PUNO VIŠE OD RECENZIJE KNJIGE
DUHOVI PROŠLOSTI
DžEVADA GALIJAŠEVIĆA
U IZUZETNOJ ANALIZI BERISLAVA ĐURIĆA
FELJTON:
Berislav Đurić, Veliki intelektualac iz Banjaluke, kao utricajna javna ličnost, analizirao je najnoviju knjigu Dževada Galijaševića „Duhovi prošlosti“..
„Duhovi prošlosti“ su u proteklih mjesec dana promovisani u Banjaluci, Doboju, Derventi, Brodu i Novom Gradu. Veliko interesovanje čitalačke publike, stručnih krugova i javnosti bili su ključni razlog zbog koga je ovu izuzetnu knjigu pročitao i analizirao poznati banjalučki intelektualac Berislav Đurić.
U četrnaest nastavaka „Disident“, ekskluzivno objavljuje uvu analizu u formi jedinstvenog feljtona.
Ratni zločini i „genocid“
Kao u svim ratovima i u ovom ratu su (po)činjeni ratni zločini. Deklarativna želja za pravdom za žrtve i pomirenjem uključivala je suđenje prekršiocima međunarodnog ratnog prava, izvršiocima zločina. Suđenja su bila u okolnostima, od početka stvorenog klišea, o „agresoru“ i „žrvti“. Ovaj narativ unaprijed sugeriše da „žrtva“ koja je vodila odbrambeni rat nije mogla da počini ratne zločine i da su muslimanskoj strani sva sredstva dozvoljena u odnosu na „agresora“, srpsku stranu. Na taj način su suđenja i u Haškom tribunala i pred domaćim sudovima često prevarana u pranje biografija optuženih za najteža krivična djela. Jedan od primjera je Naser Orić koji se sam hvalisao zločinima. Orić je bio komandant tzv. 28. divizije ARBiH u Srebrenici u čijoj zoni odgovornosti je nastradalo oko 3.000 Srba za čiju smrt je Orić trebao da odgovara i po komandnoj odgovornosti iako su na tom prostoru počinjeni stravični zločini nad Srbima. U tom pogledu Orić nije usamljen primjer. Poslednji primejr je Sakib Mahmuljin, komandat 3. korpusa ARBiH koji je pravosnažno osuđen po komandnoj odgovornosti za najteže zločine odreda El mudžahid nad zarobljenim pripadnicima VRS. Riječ je o posebno surovom i neljudskom postupanju prema ratnim zarobljenicima kada su pripadnici El mudžahida pogubili i obezglavili nekoliko desetina zarobljenika, a ostale teško fizički i psihički zlostavljali. Poslije pravosnažne presude na osam godina Mahmuljin je „otišao na liječenje“ u Tursku i od tada je nedostupan. Slično je i sa Atifom Dudakovićem komandantom 5. korpusa za koga postoje svima poznati dokazi (vidao snimci) o njegovim naređenjima da civilna imovina bude spaljena, a ratni zarobljenici pogubljeni. Postupak protiv Dudakovića je na samom početku već jako dugo, godinama. U slučaju istrage potiv Šemsudina Mehmedovića, ratnog načelnika policije u Tešnju. Mehmedović je poznat po optužbama za ratne zločine i posebno bizanom slučaju donošenja odsječene četriri srpske glave od strane Zejda (Željka) Dukmenića koje je kao hediju (pokolon) Zejd donio Mehmedoviću. Na osnovu sakupljenih dokaza od strane viših inspektora SIPE Maria Kapetanovića i Dženane Omerhodžić i MUP RS uslijedilo je hapšenje Mehmedovića, ali umjesto da Mehmedović odgovara dvoje inspektora SIPE su bili suspendovani i optuženi za lažno prijavljivanje. Da je suspenzija i progon inspektora bilo nezakonito govori njivoh povratak na dužnost, Maria Kapetnovića poslije 18 mjeseci, a Dženane Omerhodžić poslije tri godine i presude Ustavnog suda BiH.
