U ljudskom društvu mnogi događaji predstavljeni su bez sagledavanja suštine i istine. Takvu pojavu mogao bi definisati aksiom „Nije tako kao što izgleda“. Ovaj aksiom često je prisutan i u politici.
U svakom vremenu i trenutku, u svakom pojedinačnom životu i svakom ljudskom društvu, prisutne su i dejstvuju dve strane. One se nadahnjuju i dobijaju snagu iz dva suprotstavljena izvora. Jedan je Put, Istina i Život, a drugi Satana koji izvraća, imitira, obmanjuje i laže.
Može nam pristup o životu biti i takav da zaključimo: sve i jeste i nije, sve je i da i ne, i to u isto vrijeme, a sve zavisi kojim vidom (umnim ili duhovnim) se sagledava i koliko duboko se ulazi u suštinu nekog događaja ili procesa. Najbolji primjer za to su SSSR i Jugoslavija. Postavlja se pitanje ko je i zašto osmislio ta dva, a u suštini jedan im „projekat“.
Ne dešava se često da se različiti centri jedne strane (Anglosaksonci, Nijemci, Vatikan, masoni i druga tajna i javna društva) slože, u ovom slučaju o stvaranju, a poslije i raspadu SSSR-a i Jugoslavije. Istim „formulama i rješenjima“ napadali su i napadaju srpski i ruski narod, koji se smatraju jednom stranom. Cilj je da se stave pod kontrolu, da se slome, te da se zagospodari njihovim prirodnim i drugim bogatstvima. A krajnji cilj potčinjavanja Srba i Rusa jeste u tome što bi se omogućio proces uništavanja čovjeka po Božijoj Blagodati, a onda i stvaranje nalikčovjeka kroz proces anesteziranja duša , lažnom naukom i autoritetima, nemetanja zakona kojima se štite nenormalnosti i razvrat. Nameću se i “trendovi” u kojima se zabranjuje govoriti o smrti, Bogu i najdubljem smislu.
Srbi i Rusi su najveća prpreka u ostvarivanju nepravedne globalizacije i zbog toga što možda imaju u svojoj genetskoj strukturi dar vjerovanja u dobro i njegovu pobjedu, ali i „snagu“ da se „suprotstave“ i samom Bogu, nikada ne pristajući, kao narod, da postanu sluge đavolje.
Da bi se ostvarili ciljevi ove nepravedne globalizacije (koja traje, na različite načine, od kada je svijeta), potrebno je u čovjeku eliminisati ključnu snagu – Boga. Za to se pobrinula ona strana koja je nadahnuta lukavim i koja „naukom” i nametnutim autoritetima izvodi taj, u suštini, utopistički zahvat. Najopasnija je, u tom smislu, Darvinova teorija evolucije, na koju se nadograđuje ideologija marksizma, ali i druge fanatične ideologije zadojene strašću lukavog.
Marksizam se primio u ruskom i srpskom narodu zato što je dotadašnji sistem Ruske carevine i Kraljevine Srbije ušao u fazu samorazgradnje, pojačane spoljašnjim faktorom, u kojoj su „elite“ tog sistema doživjele svoj pad pred izazovima i iskušenjima tog vremena, pokazujući i svoju tamnu stranu.
Marksizam je zapravo podmetnut kao „opijum za narod“, propagirajući jednakost, humanost i pravičnost, sve ono što je podsjećalo na vjeru Hristovu – ali – bez Boga. I, sve to uz anesteziranje duše čovjekove.
Prvi svjetski rat završio se fizičkom pobjedom i ogromnom žrtvom srpskog i ruskog naroda, a suštinski pobijedila je druga strana, koja im je ubacila marksizam i podstakla formiranje SSSR-a i Jugoslavije. Englezi i Amerikanci uključili su se u Prvi svjetski rat, u trenutku, kada su bili svjesni da će Lenjin doći na vlast i formirati SSSR, a preko kojeg će oni kontrolisati ruski narod, i kada je Kralj Aleksandar I pristao na stvaranje prvo Kraljevine SHS, a onda i Kraljevine Jugoslavije. To pristajanje kralja nije bilo stvar srca i njegove istinske želje, već posledica nadmudrivanja druge strane i spleta okolnosti koje su ga na to primorale. Kada je kralj sagledao u kakvu je opasnost uveo srpski narod i pokušao da umanji štetne posljedice jugoslovenstva – ubijen je u Marselju 1934.
