DžEVAD GALIJAŠEVIĆ – FELJTON – DIO 17.
BOSANSKI MUSLIMANI – ISTORIJSKA SVIJEST I NACIONALNI IDENTITET
NARODNI KORAK UNAZAD SA ALIJOM IZETBEGOVIĆEM
DENACIONALIZACIJA I POLITIČKA ISLAMIZACIJA DRUŠTVA
ISLAMSKA DEKLARACIJA MRŽNJE
«Islamska deklaracija» je jedan dokumenat, izjava ili program, u osnovi urađen u predratnoj Bosni i Hercegovini, prije više od trideset godina. Autor tih osnovnih postavki je Alija Izetbegović, ali je u nju ugrađeno i mnoštvo filozofskih i političkih stavova poznatih islamskih mislilaca , (prije svega Muhameda Qutba i misli izloženih u njegovom djelu „Dileme oko Islama“) kao i ocjena i mišljenja, tadašnje političke emigracije bosanskih muslimana (Teufik Velagić, Smail Balić i dr.).
Dokumenat, sa kojim je javnost upoznata 1990.godine, putem Male muslimanske biblioteke, nije dakle prvobitna autorska verzija, nego konačni, finalni programski oblik.
Iako sedamdesetih godina u BiH, nije bilo značajnijeg opozicionog promišljanja, ipak je «Islamska deklaracija» prošla dosta nezapaženo. Nakon mnogih, političkih i drugih, intervencija u njen sadržaj, učinjenih van granica tadašnje BiH i tadašnje Jugoslavije, te krivičnog gonjenja njenog autora i pristalica, vrlo kratko, ona skreće pažnju javnosti na sebe. Čak ni danas, kada ta grupa ljudi (bez Alije Izetbegovića) predstavlja najmoćniji dio upravljačkog sloja i glavne nosioce vidljive i nevidljive vlasti na prostoru BiH, ona ne privlači, gotovo nikakvu pažnju javnosti, niti javnih ličnosti, aktuelnog političkog života na ovim prostorima. Ruku na srce: nije ovdje riječ ni o kakvom značajnom promišljanju, niti dokumentu od nekog značaja već samo, o prežvakavanju starih političkih vizija sveopšteg muslimanskog bratstva (Seyyida Qotba), ideja panislamizma (iranca Seyyida Jamala ed-din Asada Abadija (al.Afgani, 1838.-1897.), te Rashida Ride) i drugih pitanja iz domena političkog Islama.
Ovdje nije riječ o kritici jedne ideje koja ima potpuno drugačiju dimenziju i značaj, u svijetu i civilizaciji iz koje je potekla, nego samo o konstatovanju ideološke konstrukcije «Islamske deklaracije», kao takve.
Ni filozofski, ni politički dometi ove Deklaracije nisu veliki i nisu značajni – čak ni kao udžbenik novog morala ili priručnik i putokaz jedne kaste, nesvjesne vlastite civilizacijske i nacionalne pripadnosti, ona nema gotovo nikakve vrijednosti. Jedan konfuzan papir, NI PROGRAM – NI DEKLARACIJA, ni vjerska ni politička literatura, vanvremenska i vanprostorna naglabanja bez boje, okusa i mirisa, izazvaše stradanje jedne grupe ljudi okupljenih oko Alije Izetbegovića.
Još 1986.godine, svoje mišljenje o pravu te grupe ljudi da iznese vlastite stavove, objavio sam u nekoliko brojeva beogradske «Borbe» i lista Saveza omladine Jugoslavije «Mladost». I danas mislim, da čak i kada je ovako neprimjeran povod u pitanju – sloboda mišljenja i političkog djelovanja uopšte ne smije biti diskutabilna. Takođe, ne osporavajući devijantnost tog političkog stava i erupciju mržnje (koja svakog nepristranog čitaoca zapljuskuje sa stranica ove deklaracije) ipak je taj proces montiran, zločinački i monstruozan onako kako to znaju biti procesi, politički motivisani, u jednom totalitarnom i bezumnom sistemu.
