Anto Marinčić: Kain i Abel

            U nedjelju, šesti listopada su lokalni izbori u Dragoj našoj. O onomu što se govorilo u kampanji, o raznoraznom sloganima, od onih smiješnih, onih veoma niske intekektualne razine do žalosnih ne treba trošiti riječi. Nekih većih iznenađenja glede pobjednika ne će biti ni kod jednog od tri konstitutivna naroda, a ovom prigodom, jer su lokalni izbori i jer sam iz Žepča osvrnut ću se na događanja u Žepču i moguće rezultate. Ali, kako biste što bolje razumjeli, potrebno je malo vraćanje u ne tako davnu prošlost, odnosno povijest.

Prostor općina Žepča, Zavidovića i Maglaja, raznoraznim ‘tehničkim’, odnosno političkim makinacijama, dodavanjem ili oduzimanjem nekih naseljanih mjesta, dijeljen je tri puta samo s jednim razlogom, što više naštetiti Hrvatima. Najdrastičniji primjer je popis stanovništva iz ožujka 1931 godine. Pripajanjem nekih naseljenih mjesta kotaru Žepče  broj muslimana, današnnih Bošnjaka, porastao je za 147,4%, pravoslavaca-Srba za 219,76%, a katolika-Hrvata za samo 39,99%. Ono što treba naglasiti, nikakvog pomjeranja stanovništva nije bilo i tako je kotar Žepče, na papiru, izgubio svoju, hrvatsku većinu. Znajući za to još 1989. nacrtao sam općinu Žepče u novim granicama. Osjećajući, znajući što slijedi Hrvati Žepča su se na vrijeme pripremili za obranu. Znajući da će tadašnji muslimani, a današnji Bošnjaci, napasti Hrvate čim malo ojačaju u dogovoru sa pokojnim Ivom Lozančićem uspostavio sam kontakt sa Srbima s desne strane rijeke Bosne.

I samo kratko glede te suradnje između Srba i Hrvata, nakon napada od strane Bošnjaka-muslimana 24. lipnja na Hrvate Žepča. Tu, vlada, reklo bi se, neka fama, međutim stvar je vrlo jednostavna. Bio je to „brak“ iz obostranog interesa. Svi oni koji o tome pričaju raznorazne priče trebaju znati da sam osobno uspostavio kontakt sa Srbima, prešao na desnu stranu Bosne ili kako mi to kažemo na Ozren i dogovarao međusobni odnos. Kada mi netko od Bošnjaka-muslimana uputi neki prigovor, odgovor je veoma jednostavan i jasan – da Hrvati i Srbi na ovim prostorima nisu uspjeli postići dogovor dogodilo bi se da i jedni i drugi izgube neke vojne pozicije i ono što je također potrebno kazati i čeg se Hrvati nemaju razloga sramiti je sljedeće: Da smo istovremeno ratovali i protiv Srba i protiv Muslimana izdržali bi najviše desetak dana. S druge strane Srbima smo kroz naš prostor olakšali komunikaciju sa Dobojem, Ozrenom i na kraju krajeva, nije to nikakva tajna, platili to većim iznosom novca, no sad to više nije bitno. Samo ću još naglasiti da je na nekim prostorima bilo i suradnje između Srba i Muslimana. Rat je bio jako prljav, valjda je to jasno svima.

Nakon rata, mi političko vodstvo Hrvata, krenuli smo u pravnu bitku za općinu Žepče u novim granicama i Odlukom Visokog predstavnika Wolfanga Petriča, od 6. listopada 2000, čije je potpisivanje najavio 17. rujna 2001. uspjeli, nakon vojne obrane, i pravno dobili bitku za općinu Žepče. Zbog čeg sam se i zašto, 2001., nakon što je donešena konačna odluka o općini Žepče u novim granicama, 24 godine potpuno udaljio iz aktivnog političkog djelovanja to u ovom trenutku nije bitno, ali je jako, od ogromne važnosti, osvrnuti se na osnivanje Nove htrvatske inicijative.

