
Na znanstvenom skupu u Banja Luci od 4. do 6. ožujka 2011. nastupio sam radom „Državno-pravni ustroj Bosne i Hercegovine“, rad je objavljen u knjizi Ne damo te Lijepa naša, zbornik radova sa znanstvenog skupa Hrvati u BiH danas. Sažetak toga rada bi glasio: Daytonski Ustav je loš za sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, čitavu Bosnu i Hercegovinu treba kantonizirati, napraviti deset kantona s većinskim bošnjačkim stanovništvom, deset kantona s većinskim hrvatskim stanovništvom i deset kantona s većinskim srpskim stanovništvom. U tim kantonima onda primijeniti Bečki sporazum iz 1994. godine. To bi praktično značilo izvršiti komunalni preustroj čitave Bosne i Hercegovine i odmah, bez zadrške prenijeti ovlasti na općine, utkane u Bečki sporazum. Uostalom sve te ovlasti su iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Da bi se sve ovo uradilo, naravno, trebalo bi promijeniti Daytonski mirovni sporazum. I tu dolazimo do prvoga i dugo vremena nerješiva problema.
Prvo što treba naglasiti je to da je Daytonski sporazum međunarodni sporazum i izvan snage ga mogu staviti samo potpisnice Sporazuma i jamci toga međunarodnoga Sporazuma, što bi se, teorijski, moglo i dogoditi njihovim eventualnim dogovorom. Međutim, svi mi u Bosni i Hercegovini, ili u Dragoj našoj, kako sam je prvi na ovim prostorima krstio, znamo da je dogovor o stavljanju tog Sporazuma izvan snage nemoguće postići među tri naroda, Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, koji kao konstitutivni narodi čine Bosnu i Hercegovinu, te ostalih i svih njezinih građana. Jer da bi se Daytonski sporazum stavio izvan snage podrazumijeva se kako bi na stolu morao biti neki novi sporazum o državno-pravnom ustroju Bosne i Hercegovine, a takav novi sporazum u dogledno vrijeme je nemoguće postići među narodima u Bosni i Hercegovini. Teško i da bi se takav sporazum mogao postići uz posredovanje Hrvatske i Srbije, država koje su, sviđalo se to nekomu ili ne, nezaobilazne pri bilo kojemu i bilo kakvu sporazumu o Bosni i Hercegovini. Nezaobilazne zato što imaju svoje interese koji su, da budem jasan, legitimni i razumljivi svakomu tko koristi zdrav razum. O pet jamaca – Americi, Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji, malo ću kasnije.
Većini ljudi na ovim prostorima jasno je kako je nemoguće doći do dogovora tri naroda oko državno-pravnoga ustroja Bosne i Hercegovine. Uostalom, da se do toga dogovora moglo doći, velika je vjerojatnost, ovdje rata ne bi ni bilo. Po mom dubokom uvjerenju, do promjene Daytonskoga sporazuma i novoga državno-pravnoga ustroja moglo je doći prije nego što je Republika Srpska postala punoljetna, danas su šanse za takvo što minimalne, da budem krajnje precizan – danas je to moguće samo vojnom prisilom.