Strana koja je podržala Lenjina, marksizam i SSSR bila je iznenađena dolaskom Staljina na vlast. Njegova politika ubrzo ih je navela da osmisle a onda i da pokrenu Veliki rat. U njemu, međutim, spomenuta strana je ponovo iznenađena. Staljin, Crvena armija, ruski i drugi narodi, pobijedili su fašizam i nacizam (nažalost, samo privremeno).
Ta pobjeda nikad se ne smije zaboraviti, a svim onim časnim partizanima i drugima koji su dali svoje živote za tu pobjedu moramo biti zahvalni i odati im dužno poštovanje.
Centar moći te zapadne strane, ubrzo poslije završetka Drugog svjetskog rata, nameravao je da objedinjenom velikom silom napadne SSSR, već odavno otrgnut od njihove kontrole. Od toga se, ipak, odustalo. Krenulo se mudrije, udarilo „u glavu“ i – Staljin je umro.
Od tada, vlast SSSR-a se mijenjala – od one koja je bila u skladu sa zapadnim interesima i nanosila štetu najmnogobrojnijem ruskom narodu, do one koja je takvu štetu ublažavala, pa i radila u korist ruskog naroda. Tako se došlo u situaciju da je svjetski centar nepravedne globalizacije od 1980. godine počeo da razmišlja i radi u dva pravca. Prvi, izvesti takve reforme koje će SSSR „resetovati“ na osnovni cilj – da suštinski bude pod kontrolom zapadnog centra svjetske moći. I drugi – organizovati razbijanje SSSR-a, sa osnovnim ciljem – rat protiv ruskog naroda i Pravoslavlja. Krenulo se paralelno u oba pravca. Najopasnija zamka u drugom bila rušenja Berlinskog zida. Sve službe zapadne strane imale su informaciju da SSSR ni po koju cijenu to neće dozvoliti. Sve je bilo osmišljeno i pripremljeno da rušenje Berlinskog zida pokrene veliki rat Zapadne Evrope i republika SSSR-a protiv Rusije. Usljedila je, međutim, najmudrija odluka ruskih rodoljuba – da po svaku cijenu ne brane ono što nije bilo vrijedno takve odbrane. Bilo je mudrije da ogromnoj energiji Zapada, koja je uložena u proces raspada SSSR-a, oni budu kormilari kako bi taj proces bio krunisan obnovom ruske imperije.
Još jedno nadmudrivanje između dvije strane bilo je u vezi Pokreta nesvrstanih. On, je po ideji Anglosaksonaca, osnovan sa ciljem da se na lukav način one države koje su se oslobađale od kolonijalne sile i sa radošću počele gledati u otrgnuti SSSR i dalje drže pod kontrolom u svojevrsnom neokolonijalizmu. Kada je došlo vrijeme u kojem je jedna sila postala nesumnjivo dominantna, Pokret nesvrstanih izgubio je smisao postojanja.
I Pokret nesvrstanih potvrđuje činjenicu da – kada jedna strana osmisli i organizuje neki veći projekat, druga strana ne kreće u otvoreno suprotstavljanje, već pokušava obezbijediti svoj uticaj, uvodeći svoje ljude u njega.
Strana suprostavljena srpskom i ruskom narodu vjekovima je sve činila da ih iznutra podijeli, stvori vještačke identitete, unese mržnju i izazove unutrašnje sukobe, koji su u suštini djelovanje protiv sopstvene matice. Posljedica takvog vjekovnog djelovanja su i događaji u vezi sa Ukrajinom. A kod srpskog naroda to se najbolje vidi u Drugom svjetskom ratu i ratu koji je vođen u od 1992 do 1995. I nije se radilo samo na “razbijanju” ruskog i srpskog naroda, već se sve činilo ( a i danas se čini), da se oni međusobno udalje, posvađaju i okrenu jedan protiv drugoga. To se najbolje može vidjeti u vremenu u kojem je diktator Tito (pokazalo se da je njegova vladavina bila antisrpska) rekao “Ne” Staljinu, kako se tada govorilo u Jugoslaviji.
