Udarna vijest 31.7. i 1.8. ove godine je da je zvanični Vašington na svoju crnu listu stavio zvaničnike Republike Srpske, gospođu Željku Cvijanović te gospodu dr Nenada Stevandića, dr Radovana Viškovića i Miloša Bukejlovića. Ovakvo ponašanje SAD prema ovim ljudima, kao i prema Republici Srpskoj, je sumanuto, jer niko od tih ljudi niti Republika Srpska u cjelini nije neprijatelj SAD. Naprotiv, SAD ima u Republici Srpskoj partnera i prijatelja koji se već godinama samo bori za istinsku vladavinu prava, Dejtonski sporazum i slovo Ustava BiH, a protiv diktature OHR-a i neustavnih odluka Ustavnog suda BiH.
Koliko je proskribovanje navedenih ljudi, kao i Milorada Dodika predsjednika Republike Srpske, pravno neutemeljeno i nepravedno te koliko je sve to, u stvari, samo kontinuitet politike američke hegemonije, tj. hegemonije SAD, govore ne samo prethodno navedene činjenice nego i kratko podsjećanje na nekoliko stvari iz ne tako daleke prošlosti koje ću navesti u nastavku.
U saopštenju zvaničnog Vašingtona od 31.7.2023. godine poziva se na Izvršnu uredbu predsjednika SAD, broj 14033. To je uredba američkog predsjednika Bajdena od 8. juna 2021. godine, što će mnoge navesti na pomisao da je od te uredbe sve i počelo. A nije. Naime, u toj uredbi Džozef Bajden se poziva na izvršnu uredbu broj 13219 od 26. juna 2001. godine, sa kojom je sve počelo, jer je njome tadašnji američki predsjednik Džordž Buš mlađi propisao, kazano jednostavnim jezikom, da je navodno izuzetno opasno po nacionalnu bezbjednost SAD opstruisanje primjene Dejtonskog sporazuma, pri čemu se opstrukcijama smatra ono što o tome misli Vašington, a ne ono što zaista predstavlja kršenje slova Dejtonskog sporazuma i gaženje suvereniteta BiH kao države članice UN.
Zatim je Džordž Buš mlađi 28. maja 2003. godine donio Izvršnu uredbu broj 13304, kojom je dopunio svoju uredbu broj 13219, tako što je rekao da podliježu sankcijama SAD ne samo oni koji vrše opstrukcije Dejtonskog sporazuma, naravno mjereno Vašingtonski aršinima, već i svi koji, kako stoji u Odsjeku 3. te uredbe, opstruišu zaključke tzv. savjeta za primjenu mira, upravnog odbora tog savjeta ili odluke i zaključke visokog predstavnika u BiH.
I kako je tada sve to napisano u pomenute dvije izvršne uredbe Džordža Buša, tako je ostalo sve do danas, što su neoborivi i ključni dokazi kontinuiteta američke hegemonije prema nama.
Jer, ove izvršne uredbe dolaze nedugo nakon što je kršenjem Povelje UN i suvereniteta BiH stvoren tzv. savjet za primjenu mira u BiH, na čelu sa SAD, koji onda na flagrantno protivpravan način gazi načelo suverenosti BiH kao države članice UN, time što taj savjet kaže OHR-u da u BiH može da nameće svoju volju kao zakon, tj. da njome upravlja kao da je BiH kolonija ili teritorija pod starateljstvom, a ne država članica UN.
I onda borba protiv takvog očiglednog nasilja nije to, nije legitimni i pravno dozvoljeni otpor, već navodna opstrukcija primjene Dejtonskog sporazuma, kako je cijelu planetu Zemlju obmanuo najprije Džordž Buš svojim izvršnim uredbama iz 2001. i 2003. godine, što je zatim nastavio i Džo Bajden svojom Izvršnom uredbom broj 14033 od 8. juna 2021. godine.
U sav ovaj rašomon spadaju i neustavne odluke Ustavnog suda BiH. Niko normalan ne spori, a Republika Srpska i sva lica s početka ovog teksta to ni najmanje ne dovode u pitanje, potrebu poštovanja odluka tog suda. Ali to poštovanje podrazumijeva, kao i svugdje u civilizovanom svijetu, da se radi o odlukama koje nisu plod kršenja Ustava BiH od strane Ustavnog suda BiH nego su plod njegovog poštovanja od strane tog suda.
Međutim, svi mi smo svjedoci da taj sud, u pitanjima presudno važnim za istinsku vladavinu prava, ne sudi prema slovu Ustava BiH nego prema svojim “normama”, koje stvara zloupotrebljavajući svoje nadležnosti, i onda se hoće da se takve protivpravne odluke primjenjuju, a ne stvarno slovo Ustava BiH. Nema većeg i jačeg dokaza za to od odluka Ustavnog suda BiH u kojima samovoljno odbija da primjenjuje Aneks 2 Dejtonskog sporazuma, kojim je u članu 1. ugovorena granica između Republike Srpske i Federacije BiH, koju su svojim potpisom između ostalih posvjedočile i SAD. A taj član propisuje podjelu teritorije na onu koja pripada Republici Srpskoj te onu koja pripada Federaciji BiH. Sve to u konačnom znači da je tim od SAD posvjedočenim ugovorom -Aneksom 2 ugovoreno na pravno valjani način da je teritorija koja je pripala Republici Srpskoj, i sve na njoj i ispod nje, imovina Republike Srpske, a ne BiH.
Međutim, uprkos svemu tome, kao i uprkos činjenici da ni Ustav BiH doslovno nijednom svojom odredbom ne propisuje da je to imovina BiH, a i kako bi propisao kad se ima u vidu ono što je ugovoreno navedenim Aneksom 2 Dejtonskog sporazuma, sve to ne poštuje Ustavni sud BiH, već neustavno i suprotno pomenutom Aneksu 2, svojim odlukama hoće da promijeni Ustav BiH tako što bi da nametne sopstveno neustavno pravilo da je navodno BiH sopstvenik imovine i da ona o tome navodno treba da donosi zakon.
I onda kada se sasvim legitimno od takvih zloupotreba i nasilja nad pravom brani Republika Srpska, jer je ta odbrana uslov njenog opstanka i istinske vladavine prava, koja nije protiv BiH, onda se sve to falsifikatima iz kuhinje bošnjačkog političkog Sarajeva prikazuje kao navodni napad na BiH i Dejtonski sporazum, iako BiH i Dejtonski sporazum napadaju i ruše OHR i Ustavni sud BiH.
Sve te falsifikate svojim izvršnim uredbama nažalost nagrađuju SAD, što je naopaka hegemonistička politika, i to protiv ljudi s početka ovog teksta i Republike Srpske koji nisu neprijatelji SAD nego samo u istinskoj nužnoj odbrani brane svoje, tj. ono što Republici Srpskoj pripada prema Ustavu BiH i Aneksu 2 Dejtonskog sporazuma.
Komentariši