Kako se moglo doći do stavljanja Daytonskoga sporazuma izvan snage i prihvaćanja novoga državno-pravnoga ustroja Bosne i Hercegovine? U svetim knjigama piše: „Kucajte i otvorit će vam se, tražite i dobit ćete“. Dakle, kao prvo trebalo je tražiti održavanje nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini na kojoj bi se Daytonski sporazum stavio izvan snage i definirao njezin novi državno-pravni ustroj. Od koga se to moglo tražiti? Od Vijeća sigurnosti i od Skupštine UN-a. Tko je takvo što mogao tražiti? Mogle su tražiti institucije Bosne i Hercegovine, naprimjer Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ili Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Svi znamo da nije bilo nikakve šanse da se predstavnici tri naroda u institucijama dogovore te traže novu međunarodnu konferenciju o Bosni i Hercegovini. Jer, kako rekoh, da bi se organizirala nova međunarodna konferencija o Bosni i Hercegovini, institucije koje bi tražile tu konferenciju morale bi imati na stolu usuglašen prijedlog i dogovor oko novoga državno-pravnoga ustroja. Po tko koji put ponavljam: činjenica je da do dogovora među tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini ne može doći. Što onda ostaje? Pet svjetskih sila, jamaca Daytonskoga sporazuma, trebale bi postići međusobni dogovor oko novoga državno-pravnoga ustroja Bosne i Hercegovine. Opet teorijski, kada bi one postigle dogovor, svima je jasno kako bi i Hrvatska i Srbija i tri naroda u BiH, iako nerado, jer vjerojatno nitko ne bi bio zadovoljan tim novim sporazumom o državno-pravnom ustroju, morali pod pritiskom tih pet svjetskih sila pristati na sporazum, kao što su morale pristati i u Daytonu. I sad dolazimo do točke koja može maksimalno pomoći u razumijevanju ovoga problema.
Prisjetimo se, Bosnu i Hercegovinu su kroz povijest, od Berlinskoga kongresa 1878., Bečkoga kongresa od rujna 1814. do lipnja 1815., Jalte u veljači 1945., do Daytona u studenom 1995., potpisana 14. prosinca iste godine u Parizu, uvijek pravile velike sile! Bosna i Hercegovina je uvijek bila samo dio za potkusurivanje među interesima velikih sila!
A sada mala digresija.
Svima koji žele biti realni jasno je da se ovdje, u Bosni i Hercegovini, radi o tri naroda, o tri različita koncepta i viđenja državno-pravnoga ustroja Bosne i Hercegovine, kao što je jasno da se svaki od ta tri naroda identificira s nekom od tri različite religije, pa donekle i tri različite kulture. Netko neupućen, a mnogi izvan Bosne i Hercegovine su neupućeni, pitat će u čem je problem – nitko nikomu ne brani izjašnjavati se kao pripadnik nekoga od tri naroda, nitko nikomu ne brani prakticirati bilo koju religiju. U nekoj normalnoj državi to bi bilo tako, ali Bosna i Hercegovina je ovo!
Bošnjaci-Muslimani, kao mnogobrojniji narod, žele pod firmom građanske države napraviti samo svoju, bošnjačku državu, koja bi veoma brzo postala islamska država koja počiva na načelima šerijata. Možda će se ova ocjena nekomu učiniti pretjeranom i nerealnom, ali dovođenjem u Bosnu i Hercegovini vehabija, koji zastupaju krajnje radikalno naučavanje islama, svakodnevnim folklorom koji se vidi prije svega u vanjskom izgledu, odijevanju muškaraca Bošnjaka-muslimana, pokrivanju njihovih žena, što je i prema današnjem zakonu zabranjeno, jasne su naznake težnje za samo islamskom Bosnom (i Hercegovinom). Za potvrdu ove ocjene mogao bi poslužiti jedan na prvi pogled smiješan, a neki bi rekli naivan, primjer koji ne treba shvaćati ozbiljno. Naime, 21. studenoga, 2015. godine u Skupštini Sarajevskoga kantona zastupnici iz reda srpskoga naroda Rasim, Haris i Nermin (sva trojica Bošnjaci-muslimani, lažno su se izjasnili kao Srbi da bi tako postali zastupnici i provodili bošnjačke-muslimanske interese) zatražili su stanku u radu Skupštine kako bi mogli otići na džumu! I, gle slučajnosti, zatražili su to na obljetnicu potpisivanja Daytonskoga mirovnoga sporazuma. To je onaj datum koji Srbi u Bosni i Hercegovini slave kao najveći u svojoj novijoj