Pogrešno je uvjerenje da su za ovo suđenje krivi, nekakvi, javnosti poznati izvršioci (bilo da je riječ o miliciji, tužiocu ili sudiji) – isto tako, nisu režiseri toga procesa bili, nama znani političari – svi su oni, zajedno sa nama, bili robovi toga vremena, te ideje i toga poretka – robovi svijesti i normi jedne ideološke države. Prihvatajući pravila te svijesti, svi smo mi prihvatili ulogu žrtve i ulogu potencijalnih dželata, za ljubav postojeće ideološke podsvijesti i velikog komunističkog režisera. Taj proces, mene je uvijek zanimao kao stanoviti, sociološki fenomen i političko-krivični stereotip obračuna totalitarizma sa drugačijim mišljenjem.
U samoj optužnici, Izetbegovićevoj grupi, žrtvama vlastitog stava se zamjeri:
-da su opsjednuti idejom islamskog preporoda i pan-islamizma,
– tražili islamizaciju djece i omladine preko imama i majki,
-da mješovite brakove tretiraju kao ideološki atak na tradicionalnu muslimansku porodicu,
-zahtijevao da se djeca i vojnici ne sile da jedu svinjsko meso,
-tražio (autor ili neki od njih) da se muslimanima daju islamska imena i da se odjevaju po islamskim propisima,
-tvrdio da je Islam: religija, ekonomija, politika, nauka, moral, kultura i vjerska revolucija,
-isticao da je Islam, najuzvišenija vjera…
Naravno, ideološke perjanice bosanskog komunizma uopšte nisu pokušavali shvatiti ciljeve i ideju «Islamske deklaracije», ali su fenomenalno shvatali, da sve ono što nije u duhu komunizma i što ne dolazi od njih (kao autentičnih tumača narodnog stava) direktno je upereno protiv njih. I ne ulazeći u to šta je bolje od dva ideološka jednoumlja (ili šta je gore), vlast se pobrinula da žestoko kazni neposlušne i da dželati baš kao i žrtve, budu iz istog nacionalnog korpusa – tako da je cijeli proces mogao stati u dvije riječi: MUSLIMANI MUSLIMANIMA.
Ja sam i tada, reagujući na činjenicu da je poslije toga suđenja kroz BiH prohujao talas montiranih procesa i u drugim opštinama i regijama – a povodom suđenja izvjesnom Fadilu Fadilpašiću i njegovim drugovima tačnije „ahbabima“ Munibu i Ibri – istovremeno branio pravo grupe okupljene oko Islamske deklaracije, da kaže svoje mišljenje i osudio bespredmetnost i zločinačku pozadinu takvih suđenja.
Naravno, dok god je «Islamska deklaracija» ostajala na nivou slobodnog mišljenja i ličnog stava, a njeni autori bili progonjeni i zlostavljani zbog toga, niti je bilo upitno, niti pošteno raspravljati o njoj, ili njenoj idejnoj suštini. Danas su se stvari okrenule za 180 stepeni, vukovi i ostalo komunističko zvjerinje pretvorilo se u opozicionu jagnjad a žrtve i nesretnici postadože dželati. Islamska deklaracija je postala državni program neke nove duhovne obnove, kriterij pravovjernosti i izvor političke isključivosti i beskrupuloznosti. Program aktivne islamizacije i terorizma. Kao dokumenat, koji se iz sjenke pokušava sprovesti u djelo, ova deklaracija predstavlja glavni program vjerske mržnje, koji je sa pozicije ličnog stava, zahvaljujući dogovorenom ratu, prešao na teren primitivne političke realizacije silom, koja se javlja u raznim fomrama.,.
Što uostalom i jeste bila njena namjena: da definiše trenutak u kome su muslimanske političke snage dovoljno jake da silom, sruše neislamski i uspostave islamski poredak. To je onaj trenutak, u kome muslimani predstavljaju nadpolovičnu većinu stanovništva u državnoj zajednici i u kome su, (uz obaveznu pomoć, „šitskog Irana“, kao personifikacija islamske države i društva) spremni da riječi zamijene silom.
