Prije bilo čega, sretna vam Nova godina i puno radosnih trenutaka u njoj!
2.2. Dokazi
Gdje leži, gdje se vidi dokaz za ovu moju tvrdnju?
Leži u primjeru općina Usora i Žepče!
U tri-četiri godine političke borbe Hrvata Usore (kasnije ću se osvrnuti i na uspostavu općine Žepče u novim granicama) za utemeljenje općine Usora, na tom prostoru Usore i Tešnja, dogodilo se niz problema i incidenata između Hrvata i Bošnjaka, od ubojstava, premlaćivanja, skidanja registarskih pločica sa auta, rušenja telefonskih stupova, do „šator škole“. Sve to vrijeme Usora se vrtjela na vijestima radija, novina i televizije poput teve sapunice „Dinastija“, a na sjednicama Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine dvije godine, skoro nikako nije silazila s dnevnoga reda, čak je zabilježeno pet (5) nastavaka četvrte sjednice, sve na temu Usore. Sve je to trajalo do trenutka kada je Visoki predstavnik Wensterdop donio Zakon o novoj općini Usora. Danas je od donošenja tog Zakona prošlo više od decenije, (sada već tri decenije) a da nije zabilježen niti jedan problem, čak ni verbalni duel između Bošnjaka i Hrvata. Uz to, Usora se više nikada nije pojavila na sredstvima informiranja, osim kad se od federalnog premijera traži novac za neke projekte.
Što bi se još dogodilo da se Bečki sporazum provede na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine?
Tko bi onda u Počitelju sprječavao povratak Bošnjaka, u Kotor Varoši Hrvata i Bošnjaka ili u Mostaru Srba? Tko bi to mogao kazati da ga je policija u tim općinama privela samo zato što je Hrvat, Bošnjak ili Srbin, a ne zato jer je možda prekršio zakon?
O tome da bi Bečki sporazum omogućio napredak u gospodarstvu svake vrste ne ću ni govoriti, jer je to valjda jasno i malom djetetu.
Sve navedeno za Usoru važi i za Žepče.
Sada jedna digresija koja se ne nalazi u ovom mom znanstvenom radu, ali je treba kazati.
Najveći protivnici promjene općinskih granica, odnosno komunalnog preustroja, najveći protivnici provedbe Bečkog sporazuma na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, su Bošnjaci. Dokaz: Ni za novu općinu, Usora ni za Općinu Žepče u novim granicama, Bošnjaci nisu dali svoj glas nego je oba Zakona nametnuo Visoki predstavnik.
Zašto su protiv?
Kako god je formula za kvadriranje binoma prvi na kvadrat plus dvostruki prvi puta drugi i plus drugi na kvadrat tako je formula za funkcionranje Bosne i Hercegovine promjena općinskih granica, odnosno provedba Bečkog sporazuma. I još eksplicitnije; provedbom Bečkog sporazuma pada u vodu i teoretska mogućnost uspostave neke Velike Hrvatske, neke Velike Srbije, ali i neke Velike Bosne (čitaj unitarne Bosne(i Hercegovine) i koliko sutra Islamske, prema Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića). To da bi u vodu pala i teoretska mogućnost upostave neke Velike Hrvatske ili neke Velike Srbije Bošnjacima odgovara, ali da u vodu padne i teoretska mogućnost uspostave neke samo bošnjačke Velike Bosne(i Hercegovine), koliko sutra islamske na načelima šerijata, e to im nikako ne odgovara i zato su protiv provedbe Bečkog sporazuma.
To je gola istina ma tko ju prihvatio ili ne!
3. Kako treba ustrojiti Bosnu i Hercegovinu?
Već sam napisao da se ustroj koji predlažem ne će dogoditi bez održavanja NOVE MEĐUNARODNE KONFERENCIJE O BOSNI I HERCEGOVINI NA KOJOJ BI SE DAYTON STAVIO IZVAN SNAGE, ali također i da političke stranke, prije svega hrvatske, trebaju tražiti održavanje te KONFERENCIJE. Činjenica jest da je zanimanje međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu opalo i da je ona velikim silama, zauzetim za novo preslagivanje snaga između sebe u trećem planu, ali i pored toga tvrdim, prije će se dogoditi ta NMK nego će između tri naroda u Bosni i Hercegovini doći do promjene Ustava, do novog političkog ustroja, pogotovu je iluzija očekivati konsenzus među njima.
Evo, kako treba ustrojiti Bosnu i Hercegovinu, govorim o temeljnim stvarima.