povijesti. Dakle, srpski zastupnici Rasim, Haris i Nermin, budući da je Sarajevski kanton u Federaciji BiH, a ne u Republici Srpskoj u kojoj je 21. studenoga neradni dan, taj Daytonski sporazum proslavili su odlaskom na džumu. Primjer drugi kako Bošnjaci-Muslimani vide „građansku“ državu Bosnu i Hercegovinu. Budući da je odlukom stranaca određeno kako u jednoj općini predsjednik Općinskoga vijeća i načelnik Općine ne mogu biti pripadnici istoga naroda, dva brata Nalića, Mirsad i Senad, izjasnili su se kao pripadnici dvaju naroda, Mirsad kao pripadnik nekoga bosanskoga, a Senad kao pripadnik bošnjačkoga naroda. I tako je načelnik bio Bošnjak, a predsjednik Općinskoga vijeća Bosanac. Na ovom primjeru se zorno vidi da sam bio u pravu kada sam u svojoj knjizi Bosna i Hercegovina – bijeda nerazumijevanja, nerazumijevanje bijede napisao da je formulacija „ostali“ kao naroda, zapravo pokušaj stvaranja neke nove nacije, odnosno nadnacije, a zna se da takvi pokušaji vode uspostavi fašizma. Uzalud sam napisao da bi u Ustavu BiH trebalo pisati kako je Bosna i Hercegovina država triju konstitutivnih, suverenih i jednakopravnih naroda, Hrvata, Srba i Bošnjaka te pripadnika nacionalnih manjina, koje sve izrijekom nabrojiti, a formulaciju „ostali“ izbrisati iz Ustava. To bi bila točna definicija i tako bi se izbjegla ova lakrdija i makinacije kao u Skupštini Sarajevskoga kantona – lažno predstavljanje, mijenjanje narodnosti, kao što se često mijenjaju čarape. Kod ove ocjene o želji za uspostavom Bosne (i Hercegovine) kao islamske države treba imati u vidu i djelovanje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Njezino djelovanje pod vodstvom bivšega reisa Mustafe Cerića i današnjega Mustafe Kavazovića krajnje je radikalno i u skladu sa, na primjer, stavom u Iranu da je država temeljena na religiji, u ovom slučaju na islamu, a da je glavni tumač ustava i zakona ajatolah, odnosno reis islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ovdje treba kazati da ni djelovanje druge dvije dominantne religijske skupine, pravoslavne i katoličke Crkve, nije imuno od težnja da državu Bosnu i Hercegovinu urede prema svojim idejama i željama, ali svakako u blažoj varijanti u odnosu na islamsku vjersku zajednicu u Bosni i Hercegovini.
Ali vratimo se težnjama triju naroda u Bosni i Hercegovini. Radi boljega razumijevanja stvari ću pojasniti i ogoliti do kraja. Bez ikakve dvojbe bošnjačka-muslimanska politička oligarhija Bosnu (i Hercegovinu) smatra samo svojom. U njihovim razmišljanjima najbolje bi bilo da u državi koju oni žele nema ni Hrvata ni Srba, ali ako već moraju tu biti onda bi oni trebali biti samo dekor koji će služiti Bošnjacima-muslimanima kako bi kod međunarodne zajednice, prvenstveno na Zapadu, stvorili privid multietničnosti i demokracije u takvoj državi. Srbi su od Daytonskoga sporazuma, protiv kojega su žestoko bili u početku, evoluirali u svojim stavovima i postali njegovi najveći zagovornici. Danas, pak, otvoreno i jasno traže samostalnost Republike Srpske koju bi, čim se međunarodne prilike poslože, pripojili Srbiji. Hrvati bi rado Bosnu i Hercegovinu vidjeli u sastavu države Hrvatske ili bar jedan dio Bosne i Hercegovine. Ali…
Ako bi međunarodna zajednica, preciznije velike sile, pristala na podjelu Bosne i Hercegovine to bi stvorilo više problema nego što ih sada ima. Pretpostavimo da se velike sile odluče na podjelu Bosne i Hercegovine, kažem pretpostavimo. Logično je da bi to morala biti podjela na tri dijela. Prvi i najveći problem je što bi time napravili nukleus islamske državice na tlu Europe. U takvoj eventualnoj državici Hrvati i Srbi ne bi htjeli živjeti i otišli bi iz nje. Takva državica imala bi stalnu težnju širiti se, a Hrvati i Srbi, koji bi sasvim sigurno otišli iz takve države, imali bi stalnu težnju uništiti je. U praksi bi to bio Bejrut iz najcrnjih dana! Republika Srpska, koja bi možda i mogla funkcionirati kao država, imala bi stalnu težnju pripojiti se Srbiji. No, Srbija ne bi mogla priznati Republiku Srpsku.
