Kako su bosanski muslimani postali američke sluge i zašto ne smiju pomenuti: Palestinu, Siriju, Irak, Libiju i Jemen, dok na drugoj strani akumulirani bijes zbog tog  ponižavajuće ropskog statusa u koži „nato muslimana“, iskaljuju na svojim komšijama: Srbima i Hrvatima?!

Piše: DŽevad Galijašević

Za muslimane u BiH, nema drugog boga osim amerike i oni mu vjerno služe: lažući i petljajući, skrivaju prljavo američko lice i prirodu koja muslimane samo gazi i ubija – mrzi iskonski. Uzrok  tog kukavičluka je nada, da će u novom, željenom ratu protiv svojih komšija, imati američku podršku kako im je obećao Alija. 

Upravo, Alija Izetbegović, kao pogani i nesumnjivi lider ideje „svetog trojstva“: vjere, nacije i države u svom zaveštanju kaže: 

„Naša sredstva su osobni primjer, knjiga riječ.
Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila?
Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje I zavisi o nizu faktora. Ipak se  može postaviti jedno opće pravilo: islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.“
(Alija I.:Islamska deklaracija-Islamska vlast 3/2.)

Zbog toga nema mira u podijeljenom begovatu, muslimansko-hrvatskoj federaciji koja po cijelom regionu širi vlastitu političku zarazu i nestabilnost. Svakodnevna ubistva u Sarajevu, obračuni kriminalnih grupa i lažna samoubistva, nisu dio medijskih izvještaja. 

Čak ni brutalno ubistvo, koje je policajac Ćustendil Denis izvršio u Tuzli, pucajući, hrabroj, časnoj i uglednoj samohranoj majci, Amri Kahrimanović u leđa – iz službenog oružija koje je trebao predati prilikom odlaska na godišnji odmor, ali nije. Ispalio je osamnaest metaka od kojih je osam završilo u leđima žene koja se pokušala skloniti od državnog, „službenog ubice“.   

Niko u Tuzlanskoj policiji nije ni pomislio da podnese ostavku zbog ovog događaja, a kako bi i mogli, kada je njihov ministar došao na čelo ministarstva iz dječijeg vrtića, a Komesar Policije kao rudarski inženjer, uopšte  ne razumije ni policijske dužnosti, ni procedure.

Istovremeno, u prvoj sedmici februara izvršen je napad na Urednika „Deftera hevte“, tuzlanskog novinara Fatmira Alispahića, vlasnika produkcije „Defter Pres“.

Dva „zelena kadra“, bliska SDA, stranke koja predstavlja vlast u Tuzlanskom kanton, pojurili su automobilom marke BMW na Alispahića, na pješačkom prelazu – uz psovke i pretnje, pokušali su ga udariiti. Ni vlast a ni sarajevski mediji, nisu o ovome rekli ni riječ.

Za sarajevsku čaršiju najvažniji događaj je bio dolazak, deklarisanog ustaše, generala Ante Prkačina na čaršijsku Face TV, kod Senada i debatu sa samozvanim sandžačkim akademikom, veliko-bosancem i titoistom, Suadom Kurtćehajićem. Ruku na srce, Kurtćehajić je razbio ustašu u paramparčad i dominirao u svakom pogledu ali, Hažija iz Sjenice, vlasnik Face TV nije želio takvu vrstu pobijede. Okupio ih je da probudi ustaško zajedništvo i zbog pobijede ideje zajedničkog nastupa prema Srbima. Ali od toga nije bilo ništa. Ova debata je samo pokazala da Bošnjaci i Hrvati se bezgranično mrze, i strateški i u detaljima – i u prošlosti i budućnosti, na svaki način i takvoj mjeri, da nemaju ništa zajedničko i da, ni pod kojim uslovima ne mogu živjeti zajedno u istoj državi. Prividno isti jezik, djelovao je samo kao izuzetak koji potvrđuje to pravilo. 

KRIMINALCI U ZATVORU ALI ALIJIN SISTEM RADI:

Dok ustaše i njihovo cvijeće traže riješenje svojih sporova, predsjednik Suda BiH Ranko Debevec i bivši deirektor Obavještajno Bezbjednosne Agencije su još uvijek nalaze u pritvoru, koji je, koliko juče, produžen za još najmanje, jedan mjesec. U javnost su došle mnoge vijesti o tome kako je Debevec sarađivao sa veselim ustašama pa se susreo sa porodicom Glavaš kako bi pomogao „ubici iz Osijeka“ generalu Branimiru Glavašu, da ostane u BiH i da ne ide u Hrvatsku na izdržavanje zatvorske kazne za ratne zločine prema Srbima. I ne samo to, susreo se Debevec i sa Zdravkom Mamićem i primio na poklon zlatni sat vrijedan desetak hiljada eura da bi zatim prodajući državu i Sud „Auto kući Kramar“ za „polovni Polo“ automobil vrijedan desetak hiljada eura potvrdio, koliko vrijedi država BiH.