“Islam je naša ideologija, a panislamizam naša politika. Moramo biti prvo propovjednici, a zatim vojnici”, napisao je u deklaraciji Alija Izeetbegović.
Svakako je važno, objasniti i razliku između propagandno-metafizičkog pojma “zazivanje rata” i stvarnog, organiziranog i kontinuiranog rada na radikalnim i revolucionarnim promjenama u Bosni i Hercegovini, Europi i svijetu, u što je svjesno uračunat i rat. Taj rad vidljiv je u ideji i praksi bosanskohercegovačkih islamista čiji je najistaknutiji i najpoznatiji predstavnik svakako bio Ali-
ja Izetbegović. On je još tijekom Drugoga svjetskog rata, kao mladić, pristupio Mladim muslimanima, organizaciji čiji su ciljevi objavljeni početkom devedesetih u istoimenoj knjizi Senada Trhulja. Prvi cilj bila je ideološka izgradnja, drugi stvaranje organizacije, treći stvaranje islamske sredine odnosno okruženja, četvrti cilj bio je “političko oslobođenje i ujedinjenje islamskog svijeta u jednu državu ili savez država” (umet), i konačni peti cilj bila je uspostava islamskog poretka odnosno uređenje društvenog života na temelju Kurana i hadisa.
U biltenu, nazvanom „Mudžahid“, koji su Mladi muslimani štampali neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kada je Izetbegović već bio uticajan član te organizacije i pokajnik koji sarađuje sa OZNOM, utvrđen je i način na koji će krajnji cilj ostvariti: “Plamen će obuhvatiti cijeli svijet, okaliti ga i preporoditi, sagoriti ono što nije valjalo i povesti ga novim putem, koji mu je i namijenio njegov Stvoritelj”. Heroj turske serije nedavno snimljene o Aliji Izetbegovići i njegov suborac Hasan Biber objasnio je te 1949. godine istražiteljima što to u stvari znači: “Uskoro će rat – pokret za oslobođenje obuhvatiti cijeli svijet u kom ratu će se cio svijet preporoditi, u kom ratu će se uništiti sve što nije islamsko tj. uništit će se svi režimi u zemljama koji su u suprotnosti s islamom. Ovo se odnosi i na našu zemlju tj. u našoj zemlji će se u tom ratu uništiti današnji poredak koji je bio potpuno protivan našim načelima”.
Nakon što je odležao tri godine zatvora, Izetbegović se primirio, školovao uz rad, ali i u tajnosti nastavio djelovati na ostvarenju barem prvih ciljeva organizacije. Na ruku mu je išao i razvoj događaja u svijetu. Naime, u jeku izraelskih napada na Egipat, u rujnu 1969. godine u Maroku je osnovana međunarodna, samostalna politička organizacija muslimanskih zemalja, nazvana Organizacija islamske konferencije (OIK). Bio je to početak organiziranije, aktivnije, šire i svestranije prisutnosti političkog islama u međunarodnoj politici. Veliki poticaj dala mu je islamska revolucija izvedena u Iranu 1979. godine. Iako je u prvom redu vjerska, ta je organizacija i ideološka, gospodarska i kulturna organizacija islamskih zemalja, u skladu s idejom kako islam nije religija, u onome smislu u kojem se taj pojam koristi u zapadnom iskustvu, već u prvome redu pogled na svijet, i ideologija, odnosno koncepcija uređenja društva.
Naglašeno je da će sjedište OIK-a biti u Džedi, sve do “oslobođenja” Jeruzalema, gdje će se sjedište preseliti. Na zasjedanju održanom u Taefu (Saudijska Arabija) održanom u siječnju 1981., primjetno je interesiranje OIK-a za muslimanske manjine u svijetu, odnosno u zemljama koje ne pripadaju islamskoj zajednici država. Posebno je naglašen interes za muslimanski (turski) dio Cipra, te je odlučeno da se tamošnjoj muslimanskoj zajednici pomogne moralno i materijalno. Na konferenciji OIK-a u Nigeru u kolovozu 1982. usvojena je rezolucija kojom se zahtijeva praćenje i izučavanje položaja muslimana u zemljama koje nisu članice OIK-a. U tom kontekstu spomenuta je i pozicija muslimana u Jugoslaviji (BiH, Sandžak i Kosovo).