Zašto?
Priznanjem Republike Srpske kao države zauvijek bi se odrekla Kosova, što je, naravno, nezamislivo. Što se tiče Hrvata u Bosni i Hercegovini, problem je sličan. Veličinu toga problema najzornije predstavlja Washingtonski sporazum o konfederaciji Federacije Bosne i Hercegovine s Republikom Hrvatskom. Zašto taj sporazum nikada nije, niti će biti, realiziran? Dva su tu problema. Prvi – što će Hrvatskoj, pa i u konfederalnom statusu, dva milijuna Bošnjaka-muslimana?! Naravno da Hrvatska takvo nešto ne želi. Drugi problem – priznanjem podjele Bosne i Hercegovine granica između Hrvatske i Republike Srpske (granica Republike Srpske s Hrvatskom je veoma duga, ali sve dok se ne podijeli Bosna i Hercegovina Hrvatska službeno graniči s Bosnom i Hercegovinom) postala bi granica sa Srbijom. I na koncu, priča nekih hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini kako će uspostaviti treći, hrvatski entitet samo je priča za naivne. Većini tih koji zagovaraju treći hrvatski entitet jasno je kao dan da od toga nema ništa i da takvo nešto međunarodna zajednica ne bi dopustila ni u snu. Dakle, ono što posebno želim naglasiti je sljedeće: ni jedna od tri strane u Bosni i Hercegovini ne može ostvariti niti jednu svoju zamisao ako to ne odobri međunarodna zajednica!
Razmotrimo malo poziciju i želje međunarodne zajednice.
Glede stanja u Bosni i Hercegovini međunarodna zajednica je u Daytonu, da ne bude zabune, svjesno napravila tzv. stanje kontroliranoga kaosa. U svojim promišljanjima o kasnijem redoslijedu događanja odlučila se za „puzajuću“ promjenu Daytonskoga sporazuma. U praksi je to značilo raznoraznim političkim i gospodarskim pritiskom, pa i pritajenom prijetnjom silom, osigurati prijenos što većega broja nadležnosti s entiteta na državu, od vojske pa nadalje. I sve je to i nekako išlo dok se u Republici Srpskoj nije pojavio političar koji je javno, jasno i glasno ustao protiv takve puzajuće promjene Daytonskoga sporazuma. Kada bi međunarodni političari zaključili da se retorika u Bosni i Hercegovini zaoštrila i da bi mogla izmaknuti njihovoj kontroli u programima javnih emitera emitirana bi reklama, parafraziram: „Snage EUFOR-a su u roku od dva sata spremne intervenirati u zaštiti mira u Bosni i Hercegovini“. Onaj tko u ovoj, na prvi pogled finoj, reklami ne vidi prijetnju, trebao bi priznati da je politički naivac. Danas je međunarodna zajednica opterećena problemima koji su, nije pretjerano kazati, veći nego oni pred početak Drugoga svjetskoga rata. Neki analitičari tvrde da nam prijeti treći svjetski rat, neki, pak, da on u praksi već traje. Dodatni problem je nezaustavljivo jačanje Kine, ali i Indije i Irana. Ratuje li Rusija samo protiv Ukrajine ili NATO pakt preko Ukrajine ratuje protiv Rusije?
