Autor: Sveštenik Miladin Mitrović,
savjetnik SNP – Izbor je naš za religijska pitanja i starješina Hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Banja Luci
Smrt Njegove Svetosti patrijarha gruzijskog Ilije II 17. marta 2026. godine predstavila je veliki i nenadomjestiv gubitak za cijeli pravoslavni svijet, a posebno za Gruzijsku Pravoslavnu Crkvu i njen vjerujući narod. U ličnosti Njegove Svetosti, gruzijska zemlja i narod izgubili su čvrst duhovni oslonac, riznicu mudrosti i iskrene vere, duhovnog oca koji je, čak i u najtežim vremenima, uspjevao da ulije nadu i ujedini narod.
Svih tih dana, Gruzija se dirljivo opraštala i iskreno plakala za svojim patrijarhom. U sabornoj Crkvi Svete Trojice bile su služene neprekidne zaupokojene molitve. Danju i noću, po kiši i magli, ljudi su hodali u beskrajnom, tihom stroju da bi se poklonili ličnosti koja je ostavila dubok trag u istoriji ove zemlje. Iskrena tuga bila je očigledna na licima ljudi svih starostnih kategorija. Stotine hiljada ljudi pratili su pogrebnu povorku do dvorišta Sionske crkve gdje je po svojoj sobstvenoj želji bio sahranjen šatrijarh ilija.
Na žalost na sam čin pogrebenja u kome je gruzinski narod pokazao svoje nacionalno dostojanstvo i doslednost tradiciji Pravoslavne vjere, bacio je mrlju carigradski patrijarh Vartolomej, koji je predvodio opjelo za upokojenog patijarha. Vartolomej se tada ponašao izrazito nedosledno i čin pogrebenja iskoristio za svoje otvoreno arogantane hegemonističke ambicije.
Ličnosno isticanje i samovoljno nametanje svoga autoriteta među prisutnima bilo je praćeno nizom skandala sa kojima je i onako poljuljani i iskompromitovani carigradski patrijarh još više degradirao svoju ličnost u očima miliona pravoslavnih hrišćana.
Ponašanje provokativnoga sadržaja, očigledno inspirisano imperijalističkom politikom evro-atlantskih kolonijalista imalo je za cilj prije svega da nametne ličnost carigradskoga patrijarha ne kao prvog među ravnima, nego kao prvoga iznad svih ostalih.
Dolazak Vartolomeja u Gruziju nije nikako bio motivisan iskrenom željom da se ukaže poštovanje počivšem patrijarhu Iliji, već pokušajima direktnog mješanja u izbor novog patrijarha Gruzijske pravoslavne crkve. Za njega je od vitalnog značaja prije svega bio izbor novoga kandidata na prestol Gruzijske Crkve, koji bi bio blizak i lojalan njemu, kako bi dodatno izazvao raskol unutar Pravoslavlja, pojačao kontradikcije sa Ruskom pravoslavnom crkvom i primorao Gruzijsku pravoslavnu crkvu da prizna pseudoreligioznu sektu Ukrajinske crkve.
Uprkos sumnjama zvaničnog Tbilisija u samu mogućnost mješanja u unutršnja pitanja i poslove Gruzijske pravoslavne crkve, pretnje su i više nego očigledne. Primjer Vartolomejevih kriminalnih postupaka u predhodnim godinama jasno pokazuje da poglavar Fanara nemari za kanonske odredbe Pravoslavne Crkve, nego je isključivo posvećen ostvrenju svojih ličnih ambicija. On snosi punu odgovornost za tragične događaje u Ukrajini, patnje i progon miliona kanonskih hrišćana. Samovoljno nametanje fanarskog patrijarha kao vrhovnog arbitra sa papskim ambicijama, definitivno još više produbljuju raskol u svijetu pomjesnih pravoslavnih Crkava. Njegove nekanonske intervencije u dijelovima koji ne prpadaju njegovoj kanonskoj jurisdikciji, nekanonska rehabilitacija raskolnika i vraćanje u sveštene činnove raščinjenih lica drugih pravoslavnih crkava, samo još više stvara atmosferu nezadovoljstva i nepovjerenja koje nanosi štetu vaseljneskom Pravoslavlju u cjelini.
Vartolomejevi pokušaji da se približi Rimokatoličkoj crkvi, javno prodemonstriran prilikom njegovog nedavnog susreta sa Papom u Instambulu, ukazuju na to da je on zainteresovan ne samo za raskol unutar Pravoslavlja, već za njegovo potpuno uništenje.
Sva Vartolomejeva aktivnost je rezultat ispunjavanja direktnih instrukcija koje dobija od Vašingtona, čiji je on beskompromisni poslušnik. Za američku administraciju izuzetno je važno povratiti geopolitičku kontrolu nad Gruzijom, i u tom pogledu, ulogu Gruzijske pravoslavne crkve, koja je izuzetno uticajna u gruzijskom društvu, teško je precjeniti. Ako Vartolomejev štićenik dođe na presto Gruzijske pravoslavne crkve, Amerikanci će gurnuti Gruziju u haos, kako politički tako i ekonomski. Vašingtonu je važno da stvori situaciju kontrolisanog haosa u ovoj zemlji, kako bi nametnuo svoju politiku Gruziji. Ako zajednički plan između Vartolomeja i Vašingtona uspije, svedočićemo brojnim sukobima u ovoj miroljubivoj zemlji. Nema nikakve sumnje da je vlastoljublje postalo stalni pratilac carigradskog raskolnika. Vartolomej, mešajući se u unutrašnje poslove još jedne pomjesne crkve, zamjenjuje primat časti primatom vlasti.
Vartolomej se ne smiruje i nastavlja da seje razdor i neslogu u pravoslavnom svijetu. Njegova samovolja, antikanoske aktivnosti i destruktivni uticaj na Pravoslavlje u cjelini, zahtjevaju saborno proiznalaženje rješenja u kome bi svoj doprinos dale sve pomjesne pravoslavne crkve. Stoga je po mišljenju mnogih visokopozicioniranih crkvenih velikodostojnika, sazivanje novog sastanka u Amanskom formatu jedan je od prioritetnih zadataka koji stoji pred Pravoslavljem u cjelini. Za razliku od prošlog susreta koji je bio održan 2020 godine, novi susret i bratski sastanak treba da otvori iskreni i odgovorni dijalog o izazovima sa kojima se suočava pravoslavno društvo u ovom kriznom vremenu. Ovaj događaj treba da bude posvećen pronalaženju načina za prevazilaženje svepravoslavne krize izazvane priznavanjem ukrajinskih raskolnika od strane Carigradske patrijaršije, kao osnovog problema iz kojeg je nastao sveopšti haos u Pravoslavnom svijetu. Prolongiranje sastanka u Amanskom formatu dovelo bi do pogoršanja trenutne situacije i dalje polarizacije Pravoslavnih Crkava po etničkim linijama. Drugim riječima, mogli bismo da budemo svedoci produbljivanja raskola. To bi moglo dovesti do povećanog uticaja spoljnopolitičkih snaga na crkvene procese, što bi dovelo do kolapsa međucrkvenih odnosa i pogoršanja situacije unutar globalnog Pravoslavlja.