U isto vrijeme na jednome savjetovanju u organizaciji OIK-a u Kairu, o zadacima “političkog islama”, bilo je riječi i o islamu u Jugoslaviji. Rečeno je da bi aktiviranje islama u Jugoslaviji omogućilo ili barem olakšalo “prodor među muslimanske manjine na Balkanu i zajednice u zapadnoeuropskim zemljama”.
Jugoslavenske obavještajne službe pratile su rad OIK-a, ali i islamista u zemlji. Osjetivši opasnost, vlasti su reagovale u martu 1983. hapšenjem Alije Izetbegovića i brojne grupe njegovih saradnika, od kojih su četvorica, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina, suđeni kao pripadnici ilegalne organizacije Mladi muslimani. Kao razlog novog hapšenja, izložen i pravno argumentoivan u Optužnici navodi se taj „Izetbegovićev rukopis“, poznat kao „Islamska deklaracija“, u kome on iznosi načela islamskoga pokreta, definiše principe izgradnje „islamskog društva“ i formuliše metodologiju konstituisanja „islamske vlasti“. Osuđen je na 14 godina zatvora, a cijela grupa na ukupno 90 godina zatvora.
U završnoj riječi svoje obrane Izetbegović je rekao:
“Bio sam musliman i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer islam je za mene bio drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju za sve ono za što je po mom uvjerenju bilo vrijedno živjeti.”
Ta je izjava bila potpuno u skladu s temeljnim vrijednostima i ciljevima organizacije Mladi muslimani kojoj se Izetbegović još davno zakleo i za čije je ideje već jednom robijao. Pušten je uz pomoć saradnika Službe državne bezbjednosti iz Beograda, raznih, prividno nacionalističkih srpskih krugova sa već definisanom ulogom i zadacima. Odmah, u novembr 1988., je započeo s osnivanjem muslimanske stranke koja je predstavljena na konferenciji za tisak 27. ožujka 1990. u Sarajevu. Stranka je nazvana Strankom demokratske akcije, i predstavljena je kao “stranka građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturnopovijesnom krugu”.
Alija Izetbegović nije razumio potrebu izgradnje nacionalne svjesti i artikulacije vlastitog istorijskog i kulturnog identiteta naroda kome pripada, pa je bio idealan „potvrđeni islamista“ koji bi u prelomnim trenucima pada komunizma i fragmentacije multinacionalnih zajednica i država Evrope, poveo bosanske muslimane u stradanje, katastrofu i poraz. Njegova konfuzna, seljačka politika temeljila se na parolama o zajedništvu bosanskohercegovačkih islamista, muslimanskih odnosno bošnjačkih nacionalista, dojučerašnjih komunista muslimanskog porijekla i muslimanima svijeta..
Njega se nije moglo olako označiti etiketom nacionalista kao druge vođe nacionalnih stranaka ili skoro cijele političke elite susjednih država, posebno zato što je on bio islamist. To je, u to vrijeme i u datim okolnostima, zbunjivalo zapadnjačke diplomate i analitičare koji su na prostoru bivše Jugoslavije imali posla uglavnom s nacionalistima. U njihovim očima nacionalizam je tada izgledao puno veći i ozbiljniji problem od islamizma, posebno onima koji su o islamizmu, njegovim ciljevima i načinu borbe znali malo ili nimalo. Zato su neke izjave prešućene, a neke druge su prenaglašene ili čak falsifikovane za potrebe zapadne javnosti.
Alija Izetbegović na predizbornom skupu SDA u Velikoj Kladuši 15. rujna 1990. kaže i sljedeće: “Dakle, imamo dva izlaza, ili da zajednički u miru, sporazumno, gradimo građansku republiku od Bosne i Hercegovine ili da ovdje imamo građanski rat”.