Slična situacija je i sa Šefikom Džaferovićem. Džaferović je tokom 1994. i 1995. godine bi šef CSB Zenica na čijem području su djelovali pripadnici odreda El mudžahid i počinili brojne surove zločine. Džaferović je odgovoran jer je nesumljivo znao šta se događa sa raznim zarobljenicima, nije ništa preduzeo da surove zločine spriječi ni da odgovorni budu kažnjeni poslije počinjenih zvjerstava. Objekat u kojem su se nalazili mudžahedini je vođen pod kodnim imenom „Kinšasa“ a mudžahedini su bili uključeni u šverc velike količine oružja, kontakte sa stranim obavještajnim službama i terorističkim mrežama; otmice i ubistva stranih humanitaraca ali i Živka Totića, oficira HVO … Operativnu akciju nadgledanja pripadnika El mudžahida su provodili Vojna bezbjednost i CSB Zenica pod konim nazivom „Vranduk“. Džaferoviću je već 1995. godine bilo jasno da se radi o aktivnostima povezanim sa terorizmom iako to nije pominjano sve do 11. septembra 2001. godine!? Pored nadzora nad jedinicm vođene su i operacije nadzora nad komandom El mudžahedina „Vezir“; komandantom Abu Malijem „Vazal“ i bezbednjakom Ajmanom Avadom „Derviš“. Akcijom su bili obuhvaćeno: tajno slušanje i snimanje, tajno praćenje i osmatranje, tajni pretres i tajna kontrola poštanskih pošiljki. S obzirom na kompleksu akciju nadzora mudžahedina, Mahmuljin i Džaferović su apsolutno znali šta se dešava, nisu spriječili počinjenje surovog zločina niti su priveli počinioce poslije počinjenog zločina. Džaferović je znao baš sve i prećutno je postao pokrovitelj i saučesnik u zločinu. Na vrhu piramide odgovornosti je bio Alija Izetbegović koji je imao moć da naredi obustavljanje operativnih mjera i uništavanje dokumentacije. General Mahmuljin je presuđen na osam godina i nalazi se u bjekstu, Džaferović nije odgovarao kao ni neposredni izvršioci, ni „otac nacije“ Abu Izat.
S druge strane Srbi su suđeni i optuživani i za počinjene i nepočinjene zločine i presuđeni na jedanaest vijekova kao što dolikuje „agresorima“. Srpska strana je lažno, bestidno optuživana za stotine hiljada pobijenih civila i za 50.000 silovanih muslimanki, za više masakra od Markala I i II, masakra u redu za hljeb, Tuzlanske kapije …. U toj propagandi se posebno isticala Aleksandra Štiglmajer[1]. Zapadni novinari su se prosto utrkivali ko će prije da objavi članak o novootkrivenim „nacistima sa Balkana“. Pored (ne)čuvene Štiglmajerove interesentan je i članak novinara „Velvohe“-a Martina Letmajera na istu temu i njegov razgovor sa Muslimankom po imenu Jana (!?) koja nije znala za logore za silovanja ali je ipak „u kameru“ izjavila:
„Sve ove žene su silovane, na najužasniji način. A šta kaže vojska: Morate da rađate srpske dečake i devojčice. Šta se, međutim, događa ovde u Banjaluci? Srpskim ženama nije dozvoljeno da pobace. Ali, kada na ginekološko odeljenje odu muslimanske žene, zahvat se uradi, a istovremeno ih sterilišu, kako nikada ne bi mogle da postanu majke.“
Intresantan je priča izvjesne Besime iz Donje Gradiške kod Doboja koja je trvrdila da je šest nedelja držana u zarobljeništvu u srpskim logorima, od kojih je poslednji bio školski centar ‘Đuro Pucar Stari’ u Doboju. U tom „logoru“ je bilo zatvoreno 2.000 muslimanskih i hrvatskih žena, služio samo jednom cilju, totalnom ponižavanju.
„Ponižavali su nas na svaki mogući način, držali su nas u toj mračnoj gimnastičkoj sali, bez svetla, kao stoku, i stalno iznova silovali“, glase Besimine reči koje se u člancima navode.[2]
U berlinskom Tagescajtungu od 2. decembra 1992, Erih Ratfelder objavio je intervju sa Ragibom Hadžićem, rukovodiocem „Centra za istraživanje ratnih zločina“ u Zenici. Na pitanje koliko bordela postoji, Ragib je nabrojao nekoliko, a zatim rekao.
