjiga nema deset knjiga”.
Tu je suština niko, niko osim Boga ne zna ko iskreno veruje, ali se zato može provjeriti da li neko pripada zajednici ili ne. Onaj ko želi da pripada mora izvršavati obaveze. A džihad jejedna od najvažnijih. Zato vjerovati da neko moze biti musliman iprihvatiti suverenitet i lojalnost bilo kojoj državi koja nijeislamska, znači ne poznavati ništa od onoga sto je suštinaislamskog učenja.
To potvrđuje i Islamski časopis “Takvim” organudruženja ilmije. Tamo stoji: “Nijedna partija koja vjeruje u vrijednost i ispravnost svoje ideologije ne može dosljedno živjeti…pod vladavinom sistema koji se razlikuje od njenog sistema… Isto tako nemoguće je za muslimana da uspije u sprovođenju islamskog sistema života pod vladavinom neislamskog sistema vlasti … Stoga, osoba ili grupa je potaknuta unutarnjim zahtjevima njihove vjere da se bore da zbace suprotstavljene ideologije i da uspostave vladavinu koja će slijediti program i politiku njihove vjere”.
O svemu tome SAD i druge zapadne zemlje, nisu vodile racuna. Naprotiv forsirali su stavove koji su omogućavali da Osama Bin Laden 11. septembra ostvari svoj plan. Među ljudima koji su zaslužni za stvaranje povoljne klime za Al-Kaidu bili su i visoki zvaničnici SAD. Kao npr. Norman Cigar. On je bio vojno-politički analitičar u Pentagonu, profesor na Studijama za nacionalnu bezbjednost na mornaričkoj ratnoj školi u Kvantiku. U svojim radovima koje je finansirala Saudijska Arabija, čija je ideologija vehabizam, on je pisao o islamu onako kako to odgovara “Rabiti”, a to je neprijateljska opcija prema SAD. Pored njega bezbroj profesora, je na način koji je opisao Žan-Pjer Peronsel-Igoz, na univerzitetima SAD djelovalo na način sličan Cigaru. Npr. Paul Mojzes sa “Rosemont” koledža u Pensilvaniji, ili Majkl Sels sa Hejverford koledža takodje u Pensilvaniji, profesor uporednih religija. Posebno se mora znati da se izmedju ISIL-a, Al-Kaide i sličnih organizacija i islamskih zemalja kakav je npr. Egipat, ne može staviti znak jednakosti. Uostalom ljudi koji su sada u Al-Kaidi ubili su bivšeg predsednika Egipta Anvara al Sadata, i pokušali atentat na nasilno svrgnutog predsjednika te zemlje Hosnija Mubaraka…
Dok je pokojni predsednik Sirije Hafez el Asaad vodio pravi mali rat sa ekstremistima u gradu Hami, danas njegov sekularni, obrazovani sin Bashar, vodi pravi rat za slobodu svoje zemlje protiv najgorih terorističkih organizacija ISIL-a i Al Kaide i njihovih saveznika u Vladi Sjedinjenih Američkih država i pokrovitelja u Turskoj i Saudijskoj Arabiji. Upravo zbog toga terorističke vođe, lažne halife,(nekada Osama bin Laden a danas Ebu Bekr al Bagdadi) stavljaju u isti rang žrtve pale u borbi Palestinaca za nezavisnu državu sa onima palim u Hami, Idlibu, Damasku… što je jasna poruka sadašnjem sirijskom režimu. Ako odbrani državu režim u Damasku, spasiće sekularno društveno uređenje, ravnopravnost žene u društvu, minimum multietničkog i multi-religijskog karaktera zemlje ali i gole živote svoje i sebi bliskim ljudima, ženama i djeci. Američke revolucije u Arapskom svijetu koristeći brutalne terorističke bande, ubijaju, i žene i djecu najnižih funkcionera a pogotovo prvih ljudi režima. Vidljivo je to bilo u slučajevima sekularnih vođa poput Sadama Husejna, Moamera el Gadafija, Abdulaha Saleha itd…
Krivica za uspjehe u akcijama 11. septembra u Njujorku, napada u Madridu ili Parizu, u mnogome je posljedica nepoštovanja upozorenja koja su Kairo i druge sekularne arapske prijestonice upućivale vladama SAD, Francuske i Velike Britanije, da dobro razmisle kada daju politički azil onima koji su u Egiptu npr. bili osuđivani na smrt ili zatvor zbog islamskog ekstremizma i terorizma. Sve te činjenice moraju biti uzete u obzir želi li se razumijeti pozicija Islama u odnosu na terorizam ISIL-a i Al Kaide.
Mnogi muslimani ne prihvataju učenje po kome je „pravo“ i „država“ osnovni smisao islamske vjere koja je takvim shvatanjem orijentisana i locirana na „ovozemaljski“ svijet , utemeljena kao politička ideologija, te nema dubljeg smisla. Još manje je prihvaćeno tumačenje po kome je dužnost džihada važnija od cjelokupnog Imana i svih propisanih Islamskih dužnosti.
Komentariši