Tu i sličnu prijetnju ponavljao je više puta, u početku na stranačkim skupovima a kasnije i u Skupštini BiH. Mogli bismo reći – čudna logika – sporazumno, ali kako mi hoćemo, inače ćemo zaratiti! Međutim, onaj tko sazna nešto više o kontinuitetu mladomuslimanske ideje prestat će se čuditi. U izjavi koju je Trhulj objavio u knjizi Mladi muslimani Izetbegović navodi kako je ta organizacija “preživjela u ljudima”, kao i “sjećanja na organizaciju, na njene poruke, zahtjeve, programe”. On posebno ističe činjenicu “da je ogroman broj tih ljudi, najveći njihov dio, učestvovao u stvaranju Stranke demokratske akcije 1990. godine”. Ta se vrsta kontinuiteta ni u kom slučaju ne smije zanemariti. Još manje bi se smjele zanemariti glavne ideje Izetbegovićeve “Islamske deklaracije”. Taj je rukopis napisan oko 1970. a tiskan 1990. godine u nakladi od 10.000 primjeraka (prvo izdanje) te je dijeljen i prodavan na stranačkim skupovima kao “obvezna literatura” za pripadnike i simpatizere stranke.
Rijetki su primijetili da isti čovjek na skupovima govori o “građanskoj državi” po cijenu rata, istovremeno podstiče prividno nacionalnu a u stvari vjersku homogenizaciju Muslimana, te distribuira “Islamsku deklaraciju” u kojoj, na samom početku, piše:
“Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio Islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal” – što svakako uključuje i ideal “građanske države”. U istom rukopisu Izetbegović navodi kako je nezamislivo da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili bježati s bojnog polja.” Izetbegović očito nije mislio na bojno polje na kojem se vodi rat za “građansku državu”. Ona je bila samo postaja na putu ka konačnom cilju, tek svijetu prihvatljiva opcija koja je privlačila simpatije i podršku. U daljnjem tekstu otklonjene su sve eventualne dvojbe: “Jasnim osjećajima muslimanskih masa potrebna je misao koja bi ih pokrenula i usmjerila. Ali to ne može biti ma koja misao. To mora biti misao koja odgovara ovim dubokim osjećajima. To, dakle može biti samo islamska misao.”
Nakon postavljenog odnosa osjećaja i misli Izetbegović je definisao i islamski poredak, kao “jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile”.
Na to je dodao: “Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. Ako hoće da živi i opstane kao Musliman, on mora stvarati sredinu, zajednicu, poredak. On mora izmijeniti svijet ili će sam biti izmijenjen.” Izetbegović navodi kako islam nije samo religija, kako ga se inače tretira u zapadnjačkom iskustvu i kako ga se tretiralo i u socijalističkoj Jugoslaviji, i dodaje: “Vjeri se pridružio zakon, odgoju sila. Islam je postao poredak.”
Zatim objašnjava: “Jedna zajednica utoliko je islamskija, što Islam više određuje njene unutrašnje, a panislamizam njene vanjske odnose. Islam je njena ideologija, a panislamizam njena politika.”
Izetbegović određuje i načine djelovanja: “Moramo, dakle, biti prvo propovjednici, a zatim vojnici. Naša sredstva su osobni primjer, knjiga, riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila?” Bilo je jako važno sve raditi u pravo vrijeme, jer u “Islamskoj deklaraciji” posebno je istaknuto pravilo: “Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.”
U jeku velikog svjetskog procesa rušenja komunizma, nije se puno zavirivalo u suštinu anti-komunističkog opredjeljenja, tako da su se političkoj sceni BiH prikrali i mali ljudi velike vjerske mržnje. U ono vrijeme, kada je stvarana «Islamska deklaracija», ta mržnja i nije bila jasno locirana na ovo područje ili na nekakav, ovdašnji politički faktor, grupu ili naciju. Demonstrirana je jedna, gotovo sterilna – opšta mržnja prema svemu što je neislamsko.