„U Doboju je to jedna privatna kuća, njen vlasnik je Milan Kerkes.“
„Srbi u privatnim bordelima drže žene protiv njihove volje?“
„Kerkesova žena traži muslimanske žene i devojke za oficire. To nije ništa iznenađujuće, jer se priča da je te usluge koristio i general Mekenzi iz Unprofora.“
„Potražili smo Milana Kerkesa, koga rukovodilac „Centra za ispitivanje ratnih zločina“ optužuje kao ratnog zločinca. Utvrdili smo da je Milan Kerkes, rođen 15. maja 1957., a da je 12. jula 1992. poginuo u ratu. Bio je oženjen Muslimankom Zahidom Kerkes, rođenom Aličić, i radio je u policiji. Imaju jedno dijete.“
Svaki daljnji komentar je suvišan!?
Da su u laži kratke noge vidjelo se poslije objavljivanja „Bosanske knjige mrtvih“ Mirsada Tokače kada je utvrđen ukupan broj stradalih i da nacionalna struktura odgovara nacionalnoj strukturi sa popisa 1991. godine. Tada su pokušali da „dokažu“ kako su svi stradali Srbi vojnici a muslimani Bošnjaci „civili“ ali opet ostaje nejasno kao su nenaoružani civili pobili tolike dobro naoružane „agresorske“ srpske vojnike!?
Posebna manipulacija je narativ o „genocidu“. Druga neobična činjenica je da je poslije navodnog „genocida“ broj muslimana Bošnjaka porastao za 6,6% barem prema rezultatima popisa iz 2013. godine[3]!? Prema popisu iz 2013. godine broj Srba je manji za 0,4% a Hrvata za 2%, iako je u apsolutnom broju broj Srba smanjen za 300.000, Hrvata za 200.000 i muslimana Bošnjaka za oko 130.000!?
Važno je pomenuti i ulogu ondašnjeg glavnog imama Zagrebačke džamije dr Mustafe Cerića koji je 19. oktobra 1992. godine organizovao Međunarodnu konferenciju o zaštiti ljudskih prava u BiH. Na konferenciji je bilo prisutno oko stotinu predstavnika iz više od trideset islamskih i arapskih zemalja.
Cilj konferencije je bio o ratnim stradanjima muslimanskog stanovništva i ulaganje hitnog napora da se pomogne pravedna borba u BiH. Konferencija je NVO koja je tada donijela trinaest odluka od kojih su najvažnije sljedeće:
- Donesena je odluka o formiranju Izvršnog odboračiji je cilj da inicira i prati provođenje odluka Konferencije, da koordinira političku i humanitarnu pomoć Muslimanima BiH te da radi na širenju istine o zločinima nad muslimanskim narodom.
- Odlučeno je da bude oragnizovan Sekretarijat konferencije sa sjedištem u Beču,
- Dr Mustafa Cerić je izabran za predsjednika IO Konferencije, a Dr El Fatih Hasanein za sekretara. Odlučeno je da sljedeći sastanak bude održan u Džedi.
Na sastanku u Džedi je odlučeno:
- Da se stupi u kontakt sa protokolom Saudijske Arabije radi prijema kod kralja Fahd ibn Abdulaziza; UAE, Kataru i Kuvajtu
- Da prilikom prijema kao kralja Fahda šeik Muhamed al Gazali govori o značaju Bosane za islamski svijet; Mustafa Cerić o genocidu nad Muslimanima Bosne, a Salim Šabić o potebi političke i ekonomske pomoći u njenoj pravdnoj borbi.