Na ovo pitanje može odgovoriti svatko kako misli ili kako želi, ali da je na sceni novo preslagivanje među velikim silama i zauzimanje novih interesnih sfera jasno je i laiku. U kontekstu ostvarenja želja Republike Srpske za osamostaljenjem postavlja se pitanje koliko Rusija može i hoće pomoći Republici Srpskoj u njezinoj nakani. Da Republika Srpska i proglasi samostalnost bez suglasnosti međunarodne zajednice, jedno je sasvim sigurno – ovdje bi, bez ikakve sumnje, došlo do rata. Ratovali bi Bošnjaci-muslimani bez obzira na svoju spremnost i bez obzira na žrtve. Osamostaljenje Republike Srpske, sasvim sigurno, ne bi mirno gledala niti Hrvatska. Više je nego očigledno – osamostaljenje Republike Srpske bez suglasnosti međunarodne zajednice, prije svih Amerike, koliko god se to Srbima u Republici Srpskoj ne dopadalo, izazvalo bi rat u čitavoj regiji. Nije teško zamisliti kakva bi to bila katastrofa. Nadalje, u Republici Srpskoj svi znaju koliko je malo država priznalo Kosovo, sasvim je izvjesno da bi Republiku Srpsku priznao neznatan broj država. A ne treba zaboraviti mi ovo – kao što Turska, zbog svojih razloga, nije usvojila rezoluciju o genocidu u Srebrenici, tako ni Srbija, zbog poznatoga razloga, ne bi mogla priznati Republiku Srpsku. Ovo je samo mali, mali dio pitanja i problema koji bi se pojavili eventualnim proglašenjem samostalnosti Republike Srpske.
Što je onda rješenje?
Svaki rat u svijetu na kraju završava za pregovaračkim stolom. Tako će i rat Rusije i Ukrajine, kad-tad, završiti za pregovaračkim stolom. Dođe li i do trećega svjetskoga rata i on će se na koncu morati završiti za pregovaračkim stolom. Istina, on bi završio novim preslagivanjem interesnih sfera, što sasvim sigurno znači da bi i Bosna i Hercegovina bila u nekoj od njih, odnosno da bi bila uređena kako bi pobjednicima odgovaralo.
Vratimo se na Bosnu i Hercegovinu.
Bez održavanja nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini na kojoj bi se Daytonski mirovni sporazum stavio izvan snage i uspostavio novi državno-pravni ustroj Bosna i Hercegovina ne može funkcionirati kao normalna država, a svi njezini narodi i građani, ili građani i narodi, osuđeni su na potpunu bijedu i dugotrajnu agoniju! Što bi se dogovorilo na toj eventualnoj novoj međunarodnoj konferenciji, podjela Bosne i Hercegovine ili nekakav drugi državno-pravni ustroj koji bi prihvatile sve strane nije nevažno, ali je sasvim sigurno da bez novog dogovora o državno-pravnom ustroju Bosne i Hercegovine ona ne može funkcionirati kao normalna država! Na koncu treba skrenuti pozornost predstavnicima sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, potaknuti ih na razmišljanje o sljedećim njihovim kolektivnim zabludama: Hrvati bi se trebali zapitati koliko je Europa, u koju se oni uzdaju, kršćanska i koliko je toj Europi stalo do njih; Srbi bi se, pak, trebali zapitati koliko je stvarno Rusiji stalo do njih, posebno do Republike Srpske, pri tom bi trebali uzeti u obzir činjenicu koliko Rusija pomaže i koliko je pomogla Srbiji glede otimanja Kosova iz njezina suvereniteta; Bošnjaci-muslimani bi se trebali zapitati je li i koliko je islamskom svijetu stalo do njih, posebno bi trebali obratiti pozornost na to koliku su im vojnu pomoć u prošlom ratu pružile islamske zemlje. Ovaj svoj osvrt završit ću pesimističkim, ali točnim zaključkom: U sljedećim desetljećima svjedočit ćemo raznoraznim smicalicama, kako od međunarodne zajednice tako i od domaćih političara. Razlike među tri naroda u Bosni i Hercegovini postajat će sve veće, kao i netrpeljivost pa čak i mržnja. Iz drage naše Bosne i Hercegovine odlazit će i narodi i građani u potrazi za boljim, uređenijim društvom, u potrazi za boljim standardom, a rijeke Bosna, Una i Neretva će i dalje teći.
U Čustom Brdu, Ljeta Gospodnjega 2023. Anto Marinčić
Komentariši