Pokojni Ivo Lozančić, sa još nekima, osnovao 1998. NHI. Pitao sam ga, kako ti koji si od HDZ-a sve dobio, čak šest najvećih funkcija, sada osnivaš drugu stranku? Rekao sam mu, da i pored ugleda koji je nedvojbeno uživao u hrvatskom narodu ovih prostora, u Žepču, na lokalnim izborima ne će osvojiti više od 20. posto glasova. U svojoj samouvjerenosti odgovorio mi je da će osvojiti 80. posto. Kako je poznato, dao sam mu više, jer je NHI tada u Žepču, s njim na čelu, osvojila 18. posto glasova, a na razini BiH mizernih 2,47%. Na sreću to nije utjecalo toliko da bi pobjedničko Žepče predalo vlast onima koji bi da nas nema, onima koji danas javno govore da je Bosna i Hercegovina samo njihova, bošnjačka-muslimanska, a da smo mi i Srbi smeće koje oni moraju čistiti. Danas imamo sličnu situaciju. Hrvati su se ponovno podijelili i idu sa dva kandidata za načelnika, Bošnjaci-muslimani sa jednim. Realno, i blago rečeno, to što rade Hrvati, ravno je samoubojstvu.

Nikakva novost nije da je političko vodstvo Hrvata općine Žepče, odnosno HDZ, griješilo prema svom narodu, ali poznata je ona Božija, tko je bez grijeha neka prvi baci kamen. Nikakva novost nije ni to da se od 1997. pa do danas navukla i uhvatila žabokrečina, ali je također poznato da se problemi među braćom trebaju riiješiti dogovorom. Nažalost, po tko zna koji puta potvrđuje se ona, dva Hrvata tri stranke, i što je najgore, moglo bi se dogoditi da Kajin ubije Abela.  A pisano je: “Što si učinio? Glasno vapi sa zemlje k meni krv tvojega brata. I zato da si proklet, prognan od domaćeg tla..

Biblija, u koju se kunu hrvatska braća Žepča, koji su kandidati na ovim izborima za lokalnu vlast, kaže što je Učitelj odgovorio svetom Petru na njegovo pitanje: “Gospodine, ako moj brat pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Sedam puta? Isus mu odgovori: “Kažem ti, ne do sedam puta nego do sedamdeset puta sedam”.

Znaju li žepački, hrvatski, jarci na brvnu da je čovjek tim veći što oprostiti više može? Hoće li dvije suprotstavljene strane naći zajedničko rješenje koje sam im predlagao? Ne će. Ta, nekakva nova stranka (HDS) koju je osnovao dojučerašnji član HDZ, donedavni predsjednik Županijskog odbora HDZ, Žepačko-Bobovačke županije ide sa svojim kandidatom za načelnika i  Općinsko vijeće Žepča, dakle Hrvati idu sa dva kandidata, a Bošnjaci-muslimani samo sa jednim.

I što bi se moglo dogoditi?

Računica je veoma jasna, treba samo sabrati dva i dva. Iva Tadić ne uživa ugled ni blizu onoga koji je kod Hrvata Žepča uživao pokojni Ivo Lozančić, dakle ta njegova stranka ne može kod Hrvata Žepča dobiti više od deset posto glasova. Na žalost to je dovoljno da za načelnika dovedu Bošnjaka-muslimana. Treba naglasiti, da je Bosna i Hercegovina normalna država ili da je pravna država, iz kojeg naroda će biti načelnik općine i ne bi bilo toliko važno, ali Bosna i Hercegovina je sve samo ne država, pogotovu ne pravna država.

Što ostaje Hrvatima Žepče do nedjelje?

Ostaje im da se sjete što su svojom glupošću sebi napravili Hrvati Hrvati Busovače, Novog Travnika, Jajca, Viteza. Također bi trebali imati na umu da je pokojni Irfan Ajanović, Bošnjak-musliman roditelje Hrvata Žepča, njihovu djecu, unučad i praunučad koja će doći, u svojoj knjizi, nazvao žepačkom kopiladi, kao i to da tako misli ogromna većina njegovih sunarodnjaka. Ostaje nadati se da će se, oni koji tvrde da znaju što u Bibliji piše sjetiti one – Krv njegova na vas i na djecu vašu. Jer, nije šala, krv 400 poginulih Hrvata Žepča, ukoliko pogriješe, ukoliko dopuste da hijene razvlače njihovu žrtvu, past će na njih i na djecu njihovu.

Ako Hrvati Žepča u ogromnoj mjeri iziđu na izbore, ako sebi sračunaju jednostavnu računicu, saberu dva i dva, pobjedničko Žepče ne će postati gubitničko. No, opreza radi, uvijek i uvijek treba na umu imati onu o hrvatskom jalu, hrvatskoj zavisti, kao i onu o postojanju Vuka Brankovića u svakom narodu.

Draga naša, Žepče, 4. listopada 2024.                                           Anto Marinčić