- Da se pokrene osnivanje Fonda za pomoć BiH u iznosu od milijardu američkih dolara
Poslije toga su predstavnici IO Konferencije krenuli na truneju po islamskim zemljama i posjetili Tursku, Iran, Pakistan, Maleziju, Brunej …
Propagandna strategija je očigledna. Bilo je potrebno staviti u fokus najvećih i najbogatijih islamskih država „muslimansku“ BiH, izmisliti priču o pravednoj borbi muslimana protiv agresora narativima o genocidu i sistematskom silovanju, otvoriti put za političke ustupke i naravno, tražiti velike pare od muslimanske braće i naravno reparacije od agresorske strane, na kraju čitave priče. Bez šokantnog narativa Mustafe ef. Cerića o genocidu i monstruozne konstrukcije o konc-logorima i logorima za silovanje građanski rat koji Srbi nisu izazvali ne bi imao toliku medijsku pažnju, negativne posljedice po Srbe i pozitivne po ostale, Muslimane, Hrvate i Albance. Bio je ovo nastavak antisrpske austrijsko, kominternovsko-komunističkog antisrpskog narativa o srpskom imperijalizmu, velikosrpstvu … čime je vršen istorijski revizioni-zam, davano moralno pokriće zločinima nad Srbima agresorima i opravdavani vlastiti velikodržavni projekti, na štetu Srba.
Jedna vreća za mog Bakira
U Islamskoj deklaraciji Alije iznio stavove o više tema. Jedna od tema je pitanje vlasništva i prirodnih bogatstva. U islamu vlasnišvo treba da bude u funkciji dobrobiti ne samo vlasnika nego i zajednice. Kada je riječ o resursima i imovini zajednice, zajedničkoj imovini, prirodnim bogatstvima ona su narodno dobro i treba da se koriste na dobrobit svih. Iz ovoga slijedi da je i finansijska pomoć skupljena muslimanima Bošnjacima trebala biti korištena za opštu dobrobit čitave muslimanske BiH zajednice. Sve govori upravo suprotno!
Ogromna finansijska pomoć je prikupljena i poslana muslimanima Bošnjacima posredstvom humanitarne organizacije TWRA (Third World Relief Agency) sa sjedištem u Beči koju je vodio Sudanac Fatih el Hasanein Muhamed Šerif, ljekar i beogradski student, aktivista i funkcioner Muslimanskog bratstva.
Tim novčanim sredstvima su raspolagali Dr Fatih El Hasanein, Hasan čengić, Irfan Ljevaković i Husein Živalj.
Sve veće isplate je morao da odobri Alija Izetbegović koji je bio na vrhu piramide odlučivanja. Postoji dokument koji je objavio Slobodan Praljak da je Aliji od ovog novca najmanje jednom isplaćen veći iznos, konkretno u visini od 360.000 DEM.
TWRA[4] je još uvijek aktivna na sarajevskoj adresi Sagrdžije 45 kao i na bečkoj adresi[5] i registrovana kao humanitarna organizacija.
Preko računa TWRA su prešle stotine miliona KM. Kako se novcem upravljalo vidljivo je iz videa snimljenog u Turskoj kada je jedan od učesnika prikupljanja pomoći i prevodilac optužio Halida hanumu da je jednu vreću prikupljenog zlatnog nakita odvojila za svog sina Bakira[6]. Halida se tada hvalila da su u prikupljanju pomoći učestvovale njene dvije ćerke, četiri unuke i snaha. Indikativno je da se čovjek sa snimka iz Saudijske Arabije, gdje je skupljena ogromna pomoć, kasnije pojavio kao veliki investitor u Sarajevu, Al Šidi.
[1] Stiglmayer, Alexandra (ed.) 1993: Massenvergewaltigung. Krieg gegen die Frauen, Freiburg 1993 (234 strane)
[2] https://www.novosti.rs/c/drustvo/feljton/931469/najveca-novinarska-patka-medijska-nacifikacija-srpskog-naroda-16, stranica posjećen 09. aprila 2025. godine u 11:22
[3] http://www.statistika.ba/, stranica posjećena 09. aprila 2025. godine u 11:22
[4] https://www.imenikbih.com/company/thirdworldreliefagency/2967, stranica posjećen 09. aprila 2025. godine u 11:22
[5] https://uia.org/s/or/en/1100016761, stranica posjećen 09. aprila 2025. godine u 11:22
[6] https://www.facebook.com/watch/?v=684345915267807, stranica posjećen 09. aprila 2025. godine u 11:22