U novom Ustavu treba pisati:
Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, te nacionalne manjine, Židovi, Romi… (u daljnjem tekstu nabrojati sve nacionalne manjine za koje se zna da žive u Bosni i Hercegovini), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina se sastoji od trideset (30) kantona i to deset s većinskim bošnjačkim, deset s većinskim hrvatskim i deset s većinskim srpskim stanovnoštvom. U svih trideset kantona implementirat će se Bečki sporazum, i on je sastavni dio Ustava.
Opet jedna digresija, koje nema u ovom znanstvenom radu, radi boljeg razumijevanja moje ideje. Prema ovom prijedlogu, navest ću primjer Grahova i Drvara, iste bi općine bile u većinskom srpskom kantonu. Svi bi trebali priznati da nema nikakve logike da su te općine u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naglašavam, ovim mojim prijedlogom zadovoljno bi bilo najmanje 97% Bošnjaka, 97% Hrvata i 97% Srba.
Bosna i Hercegovina će u zakonodavnoj vlasti imati dva (2) Doma, Gornji dom i Donji dom. Donji dom Bosne i Hercegovine imat će sedamdeset jednog (71) zastupnika, Gornji dom imat će trideset jednog (31) zastupnika, devet (9) Bošnjaka, devet (9) Hrvata, devet (9) Srba i četiri (4) pripadnika nacionalnih manjina koji će se birati od zastupnika Donjeg doma, a važeće odluke Gornjeg doma donosile bi se konsenzusom ili većinom glasova, uključujući većinu glasova zastupnika iz svakog od tri naroda. Gornji dom bi imao pravo veta na odluke Donjeg doma.
Vlada Bosne i Hercegovine (a ne Ministarsko vijeće kao do sada) mora biti na paritetnoj osnovi, s time da se mandat Predsjednika Vlade rotira svakih osam mjeseci, Bošnjak, Hrvat, Srbin.
Predsjednici Vlade, Donjeg doma i Gornjeg doma istovremeno ne mogu biti iz reda istog naroda (npr., ako je predsjednik Vlade Srbin, predsjednik Donjeg doma Bošnjak, onda je predsjednik Gornjeg doma Hrvat).
Zamjenici ministara u Vladi ne mogu biti iz reda istog naroda iz kojeg su ministri (npr., ako je ministar financija Hrvat, njegov zamjenik može biti Srbin ili Bošnjak).
Kolektivno Predsjedništvo države sastoji se od tri člana, tri konstitutivna naroda i jednog člana iz reda neke od manjina. Predsjedatelj Predsjedništva svaka tri mjeseca je iz reda drugog naroda, odnosno nacionalne manjine)
Niti jedan član Predsjedništva, niti kompleto Predsjedništvo nemaju pravo veta na odluke Gornjeg doma.
Kako bi se izbjegla prevelika administracija, poslije ovakvog ustroja, jasno, nisu potrebne Skupštine Republike Srpske, Federacije Bosne i Hercegovine, Distrikta Brčko, jer toga poslije NOVE MEĐUNARODNE KONFERENCIJE I STAVLJANJA DAYTONA IZVAN SNAGE NE BI NI BILO, BILE BI UKINUTE.
Na taj način, što se administracije tiče bila bi smanjena za oko tri stotine (300) zastupnika, plus bi uslijedilo ukidanje ogromnog broja nepotrebnih savjetnika premijera, ministara i ne znam tko sve više nema savjetnike. Dakle, svi oni koji poslije silaska s funkcije ostanu „na ledu“, u pravilu u Bosni i Hercegovini postaju raznorazni savjetnici i što je najgore, tomu nema mjere ni kraja.
One koji bi prigovorili da bi ovakav ustroj imao preveliku administraciju podsjetit ću da je i Švicarska kantonizirana pa nitko nikada nije čuo da joj je administracija prevelika, skupa. Uostalom, Švicarska tako kantonizirana funkcionira „kao švicarski sat“, pa zašto to ne bi mogla i Bosna i Hercegovina!
Kantonalne skupštine ne bi mogle imati više od trideset jednog (31) zastupnika, a kantonalne Vlade više od devet (9) ministara i isto toliko zamjenika koji ne bi mogli biti iz reda istog naroda kao ministri bez obzira čiji je većinski kanton.
U općinama, budući da bi bile manje, profesionalno bi mogli raditi samo tajnik(ca) i načelnik općine, te matičari po Mjesnim uredima.
4. Neki prijedlozi za ustroj Bosne i Hercegovine
Gore navedeno bile bi temeljne postavke, a sada da se kratko osvrnem na prijedlog, tezu, ustroja koji, prije svih zagovara HDZ BiH – uspostavu Trećeg, hrvatskog entiteta.