U odnosima srpskog i ruskog naroda prisutan je aksiom: kada je vlast u Jugoslaviji ili SSSR-u radila na štetu svog najbrojnijeg naroda, radila je i na pogoršanju odnosa ta dva naroda. Ili još šire, kada god se nametne vlast nad srpskim i ruskim narodom koja je protivna njihovim suštinskim interesima, ona, bez ikakve sumnje, radi i na pogoršanju odnosa ta dva naroda. I obrnuto, kada je vlast rodoljubiva, patriotska, ona će svakako na izgradnji najboljih odnosa srpskog i ruskog naroda.
I, ne samo da su srpski i ruski narod u prelomnim vremenima, suštinski uvijek na istoj strani, već imaju i skoro istu istorijsku ulogu. To ruši onaj zapadni princip – da nema vječnih prijatelja, već su vječni samo interesi. U najtežim vremenima se pokazuje da su, zapravo prijatelji uvijek isti.
Istorijska uloga Srba jeste da sami, kad je najteže, ustanu protiv najveće nepravedne sile datog vremena, a onda se priključuju i Rusi koji donose pobjedu. Tako se pokazalo i u Drugom svjetskom ratu. Srbi nisu ni 1991-99. pristali da im Svjetski centar nepravedne globalizacije određuje sudbinu i ponižava ih.
Životna stanja ta dva naroda određuju se u zavisnosti od njihovog odnosa prema Bogu. Kada Mu okrenu leđa i „suprotstave“ Mu se, prolaze kroz fazu poraza i stradanja, a kada uđu u fazu trpljenja i pokajanja, okrećući se Bogu, pobjeđuju i ulaze u svoje zlatno doba.
Da u životu nije sve kao što izgleda, možda pokazuje jedna neobična mogućnost: Centar moći koji je stajao iza Rima i uspostavljanja papizma i Vatikana, možda je lukavo prihvatio hrišćanstvo, kako bi pokušao da kontroliše sve veći broj ljudi koji su bili spremni da stradaju zbog vjere u Hrista. I to se ne suprotstavlja činjenici da su Sveti Car Konstantin i drugi sveci iskreno prihvatili vjeru u Hrista i služili Mu. Navedeni centar lukavo je prihvatio hrišćanstvo, učestvovao i u stvaranju Vatikana, kako bi ga kontrolisao… a sada pokušava da kompromituje sve osnovne religije i da se otvoreno bori protiv Pravoslavlja, kako bi ga uništio, i na kraju ostvario svoj krajnji cilj – uništenje čovjeka po Božijoj Blagodati i stvaranje nalikčovjeka.
Ali, ima ljudi kojima je najvažnija njihova duša i Vaskrsenje. Oni smatraju da se sada ulazi u borbu za odbranu čovjeka. U toj borbi Srbi i Rusi će imati značajnu, ako ne i presudnu ulogu.
Zbog pale ljudske prirode, praroditeljskog i ljudskog greha, uzroka i posljedica, smrti i vaskrsenja i vječnosti ljudske duše – SVE JE KAKO TREBA – pa čak i ono, što bi izdvojeno iz Plana života, očogledno bilo zlo. Sve loše se uz Božiju pomoć može preokrenuti na dobro.
I SSSR i Jugoslavija, samim tim, očigledno trebale su nam, a pokajanjem i praštanjem iznjedrićemo dobro, potvrđujući da sve ima svoj smisao u dugom procesu čovjekovog trajanja.
Banja Luka, 11.07.2024.
Autor teksta je Dane Čanković, predsjednik – SNP Izbor je naš
Komentariši