Nakon preuzimanja simbola „bosanske vlasti“ u svoje ruke (u sutonu mira i začetku ratne atmosfere) formira se mržnja jednog Katona (autonomnog BeHa Katona) koji će svaki politički govor – svaki početak i kraj radnog dana u državnom parlamentu, svaki šapat u džamiji nakon molitve Allahu – krunisati riječima : «Ceterum censeo Serbien esse delendam»! Kao svojevrsnu molitvu ili zakletvu pravovjernih – ludački odgovor na ludačku mržnju zvanične politike i medija protivnika – do besvjesti će ponavljati svoju mržnjom opsjednutu misao: «Uostalom, smatram da Srbiju treba razoriti»! Baš tako, iako su ideološke perjanice ove mržnje, i tada bile svjesne, da su protiv Islamskog poretka jednako Hrvati, kao i Srbi, oni su shvatali, da u toj fazi, kad se čine koraci ka rušenju jedne i stvaranju druge države u kojoj su muslimani najbrojniji narod, istinski politički protivnik (a Boga mi i vojnički) i smetnja ovom projektu, je prije svega Srbija i srpski narod. Zato će u tu igru uvući gotovo sav muslimanski narod BiH i umiješati se u stogodišnji srpsko-hrvatski sukob. Cijeneći tu okolnost, hrvatski politički faktor, dugo će namigivati ekstremnom krilu SDA i njegovim zahtjevima, vjerujući, da nakon obračuna sa Srbima i rušenja Jugoslavije, stvari i principi hrvatskog nacionalnog interesa mogu vrlo lako doći na svoje mjesto – što se i pokazalo kao dobra politička procjena Zagreba.
Upregnuti u taljige ekstremnog islamizma i vehabijskog učenja, Bošnjaci kao Muslimani su bili gurnuti u vatru u kojoj izgoriše i Jugoslavija i Bosna i Hercegovina a sami Bošnjaci koji nisu više Muslimani sa velikim „M“ nađoše se u jednom stanju koje nije ni država ni autonomija, nego tragičan kolonijalni bezizlaz, kako bi to rekao i veliki Meša Selimović.
Tu strašnu istinu nacionalne pozicije u srpsko-hrvatskim potkusurivanjima, prije više od pola vijeka, shvatio je najveći političar i vođa muslimanskog naroda: MEHMED SPAHO. Mada to nije bila službena politika Jugoslovenske Muslimanske organizacije, on je ispoljavao jednaku averziju prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima kao i prema Hrvatima iz Hrvatske, jer je smatrao, da po pravilu oni Muslimane guraju u avanturu i agresivnost.
Ako neko, dakle, postavlja pitanje ko bi mogao biti saveznik u ostvarivanju projekta novog duha, društva i poretka, onda na ovom mjestu treba reći: «Ozbiljan saveznik za tako nešto ne postoji! Ni u Bošnjačkom narodu a naročito ne u drugim narodima koji znaju svijest i mentalitet naroda koji treba da se potčini toj ideji». Ne Srbija, nego cijela zapadna civilizacija je protiv toga. Zbog pokušaja da se oživotvori nešto što ne postoji, potrebno je o «Islamskoj deklaraciji» razgovarati na jedan poseban način. I ukazati na sve postavke, zahtjeve i moguće posljedice istrajavanja na njenoj makar i djelimičnoj realizaciji. Ne samo zbog toga što je to realno ili nerealno, nego prije svega jer je vizija NOVOG ČOVJEKA i NOVOG PORETKA iz deklaracije negacija i Boga i čovjeka.
Zato je o njoj potrebno razgovarati argumentovano – hladne glave, sa opšteg civilizacijskog stanovišta, jednako kao i sa pozicije humanističkog Islama, onog kojem nas nauči Muhamed a.s. i koji nam pojasni, veliki učitelj i imam Ebu Hanifa Numan bin Sabit i ostala trojica pravničkih prvaka i imama: Muhamed bin Idris Šafija, Malik bin Enes i Muhamed bin Ahmet Hanbel.
«…Reci: zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju». (Kur'an, 39/9, po B.Korkutu)
Komentariši