Ali, iako su Debevec i Osmica u zatvoru, sistem je ostao nedirnut: nema odgovora na pitanje, ko je izvršavao njihove naloge, u Tajnoj službi i u Sudu BiH – kolika je mreža pomagača i saučesnika u tim zloupotrebama. To nikoga ne zanima jer narod je uplašen najavama novog rata koga amerikanci, očito žele izazvati – suđenjem Predsjedniku Republike Srpske i pozivima na ubistvo.

Hoće li biti rata – hoće li Bošnjaci i Srbi pokrenuti novi rat na istom mjestu, na kome je prošli rat zaustavljen?

Kada bi, bilo koja državna institucija pokazala bar malo krediubiliteta i političkog integriteta, procesi bošnjačkog huškanja na rat bi bili zaustavljeni. Ali, BiH je „otpisana zemlja“ bez suverenosti i bez integriteta i niko ne može sa sigurnošću tvrditi da je Bosna, sa Hercegovinom ili bez nje, ikada u svojoj istoriji i bila država. 

U svakom slučaju danas nije država, ali se to vješto prikriva zapadnim intervencionizmom i lažnim teorijama o stalnom sukobu  „zavičajnog“ i „državotvornog“ nacionalizma, što je  obična laž  razvijena i oblikovana, propagandnim konstrukcijama zapadnih medija  i zapadnih elita, prije svega germana i anglo-saksonaca i njihovih vojno-obavještajnih sistema. Koliko god inače nespojivi, čak i zavičajni, navodni srpsko-hrvatski nacionalizam i lažni državotvorni nacionalizam bošnjaka, imaju ključnu sličnost: i jedan i drugi su orijentisani na “naciju” koja ne obuhvata sve državljane države. Bez obzira na te i slične tendencije prije svega, ostaje glavni i nerješiv problem u BiH kod Bošnjaka: „vjera je nacija“ a „Islam je i zavičaj“, pa težnja da svi muslimani budu u jednoj državi, uređenoj po islamskim načelima, upravo ovu dilemu kod Bošnjaka pretvara u najveću moguću prijetnju i izvor sukoba i nestabilnosti. Iz ovih izvora se i poziva na ubistvo Milorada Dodika i stvara atmosfera linča. 

Problem Bosanskih muslimana – Bošnjaka, je po mnogo čemu specifičan istorijski i socijalni problem a osnovno pitanje je: Šta su, u stvari, Bošnjaci, danas i jesu li uopšte nacija, u evropskom smislu i kontekstu, ili su samo vjerska grupa opterećena vlastitim konvertitstvom do te mjere da svu krivicu pripisuje drugima.

Način na koji su Muslimani pa Bošnjaci postali taoci razumijevanja svoga kolektivnog duha i identiteta samo u okviru vjerske svijesti rezultat je značajnog učešća naroda u tom vjerskom pokretu koji je sebe nazivao strankom. SDA, kao fundamentalistički pokret koji je osnovao Aija Izetbegović sa takozvaniim Mladim muslimanima, gurnuo je Bošnjake u dinamičnu konfrontaciju prvo sa Srbima, zatim sa Hrvatima a kroz rat u tzv. Cazinskoj krajini i u rat sa samim sobom. 

Alija Izetbegović je svojom kvazi, Islamskom deklaracijom i političkom praksom Mladih muslimana i Stranke demokratske akcije, ispisao jedinstveni epitaf svom narodu, koga je on, lično, mrcvario i na kraju dotukao, mržnjom i islamizmom. 

„Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima. Zato to neće biti dani blagostanja nego dani dostojanstva. Narod koji spava može se probuditi samo udarcima. Tko želi dobro našoj zajednici, ne treba da je pošteđuje naprezanja, opasnosti i nedaća. Naprotiv, on treba učiniti sve da ta zajednica što prije upotrijebi svoje sile, da stavi na ispit sve svoje mogućnosti da preuzme rizik, jednom riječju da ne spava već da živi“.               (Alija Izetbegović: Islamska deklaracija, Rad i Borba, 2.3.13.)

Zbog potpune krize svakog identiteta, konfuzije i istorijskih besmislica i neistina kroz koje su Bošnjaci sebe sagledavali a zatim i kroz samu krizu islamskog identiteta („tradicionalni“, „turski“ ili neki drugi Islam), kroz specifičnost odnosa političkih elita ove zajednice sa Velikom Britanijom, stvarnom kolijevkom Muslimanske braće. 
Onakva kakva je ušla u rat, Bošnjačka nacija, nastavila je da se ispoljava kao neobaviještena i neartikulisana narodna zajednica koja sebe traži u krilu Zapadu, Američkog božanstva i majke Britanije.

Izvor: Pravda