Ono što odmah želim i moram kazati jest da je ideja o uspostavi nekog Trećeg, hrvatskog entiteta nešto najpogubnije po hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Na sreću, ta ideja se ne može i ne će ostvariti. Evo pojašnjenja zašto je najpogubnija i zašto se, i kad bi zagovaratelji istinski htjeli ostvariti takvu pogubnu ideju, to ne može napraviti.
Prvo, još nikada i nigdje nije objavljeno, publicirano, nacrtano, nije urađen elaborat kako bi izgledao taj Treći, hrvatski entitet! Dakle, priča koja traje godinama samo je priča, maglovita, nekonkretizirana, a ako je takva, ako je taj projekt bez stručnog elaborata teško je uopće govoriti o nečem što je nedefinirano.
No, iako elaborata nema, da pokušamo s nekim pretpostavkama, što bi bilo kad bi bilo. Recimo da Bošnjaci prihvate da se napravi taj Treći, hrvatski entitet za račun uspostave neke minijaturne Bošnjačke državice. Ovo – recimo – treba podcrtati i kazati bezbroj put. Recimo da prihvate da Mostar, Čapljina, Stolac i druga mjesta u Hercegovini uđu u taj Treći entitet. Pošto bi Bošnjaci prihvatili da u taj Entitet uđe Središnja Bosna, Vitez, Travnik, Busovača, Jajce, Donji Vakuf, Bugojno, Kiseljak i Kreševo? Pošto?! Odgovor je sasvim jasan – nipošto. Ali, za one kojima možda nije jasno zašto Bošnjaci ne bi prihvatili da to uđe u Treći entitet, malo ću obrnuti pitanje. Pošto bi Hrvati navedenih prostora prihvatili da ona ostanu izvan Trećeg, hrvatskog entiteta? Nipošto. Da ne spominjem gdje su Hrvati Žepča, Usore, Tuzle Bihaća itd., a tek Hrvati iz Posavine i Republike Srpske?!
U tim maglovitim prijedlozima spominje se, govori kako bi Hrvati koji fizički nisu u tom Trećem, hrvatskom entitetu u njemu bili u nekom diskontinuitetu!
Ali da se još malo osvrnemo na ovu ideju.
Što bi se dogodilo da Hrvati Središnje Bosne i svih ostalih mjesta u Bosni i Hercegovini koji fizički ne bi bili u tom Entitetu, što bi zaključili?
Zaključili bi, i to bi bio ispravan zaključak – ostavili ste nas u nekoj muslimanskoj državi, ili u nekoj srpskoj državi, mi tu nećemo živjeti, mi ćemo se odseliti. I bio bi to još jedan, ovoga puta najveći, val etničkog čišćenja. Tko bi najgore prošao u takvom eventualnom rješenju?
Jasno, najmalobrojniji narod, a da se takvo nešto slučajno i ostvari, nije pretjerano reći, bio bi to i konačan kraj Hrvata u Bosni i Hercegovini!
Međutim, činjenica da o uspostavi Trećeg, hrvatskog entiteta, koliko je javnosti poznato, ne postoji nikakav elaborat kazuje da je to samo priča koja koristi od jednih do drugih izbora. Jer, kad bi ti koji govore o tome Entitetu to istinski željeli, u to vjerovali, sasvim je sigurno da bi napravili stručni elaborat od najmanje stotinu (100) stranica, s uvodnim objašnjenima, zašto, koji su povijesni, kulturološki i ostali razlozi za takvo što. U tom elaboratu bi pisalo i koje to općine, koja područja ulaze u taj Entitet, bila bi izrijekom navedena. Budući da političari spominju diskontinuitet za one prostore koji ne bi imali, da tako kažem fizičku vezu s Entitetom, izrijekom bi bila navedena i sva ta područja koja bi bila u tom diskontinuitetu. Infrastrukturnu povezanost, ekonomsku opravdanost i sve ostalo što bi trebalo pisati u tom elaboratu ne ću ni niti spominjati jer je i prosječno upućenom čovjeku jasno kako oni koji spominju taj Treći, hrvatski entitet to ne misle ozbiljno, odnosno iskreno, jer i sami znaju da od toga nema ništa.
Pretpostavimo da se jedan takav stručni elaborat napravi i objelodani, odnosno da hrvatskim građanima na uvid. Više je nego sigurno da bi ga prvi odbacili Hrvati.
Nadalje, mijenjanje bilo čega u Bosni i Hercegovini, pa samo i u Federaciji, u biti bi bile promjene Daytonskog sporazuma, a što implicira – ako se može mijenjati bilo što može i sve. Jasno da za takvo što ne bi bilo političke volje, kao što je nije bilo ni proteklih petnaest (15) godina, (sada već 30) od potpisa sporazuma u Daytonu.
4. 1. Zaključak
Slijedi nastavak
Draga naša, Žepče, 2. siječnja 2026. Anto Marinčić
